U 52. epizodi podcasta Radion gost je pisac i glumac Ismet Prcić. Rođen je u Tuzli, a emigrirao je u SAD (Los Angeles) 1996. godine. Njegov prvijenac, roman Shards (Krhotine), Buybook 2014., dobio je brojne pozitivne kritike, te je preveden na desetak svjetskih jezika, a New York Times uvrstio ga je među stotinu najboljih knjiga u 2011. godini. Magistrirao je engleski jezik i pisanje na UCI (University of California, Irvine), i predavao je dramu na Clark Collegeu u Vancouveru u državi Washington. Koautor je scenarija za film Imperial Dreams, prikazanog na Sundance Film Festivalu 2014. godine.

Prcić govori o tome kako je iz ratne Tuzle izgledao put do Los Angelesa, je li bosanski ili američki pisac, o američkoj svakodnevnici, razgovorima s Aleksandrom Hemonom, kako je preživio pakao alkoholizma i zašto duhovno ozdravljenje leži u izlaženju iz starih šablona misli, shvaćanja, ideja i komunikacije...

O procesu ozdravljenja: „Kad sam bio u Tuzli ove godine, stari moj drug sa pozamašnom krizom identiteta prouzrokovanom sličnom prvobitnom sudbinom kao mojom (samo se on poslije određenog vremena u inostranstvu vratio i osnovao porodicu) podsjeti me na onu staru, balkansku, kako svakih dvadeset godina ovdje ide novi rat, idu nova sranja, traume, nove smrti, nova počinjanja. Ima ratu i više od dvadeset godina, ali tu je to, u pet deka. On se s time bori tako što pokušava da izvuče djecu na pravi put, da im osigura da njihovi životi nemaju ove cikluse uništenja i ponovnog počinjanja. Nešto me je strah da ta balkanska kletva možda nije usađena u nama samima, u federima naših DNK šablona, da naši životi dožive punu oscilaciju baš u ciklusima od po dvadeset godina. Jer kad ja pogledam na svoj život, sa oko dvadeset morao sam ostaviti sve i krenuti graditi ispočetka u Americi. Sve što sam u tih dvadeset godina napravio, izgubio sam u četrdesetim s alkoholizmom i razvodom. Moj je nijet i želja da sa šezdeset, ako ih dočekam, prekinem sa ovim šablonom, koliko god on bio usađen. Ozdravljenje je moguće i jedan od lijekova leži u tome kako i šta pričamo samima sebi, svijetu, svemiru, svojim bližnjima i svojim stranima. To bi trebala da bude jedna te ista priča. Ako nije, onda znamo da smo u kurcu. Ozdravljenje leži u izlaženju iz starih šablona misli, shvaćanja, i komunikacija ideja, čak i ako su ona urođena, iliti čak, smijem li reći, suđena. Turati traume pod ćilime, zamandaljivati ih po mutvacima, voziti ih daleko od kuće i ostavljati u šumi da se same snalaze, praviti se da ih nema, pričati porodične priče i skupljati foto-albume samo dobrih stvari iz života, to nikoga nikad nije izliječilo, nikome pomoglo, nikoga ni prikučilo duševnom ozdravljenju o kojem sam ponukan da pišem.“

Prometej.ba