Upravo zato nameće se pitanje otkud potreba i smjelost da se Bosna i Hercegovina, a posebno Stari most – simbol ratnog razaranja i krhkog mira – koristi kao pozornica za vlastitu ideološku samopromociju. Takvi postupci ne doprinose pomirenju niti poštuju lokalni historijski i društveni kontekst; naprotiv, oni ovaj prostor instrumentaliziraju za svoje političke frustracije
Tamo gdje su nekada svjetlošću sjali gradski ferali, gdje su bile aleje, šetališta ili korza, danas obješeni stoje samo oronuli stupovi nakrcani zastavama, na trgovima koji nemaju sutra i na kojima još samo živi blatnjavi nacionalistički kič
Ukoliko Dekart ne može dokazati neizbježnost dobrote Božje prirode, 2+2=5 ako Bog to zaželi. Istina mora biti legitimisana i njena očitost neizbježna, mora imati totalitarnu sveobuhvatajuću prirodu kojoj se niko ne može protiviti. Nije ni čudo onda da istina postaje alat legitimacije
Ovce su nas tisućama godina hranile i oblačile; određivale naše puteve i naše zemlje. One su bile naši duhovni simboli u svetim knjigama. Što je sada na njihovim mjestima?
Preporučujem roman “Rekapitulacija”, kao knjigu od najbolje vrste po kriteriju Don Kihota (na prvom mjestu zabavlja, na drugom poučava), svima da je čitaju i iz nje uče, jer ona u sebi čuva znanja koja su nam na ovim prostorima potrebna kao lijek
Hoće li HDZ zaista otići do kraja, to jest omogućiti krivični progon svakoga tko izgovori ili napiše da je Hrvatska, primjerice, vodila agresivni rat u Bosni i Hercegovini u razdoblju od kasne jeseni 1992. do ranog proljeća 1994., za trajanja hrvatsko-bošnjačkog rata? Vjeruje li Plenković da je moguće nametnuti laž o bezgrešnosti Domovinskog rata upotrebom represije?
Profesionalni proustaški lažov Igor Vukić, koji činjenicu da nekažnjeno negira nacističke i ustaške zločine može zahvaliti samo činjenici da živi u državi kao što je Hrvatska, imao je prije stanovitog vremena jedan sraz s povjesničarom Milanom Radanovićem. Pročitajte i pogledajte kako je prošao
Poderi pozivnicu, otkaži konferenciju, prevari muža odlazeći dati iskaz na nekom boljem zagrebačkom sudu, dodirni me ispod klupe za svjedoke koljenom, generacijo moja, ljubavnice. Znam da će još biti mladosti, ali ne više ovakve, u prosjeku studeni 1964.: ja na sudu neću imati s kim ostati mlad ako i ti ostariš, i ta će mi mladost teško pasti
Učitavam...