Moguće je da je Ludwig Wittgenstein imao težak odnos s engleskim, svojim usvojenim jezikom. No njegova se odbojnost prema Shakespeareu ne može objasniti stranošću elizabetanskog engleskog. Njegove primjedbe o Shakespeareu nisu baš opsežne: zauzimaju dva kratka mjesta u njegovim bilješkama i iznose tek nekoliko stranica koje se mogu pročitati za otprilike pet minuta. Ipak, one fasciniraju nudeći bavljenje Shakespeareovim jezikom koje je drukčije vrste od one viđene u filozofskim iskušenjima i njihovim dijagnozama koje su predmet Wittgensteinovih Filozofskih istraživanja. Razmotrimo sljedeću sažetu primjedbu o Shakespeareu koju je Wittgenstein napisao 1950. godine:

„Razlog zašto ne mogu razumjeti Shakespearea jeste taj što želim pronaći simetriju u svoj toj asimetriji. Čini mi se kao da su njegovi komadi, da tako kažem, golemi crteži, a ne slike; kao da ih je nabrzinu skicirao neko ko je, da tako kažemo, sebi mogao dopustiti bilo šta. Ja razumijem da se neko može diviti tome i nazivati isto vrhunskom umjetnošću, ali meni se to ne sviđa. – Stoga, mogu razumjeti nekoga ko stoji pred njegovim djelima bez riječi; ali da mu se divi kao što se, recimo, divi Beethovenu, čini mi se da taj čovjek ne razumije Shakespearea.“


Razlike u filozofskom temperamentu

Teško je objasniti drskost ove ocjene. Čak i da je odbranjiva kao teza o Shakespeareu, Wittgenstein je ne predstavlja kao dio teze. Ne čini ništa više od ovih nekoliko primjedbi, a njihov cilj nije predstaviti zaključak kritike, već artikulisati osjećaj ili intuiciju. Mislim da one ne proizlaze iz filozofskog neslaganja sa Shakespeareom – a kamoli iz osjećaja da Shakespeareu nedostaje filozofska težina – nego iz razlike u filozofskom temperamentu, čija narav označava dvije različite mogućnosti u odgovaranju na prijetnju skepticizma i na prirodnost i neizbježnost drame.

Najupečatljivija tvrdnja u Wittgensteinovoj kritici Shakespearea možda je ova, napisana 1946.: „Shakespeareova poređenja su, u uobičajenom smislu, loša. Ako su unatoč tome dobra – a ne znam jesu li ili nisu – moraju biti zakon sama sebi.“ Šta navodi Wittgensteina da misli da može polagati pravo na takav sud? Dio odgovora možda leži u Wittgensteinovom vlastitom izvanrednom talentu za poređenja i figure poređenja. S obzirom na njihovu važnost za njegov način bavljenja filozofijom, ne bi trebalo iznenaditi da je bio dobar u njihovom stvaranju i da je znao da je dobar.

Evo jednog primjera, preuzetog iz primjedbe koju je planirao uključiti u predgovor Istraživanja: „Samo povremeno neka od rečenica koje ovdje pišem napravi korak naprijed; ostale su poput škljocanja berberovih makaza, koje on mora držati u pokretu da bi u pravom trenutku mogao napraviti rez.“ Uporedite ovu divnu sliku – koja otkriva i svoga autora i proces pisanja koji se često shvata kao pokret bez napredovanja – sa Shakespeareovom metaforom koju je Wittgenstein spomenuo jednom svome prijatelju, onom iz Ričarda II. Ondje Mowbray kaže ovako: „U ustima si mi zatočio jezik / dvostruko zagrađen zubima i usnama.“ Dio Wittgensteinove kritike Shakespeareovih figura mogla bi biti očiglednost takve slike da su zubi i usne kapija za jezik, čak i kada se prizna da su ovdje zatvoreni da bi nešto zadržali unutra, a ne da bi nešto zadržali vani.

