COP je farsa, recimo to naglas. COP 28 je bio farsa, COP29 je bio farsa. Ovi licemjerni sastanci služe samo da se predstavi kako se neko brine o klimatskim promjenama i njihovim posljedicama. Zapravo, male zemlje na udaru klimatskih promjena su ostavljene i prepuštene same sebi, a potpuno se odustalo od koncepta smanjenja emisija stakleničkih plinova, naročito ugljičnog dioksida. Mora se reći „car je gol”.

Konferencija Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama, poznata i kao Konferencija stranaka (COP) Okvirne konvencije Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama (UNFCCC), godišnji je samit na kojem se okupljaju svjetski lideri, donosioci politika, naučnici, aktivisti i ostali zainteresovani akteri kako bi pregovarali i razgovarali o globalnim akcijama za borbu protiv klimatskih promjena.

Navodno, COP omogućavaju zemljama da potvrde ili unaprijede svoje obaveze u okviru Pariškog sporazuma (usvojenog na COP21 2015. godine), koji ima za cilj ograničiti globalno zagrijavanje na znatno ispod 2°C, uz nastojanja da se zadrži na 1,5°C. Navodno, COP sastanci su ključni za rješavanje hitnih klimatskih pitanja, kao što su prilagodba, ublažavanje posljedica i finansiranje klimatskih aktivnosti za najugroženije zemlje.

U suštini, radi se o događaju čije je ime predugo, ne znači ništa i ne radi se ništa. To je događaj koji služi da delegacije zemalja, ali bome i aktivisti malo prošetaju na neku lokaciju na kojoj nisu bili do sada i provesele se. Prilika za bezobzirno trošenje novca i slikanje. A lokacije se vjerovatno biraju bacanjem random strelica na kartu svijeta.

Jer kako drugačije objasniti da se ove konferencije održavaju u zemljama koje su veliki ljubitelji fosilnih goriva? 2023. ovaj neopjevani show održao se u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, u Dubaiju, a ove godine u Bakuu, Azerbejdžan.

Autokratski Azerbejdžan izaziva kritike kao domaćin COP29 zbog svog stava prema fosilnim gorivima, pri čemu je predsjednik Ilham Alijev nazvao fosilna goriva „Božjim darom“.

Kao velika pozitivna vijest sa COP29 predstavljen je dogovor i obećanje bogatih zemalja da će siromašnijim zemljama pomoći sa 300 milijardi dolara kako bi se suprotstavili posljedicama klimatskih promjena. Ono što neće reći je da je to nedovoljno.

Novi sporazum o trgovini ugljičnim kreditima, postignut u završnim satima COP29, kritikovan je kao besplatna karta za zemlje da smanje napore na smanjenju emisija unutar svojih granica. Neki mediji su govorili o ovom sistemu kao da je tek sad izumljen, a ustvari postoji godinama. I nije se pokazao baš efikasnim. Zapravo radi se o jednom velikom hoštapleraju. Treba reći da je tržište ugljičnih emisija palo dva puta u 20 godina, koliko je to dobro, transparentno i korisno.

Sporazum, zaključen na godišnjim pregovorima UN-a o klimi skoro deceniju nakon što je prvi put predložen, omogućava zemljama da kupuju karbonske kredite od drugih kako bi smanjile svoje emisije na papiru, dok ih realno ne smanjuju. Odnosno, oni jašu na leđima zemalja koje imaju manje emisije, recimo zbog manje industrijalizacije. Ali te zemlje obično imaju i velik biodiverzitet koji je ugrožen usljed klimatskih promjena, a mnogo takvih zemalja je na prvoj liniji udara efekata klimatskih promjena.

Trgovina ugljičnim kreditima nekada je bila obećavajući način da se finansije za klimu usmjere ka ugroženim zajednicama i očuvanju prirode. Ideja je bila da se kroz ove kredite, koji predstavljaju smanjenje ili uklanjanje jedne tone CO₂, postignu brzi i isplativi rezultati za klimu i biodiverzitet. Do 2022. godine tržište je eksplodiralo, premašivši vrijednost od 2 milijarde dolara, zahvaljujući velikoj potražnji kompanija koje su koristile kredite za ispunjenje ekoloških ciljeva. Međutim, uslijedio je pad.

Danas se mnoge organizacije na ovom tržištu bore za opstanak zbog skandala s neefikasnim kreditima, optužbi za prevaru od 100 miliona dolara i netransparentnosti o tome gdje završava novac. Njihova vrijednost pala je za više od polovine. Na COP29 postignut je dogovor o stvaranju međunarodnog sistema trgovine karbonskim kreditima, omogućavajući zemljama poput Njemačke i Japana da koriste projekte u zemljama u razvoju za smanjenje svojih emisija. Ako uspije, ovo bi mogla biti posljednja prilika da tržište ispuni svoje ciljeve. U suštini, ovo je oživljavanje jednog neoliberalnog, niškorisnog zombija. Ako nije radilo ni prva dva puta, zašto bi radilo i nakon trećeg uskrsnuća.

COP konferencije su u dubokoj krizi, a o Pariškom sporazumu zapravo niko ne vodi računa. I niko nije spreman na mjere štednje, suzdržavanja od prekomjerne potrošnje da se nešto učini.

Jelena Kalinić, naukagovori.ba