Je li teže upecati lukavu pastrmku ili napisati dobru priču?

Krenuvši od ove dileme, Podcast Radion započinje razgovor s Enesom Škrgom, kustosom “Memorijalnog muzeja Rodna kuća Ive Andrića” u Travniku, esejistom i ribolovcem.

“Zavisi od tehnike i pristupa”, odgovorit će Enes i uvesti nas u čudesan svijet travničke čaršije, njenih ljudi, mahala i rijeka.

Travnikofil, kako će ga nazvati Ivan Lovrenović, i neumorni kulturni radnik, kako će ga opisati profesorica Perina Meić, zna i jedno i drugo. Enes Škrgo “zna znanje”, što bi se reklo. Nerijetko će spojiti to dvoje pa napisati esej ili knjigu o ribolovcima ili ribolovu. Otkrio nam je da je ribarenje višedimenzionalna disciplina, gdje je svaki detalj važan i gdje neuporedivo veći koeficijent inteligencije ribolovca, u odnosu na njegovog “protivnika” ribu, nikako ne znači da će na kraju igre on slaviti. Vjerovatno je riba ta koja u većini slučajeva odnosi pobjedu, dok će ribolovac utjehu naći u činjenici da uvijek igra na gostujućem terenu.

Pričali su i o tome kako Enes pronalazi priče ili one njega, njegovoj dugogodišnjoj saradnji sa portalom “Nomad”, gdje ih i objavljuje. Čitajući Enesove eseje o Travniku i njegovim žiteljima, vrlo lako nam se može desiti da prepoznamo neke likove iz svoje sredine ili mahale. Ta naša identifikacija sa njegovim esejima dokazuje koliko su sve bh. sredine slične ili jednostavno govori o čovjekovoj potrebi da sve sebi objasni i približi. Tko će ga znati? Uglavnom, Enes ih je sve objedinio i zajedno sa “Nomadom” ukoričio u knjigu “Travnička anahronika”.

U drugom dijelu podkasta, razgovarali su o tome je li konačno došlo vrijeme za povratak Ive Andrića na kulturnu mapu FBiH i o tome ko je taj, ili ko su ti koji će nam tu odluku saopštiti?

Gledaocima će sigurno biti zanimljiv podatak da je upravo iz Tuzle (“Preporod”), krenula prva institucionalna hajka protiv lika i djela mrtvog nobelovca. Enes, koji je proučavao hronologiju dešavanja tih godina (1990-tih), pojasnio je kako je taj proces zapravo izgledao. “Antiandrićevski narativ” poslije se poput požara proširio prema Sarajevu, Zenici i drugim gradovima, gdje su se pojedini “intelektualci” utrkivali ko će prije i uspješnije dokazati da je Andrić “antibosanski” i “antimuslimanski” pisac. Bilo je i svijetlih primjera koji su se odupirali takvom narativu i vrlo hrabro istupali u javnosti. Međutim, i poslije više od četvrt stoljeća, izgleda nije došlo vrijeme za stavljanje tačke na ove lažne optužbe.

O svemu ovome, o kulturnoj sceni za vrijeme rata i poraća, o Zuki Džumhuru, Ivanu Lovrenoviću, Edinu Zubčeviću, Selvedinu Avdiću... poslušajte i pogledajte na YouTube kanalu podcasta Radion.