Prosudite sami je li Shakespeareov „zagrađeni“ jezik upečatljiv kada se uporedi sa jezikom u sljedećem primjeru, iz Wittgensteinovog takozvanog „Velikog rukopisa“: „Filozof nastoji pronaći oslobađajuću riječ, a to je riječ koja nam naposljetku omogućuje da shvatimo ono što je dotad neprestano i nedokučivo opterećivalo našu svijest. (Kao da imamo dlaku na jeziku; osjećamo je, ali je ne možemo uhvatiti i stoga je se ne možemo riješiti.)“ Barem u ovim primjerima, čini se poštenim reći da se Wittgenstein mogao mjeriti sa Shakespeareom. Stoga, kada Wittgenstein kaže da Shakespeareove usporedbe „moraju biti zakon same sebi“ (jer je bio „tvorac jezika“ pa je sebi „mogao dopustiti bilo šta“), on se ne slaže s konvencionalnom mudrošću da Shakespeareovo pisanje pokazuje njegovo lingvističko majstorstvo.


Efekt sna i sljepoća na aspekte

Wittgenstein ne razumije Shakespearea pogrešno. On sebe vidi kao da govori ni iz razumijevanja ni iz nerazumijevanja, već iz one posebne vrste oskudnosti nekoga ko želi artikulisati uzrok nedostatka u sebi, tj. nepostojanja cijenjenja djela koje se općenito hvali kao najbolje te vrste. U jednoj primjedbi iz 1949. godine on upoređuje efekat Shakespeareova jezika s efektom sna: „Shakespeare i san. San je sav pogrešan, apsurdan, složen, a opet potpuno ispravan: u toj čudnoj mješavini ostavlja dojam. Zašto? Ne znam.“

Wittgensteinova prepreka, vjerujem, proizlazi iz tjeskobe ili straha koje Bardov jezik u njemu budi. Očigledan dokaz za to je rečenica koja zaključuje njegovo omalovažavanje Shakespeareovih usporedbi. Wittgenstein piše: „To što ga ne razumijem moglo bi se objasniti činjenicom da ga ne mogu čitati s lakoćom. Ne, naime, kao što se promatra veličanstven prizor.“ Pojam nemogućnosti čitanja „s lakoćom“ povezan je s konceptom koji Wittgensteina zaokuplja tijekom njegove kasne karijere i koji naziva „viđenjem aspekata“. Ikonična figura za ilustraciju značenja „viđenja aspekata“ je patka-zec – poznati crtež koji se može vidjeti kao patka ili kao zec. Wittgenstein primjećuje lakoću s kojom obično promijenimo pogled iz jednoga u drugi aspekt. Ali nekome ko nije sposoban koristiti tu slobodu ili lakoću čitanja aspekata svijeta, Wittgenstein daje ime „slijep na aspekte“. Karakteristika slijepih na aspekte je nemogućnost registrovanja kako nešto poziva na primjećivanje različitih aspekata.

"Kaninchen und Ente" ("Rabbit and Duck") from the 23 October 1892 issue of Fliegende Blätter

Treba primijetiti da Wittgenstein svoju poteškoću sa Shakespeareom opisuje jezikom stanja (sljepoća na aspekte), a ne kao privremenu estetsku poteškoću. Za usporedbu, evo Wittgensteina gdje opisuje kako vidimo neki prikaz „s lakoćom“: „Mogao bih nekome poslati važnu poruku tako da mu pošaljem sliku krajolika. Čita li je on kao šemu? Odnosno, dešifrira li je? [Ne.] Gleda je i postupa u skladu s njom. Vidi u njoj stijene, drveće, kuću, itd.“ Wittgenstein zamišlja svoju teškoću čitanja Shakespearea kao sličnu slijepima na aspekte, nekome ko sliku krajolika čita na način na koji čita šemu. Čitati sliku kao da je šema znači samo znati o čemu se radi, a ne vidjeti je. Čini se da Wittgenstein tako shvaća svoje stanje kao čitatelja Shakespearea. Iako Wittgenstein izražava odbojnost i prema drugim piscima i kompozitorima, njegova najkoncentrisanija artikulacija neuspjeha da razumije tuđe pisanje rezervisana je za Shakespearea.

