Ako je raskol među hrvatskim strankama stvaran i ako potraje, to je dobro za sve u BiH
Ako su “neupitni lideri” sigurni i uljuljkani, građani će do krajnjih bioloških granica zuriti u Čovića, ali i u Komšića, Dodika, Izetbegovića i slične. Bez obzira na to što podobar dio birača i dalje glasa za ove neustrašive borce za fotelje, ljudi u Bosni i Hercegovini ipak zaslužuju bolje
Izvor fotografije: Radiotelevizija Herceg-Bosne
Napokon nešto novo, zanimljivo i obećavajuće na hrvatskoj političkoj sceni u Bosni i Hercegovini. Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine (HNS), organizacija kojoj pobornici, mahom iz redova HDZ-a, tepaju da je krovna politička organizacija bosanskohercegovačkih Hrvata, zasjedala je 7.2. u Mostaru. Usvojeno je Izvješće o radu čijeg se suhoparnog frazeološkog blebetanja ne bi postidila ni vladajuća partija za vrijeme Jugoslavije. Međutim, HNS je dosad glumio višestranački ili nadstranački pristup i diskurs, ali ovaj put nije moglo. Nekoliko hrvatskih stranaka reklo je dosta.
Čelnici četiri stranke (Ilija Cvitanović iz HDZ-a 1990, Ivan Vukadin iz Hrvatskog nacionalnog pomaka (HNP), Ivo Tadić iz Hrvatskog demokratskog saveza (HDS) i Mario Karamatić iz Hrvatske seljačke stranke (HSS)) izdali su saopćenje za javnost u kojem su naveli da bojkotiraju rad HNS-a jer se ta organizacija pretvorila u “okvir za zadržavanje monopola HDZ-a BiH”. Hrvatska republikanska stranka i njen lider, Slaven Raguž, istupili su ranije i oglasili su se odvojeno. Gospodin Raguž je rekao da je HNS “sve drugo osim krovne institucije hrvatskog naroda u BiH. Već tada (2019) je postala samo karikatura same sebe, instrument u rukama pojedinaca koji su zloupotrebljavali HNS za svoje osobne i privatne interese”.
Ova saopćenja zvuče kao da se radi o trajnom raskolu, prekidu suradnje bez roka trajanja, i dobro je ako je tako.
Lider HDZ-a i HNS-a Dragan Čović (surprise, surprise) pokušao je ovaj raskol prikazati kao nešto minorno, te da on, tj. HNS “nastavlja raditi i štititi interese Hrvata”. Cinik bi na ovom mjestu parafrazirao legendarne Maratonce i rekao: “e jes’ ih zaštitio, svaka mu čast”, ali pustimo da vrijeme i demografija još malo pokažu svoje. Gospodin Čović također je odmetnutim strankama poručio sljedeće: “Najmudrije je, ako imate prijedloge za bolja i efikasnija rješenja, da ih iznesete na konstruktivan način kako bismo ih zajedno sproveli. Ostat ćemo dosljedni u našem cilju – osigurati potpuna ustavna prava hrvatskog naroda, zajedno s druga dva konstitutivna naroda, i boriti se za budućnost BiH”. Ovakva suhoparna, činovnička i kancelarijska retorika podsjeća na Miloševićeve zakukuljene populističke juriše iz dana kad je preuzimao sve u Srbiji, ali jasno je da postoje birači koji ovakva saopćenja ozbiljno shvataju, pa je Čovićev odgovor donekle razumljiv. Lider HDZ-a je možda najavio i obračun, rekavši da će “svakako razgovarati intenzivno ovih dana”.
Tijekom sjednice HNS-a pokazala se sva širina i tolerancija ove organizacije i njenih članova. Jedan od delegata, Sandro Jurković iz Pokreta Hum, kritizirao je rad sjednice i to što su izaslanici dobili materijale za sjednicu tek na dan održavanja, što je dosta prizemna taktika kojom se osigurava inicijativa. Gospodin Jurković je okupljenima poručio da oni “ne žele da iko ko misli drugačije izađe na ovu govornicu i iznese stavove koji nisu u skladu s onim što govori vaš dragi vođa”, i da on nije došao biti “dio lažnog zajedništva, fikus i da aplaudiram dragom i velikom vođi”. Očekivano, Jurkoviću je predsjedavajući, izvjesni Dragan Čović, oduzeo riječ i ispraćen je zvižducima od strane kolega.
Ovakvi događaji su rijetkost među hrvatskim političarima. Razloga zašto je došlo do raskola sigurno je mnogo. Ono što je zasad očito je da je hrvatskim političarima i strankama, iz razumljivih ljudskih razloga ali i zbog političkih ambicija, dosadilo biti Čovićeva ikebana. Dodatni razlog koji je skoro sigurno doveo do sukoba je manje agresije sa strane. U odnosu na SDFA, iz redova stranaka Trojke dolazi znatno manje tenzija i nacionalističko-mrzilačke retorike prema hrvatskim strankama i Hrvatima općenito, pa su se lideri manjih stranaka okuražili biti samostalniji, držeći da ih se neće moći prikazati izdajnicima, što je uobičajeno blaćenje političkih protivnika. Stoga je ovaj raskol rijetko pozitivna stvar, jer jaka konkurencija i pluralizam su ključ zdrave demokracije.
Ako na sjednici HNS-a nisu sudjelovali predstavnici svih ostalih važnijih hrvatskih stranaka, onda saopćenja koja se u ime te organizacije šalju ne mogu biti reprezentativni, svehrvatski stav. Jasno je da je HNS, kao što je to oduvijek i bio, Čovićev način da dodatno monopolizira “hrvatsku politiku” i Hrvate u Bosni i Hercegovini.
Vrijeme je da se razdrma taj učmali monopol, koji šteti najviše samim Hrvatima, ali također otežava društveno-političku stvarnost i drugima. Važno je da postoje opcije, kako pri glasanju na izborima tako i u preslagivanju vlasti, čemu u smislu ograničenih mogućnosti ovih dana i tjedana svjedočimo. Ako su “neupitni lideri” sigurni i uljuljkani, građani će do krajnjih bioloških granica zuriti u Čovića, ali i u Komšića, Dodika, Izetbegovića i slične. Bez obzira na to što podobar dio birača i dalje glasa za ove neustrašive borce za fotelje, ljudi u Bosni i Hercegovini ipak zaslužuju bolje. Za to bolje potrebno je mnogo koraka, a jedan od važnijih je dokidanje Čovićevog monopola nad hrvatskim pitanjem u Bosni i Hercegovini.