Potpredsjednik Federacije BiH Igor Stojanović kratkim tvitom uključio se u komentiranje početka drugostepenog procesa pred Evropskim sudom za ljudska prava u slučaju „Slaven Kovačević protiv Bosne i Hercegovine“. Stojanović je napisao:

„Kada je u pitanju presuda Kovačević, neka je na sramotu svima koji su pristali na Dejton i natjerali nas da zadnjih 30 godina živimo diskriminaciju u BiH. Sve to potvrđuju i presude: Sejdić-Finci, Zornić, Pudarić, Pilav i Šlaku. A imali smo Republiku BiH. Ko je izgubio Republiku?“

Nije rijetko da političari u Bosni i Hercegovini u malo riječi znaju reći puno – najčešće, puno promašaja i pogrešaka. Tako je i s ovim Stojanovićevim stavom, koji je na toliko nivoa promašen da je pitanje odakle krenuti.

Ukratko, „pristajanje na Dejton“ nije bila stvar nikakvoga hira i dokolice. Koliko god zbog drugih stvari bili kritični prema, primjerice, strukturi koju je predvodio Alija Izetbegović, a koja je imala efektivnu političku i vojnu kontrolu nad manjim dijelom BiH, moramo znati da Dejtonskom sporazumu nisu prethodili kupanje i odbojka na pijesku, već vrlo ozbiljan i brutalan višegodišnji rat, koji se morao završiti – a kako drugo, nego potpisivanjem sporazuma na koji će pristati svaka zaraćena strana. Dejtonski sporazum u tom smislu nije nikakva sramota, koliko god bio pun rupa – neke od njih su se popunjavale kasnije – i koliko god ostavljao prostora za diskriminaciju različitih vrsta: primjerice, nemogućnost jednog dijela građana da se kandidiraju za člana Predsjedništva i praktičnu (nekoliko puta ponovljenu) nemogućnost cijelog jednog konstitutivnog naroda da u Predsjedništvu ima kandidata koji bar minimalno – ako ništa, verbalno i simbolički – ima veze s njim.

Ozbiljnost i tačnost, a ne udaranje na emocije, ono su što je potrebno društvu/društvima u Bosni i Hercegovini. Stojanović, kao relativno korektan i često hrabar političar, ima potencijala da o problemima iz 2020-ih razmišlja iz realnosti 2020-ih. Dobro bi bilo da taj potencijal iskoristi

To jesu stvari koje se trebaju rješavati, u prvom redu unutrašnjim kompromisom, ukoliko želimo izgraditi stabilnu zajednicu i državu koju će svi osjećati svojom – ali se one neće riješiti ispraznim naklapanjima koja predstavljaju ništa drugo doli bijeg od problema i priznanje nemogućnosti da se s njima na odgovoran način nosi.

„A imali smo Republiku BiH“, kaže Stojanović. Jedan novinar, cijeneći Stojanovića, vrlo je precizno odgovorio na tu rečenicu. „Republiku (unitarnu) smo imali samo na papiru. Kad je BiH proglasila nezavisnost, centralna vlast imala je efektivnu kontrolu nad samo 20% teritorije. Oni koji su se borili za Republiku BiH nisu dobili rat, pa je samim tim nisu ni odbranili. Dobili smo onakvu BiH koja je rezultat ratnog komromisa.“

Ozbiljnost i tačnost, a ne udaranje na emocije, ono su što je potrebno društvu/društvima u Bosni i Hercegovini. Stojanović, kao relativno korektan i često hrabar političar, ima potencijala da o problemima iz 2020-ih razmišlja iz realnosti 2020-ih. Dobro bi bilo da taj potencijal iskoristi.

Prometej.ba/F. Š.