Ipak, mislim da Wittgenstein nije iskren. Prikazujući sebe kao da pati od specifičnog stanja (nesposobnosti čitanja s lakoćom, vrsta sljepoće), on se izbjegava suočiti s onim što stoji iza njegovog stanja: nečim što on suštinski vidi, aspektom Shakespeareovih riječi koji blokira razumijevanje. Postoji odgovor za ono što stoji iza Wittgensteinove nelagode zbog Shakespearea. Poput Wittgensteina, Shakespearea se može čitati kao da odgovara na prijetnju skepticizma (razmatranja), baš kao što se Descartesa može čitati kao da zaobilazi tu prijetnju. Taj se argument iznosi u čitanjima Shakespearea od strane Stanleya Cavella, koje on nudi uz svoje razumijevanje Wittgensteinove dijagnoze i tretmana našeg modernog stanja, našeg interesa da svoj odnos sa svijetom i s drugima pretvorimo u pitanja znanja, a time i u pitanja sumnje. Evo Cavella o dramatskom otkriću skepticizma:

Ovo je ono što sam cijelo vrijeme pronalazio kao uzrokom skepticizma – pokušaj da se ljudsko stanje, stanje čovječanstva, pretvori u intelektualni zadatak, zagonetku… Drama je mjesto gdje nam nije dopušteno pobjeći od posljedica, ili cijene, ovog prikrivanja.


Potraga za simetrijom

Ako se prihvati ova veza, vjerojatno će se neko zapitati kako Wittgenstein nije uspio vidjeti u Shakespeareovim tragedijama, kao što je vidio u Augustinovim Ispovijestima, razradu svojih najvažnijih briga. Ali ne moramo zamišljati da mu je to promaklo. Propustiti da se skepticizam filozofije o postojanju drugih ogleda u našim neuspjelim odnosima s drugima, i da se shakespearovska tragedija bavi ekstremnim posljedicama tih neuspjelih odnosa, značilo bi jednostavno krivo razumjeti Shakespearea. Takav bi čitalac hvalio Shakespearea iz pogrešnih razloga (npr. zbog njegovog lingvističkog majstorstva). Wittgenstein nije takav čitalac. Umjesto da mu promakne kako Shakespeare dijeli njegove brige, Wittgenstein samo pokriva uši na zvuk tih briga.

Ali zbog straha od čega Wittgenstein pokriva uši? Sjetimo se optužbi koje je Wittgenstein iznio protiv Shakespeareova jezika: njegova neprirodnost; njegova snovita čudnost; njegova uznemirujuća asimetrija i spontanost, osjećaj da je sve dopušteno. To je slika prirodnog svijeta viđenog sa strane haosa, ili u kojem haos i ludilo prijete da mogu izbiti u svakom trenutku (kao što se događa u Kralju Learu, u Othellu, pa čak i u kasnoj shakespearovskoj romansi Zimska priča). Ako Wittgenstein ne propušta skeptičnu problematiku koja se provlači kroz Shakespearea, onda je ono na šta pokriva uši zvuk sirovih motiva skepticizma, i riječi koje su podivljale, odsutne iz filozofskih razrada i ukrasa koji pomažu Wittgensteinu da se sačuva čak i dok se bori s njima.

Upravo je Shakespeareov tragedijski izraz skepticizma, skepticizma koji je neukrotiv metodama Wittgensteinovih gramatičkih istraživanja, ono što Wittgenstein ima na umu kada izjavljuje: „Razlog zašto ne mogu razumjeti Shakespearea je taj što želim pronaći simetriju u svoj toj asimetriji.“ Možda Wittgensteinova skrupuloznost u pogledu formalnog dizajna u ovom slučaju ukazuje na želju da se odbaci ono na šta neobuzdano odvijanje događaja u shakespearovskoj tragediji – preokreta uma koji vode do preokreta sudbine – ukazuje. A to bi bilo ono što Cavell misli pod istinom skepticizma: da ljudi prirodno žele, ne samo kraj udarcima koje razum dobiva udarajući glavom o granice jezika, već kraj posljedicama govorenja uopće (posljedicama izražavanja, posljedicama priznavanja drugih).

Ono na što Wittgenstein pokriva uši možda je upravo ta tišina, to ništa, za kojim žudi shakespearovski tragični junak. Ali ako je tako, onda ono što se otkriva u Wittgensteinovoj nesklonosti Shakespeareu je tjeskoba ili strah da će – kao u Kralju Learu – iz toga ništa nastati nešto.

Autor: William Day, iai.tv

S engleskog preveo: Faris Čengić, Prometej.ba