Umjetnik (2011)

Potreban čovjek onaj je koji se uklapa, koji juri i donosi zaradu, koji je viđen i sviđen, sviđa se i sebi i drugima. Bespotreban čovjek onaj je koji strši, odudara, koji ne juri ali tiho radi jedino što zna i može, i često se nikome ne sviđa a ako se svidi, brzo je zaboravljen i odmijenjen. A gdje sad da svrstamo umjetnika? Naročito je zanimljivo pitanje gdje postaviti umjetnika u vremenu tehnološkog razvoja i vremena spektakla gdje sve blješti i šljašti jer u protivnom ne može se smatrati ni zanimljivim niti zabavnim.


Život u prošlosti i umjetnici bez kojih se može

Sva ova pitanja u meni pokrenula su se nakon što sam pogledala film „Umjetnik“ iz 2011. godine, koji je režirao Michel Hazanavicius. Naravno, za film sam čula još 2012. godine kad je proglašen dobitnikom Oscara i to u pet kategorija. Nisam neko ko juri gledati nagrađivane filmove, što je očito jer sam ovaj pogledala tek sad, 2024. godine. Kako god, vrlo je zanimljiva činjenica da je to film koji je u velikoj većini nijemi i u crno-bijeloj tehnici. Radnja je smještena u razdoblje između 1927. i 1931. godine kad nijemi film odlazi u prošlost i biva zamijenjen zvučnim. Glavni lik, glumac i zvijezda nijemih filmova, George Valentin kojeg utjelovljuje glumac Jean Dujardin, ponosno i s podsmijehom odbacuje ideju zvučnog filma i po svaku cijenu odbija glumiti u takvima. Ostaje vjeran nijemom filmu. Ostatak filma bavi se onim što bi se moglo nazvati kao njegova propast. Tu su naravno i drugi likovi a najznačajnija za spomenuti je Peppy Miller (Bérénice Bejo), koja objeručke prihvata dolazak zvučnog filma i postaje nova filmska zvijezda. Za dinamiku filma značajan je i odnos između njih dvoje. Ono što je mene privuklo filmu promišljanja su o umjetničkom integritetu i neprilagodbi tržištu po svaku cijenu. Moglo bi se reći da je sam film, po tome što je drugačiji u odnosu na današnje filmove, komentar sam po sebi. Svjesna sam da film namjerno koristi patetiku, šarm i humor iz starih vremena, ali moram priznati da bih sama možda film završila drugačije, ali to neću sad ovdje odavati, da ne pokvarim gledanje filma onima koji ga možda još nisu pogledali.

Možda sam opet, kao i obično, isuviše produbila promišljanja koje film sam po sebi toliko i ne izaziva. Razlozi su svakako i lični jer sam se posvetila pisanju i književnosti posljednjih godina, a izdavačko tržište i čitav proces izvana za mene stoji na „mrtvoj tački“, što mogu donekle pripisati i svojoj introvertnoj prirodi. Dvoumila sam se da li pisati ovaj tekst, ali sam na kraju donijela definitivnu odluku nakon čitanja romana „Žena bez koje se može“ libansko-američkog slikara i književnika Rabiha Alameddinea. Knjigu sam uzela sasvim slučajno, onako sa police u biblioteci i nije ni čudo što me sam naslov privukao. Doslovni prijevod naslova na engleskom „An Unneccesary Woman“ bio bi „Bespotrebna žena“, a ovaj koji sam našla još više me oduševio. Kad sam uzela knjigu, bibliotekarka mi je odmah rekla kako je to odlična knjiga. To me potaklo da je i ponesem kući i pročitam u nekoliko dana. Glavni lik je starija žena Aaliya koja živi sama i prevodi knjige, onako sama za sebe, ali nikad nije objavila te prijevode. Prevela je preko trideset knjiga na taj način: „...ja nikad ništa nisam objavila. Kako koji projekat dovršim, nakon što okončam rituale završnice, sahranim papire u kutiju... Stvaram i pokopavam!" Slično zasad činim i ja, pišem i pokopavam svoje neobjavljene rukopise.

Knjiga je izrazito zanimljiva jer se miješaju sadašnjost Aaliye i sjećanja iz prošlosti, ali ujedno mogu reći da ima i esejistike i mnogo književnih referenci. U nekim tekstovima o ovoj knjizi, Aaliyu opisuju kao „opsesivnog introverta“, što i ona sama potvrđuje sljedećim riječima: „Odavno sam se ja prepustila slijepoj požudi za pisanom riječju. Književnost je moj pješčanik. U njemu se igram, gradim svoja utvrđenja i dvorce, izvrsno se provodim. Ali mi probleme stvara svijet izvan tog igrališta. Tom vidljivom svijetu prilagodila sam se krotko, iako ne baš konvencionalno, da bih se bez suvišnih neugodnosti mogla povući u svoj unutrašnji svijet knjiga. Proširujući ovu pješčanu metaforu, ako mi je književnost pješčanik kao igralište, onda mi je realni svijet pješčanik kao sat - zrno po zrno ističe. Književnost mi daje život, a život me ubija.“


Skretanje sa autoceste

Budući da sam ljubiteljica jungijanske psihologije, morala sam istražiti šta je to Carl Gustav Jung pisao o umjetnicima. Jung primjećuje nesrazmjer između umjetnikovih kreativnih težnji, s jedne strane, i društvenih ograničenja, s druge strane. Konformizam može koštati gubitka individualnosti i dati jednostrani pogled na stvarnost, a umjetnost može dati ono što nismo ni svjesni da nam nedostaje. Jung naglašava ulogu kreativnog čovjeka koji odstupa od općeg trenda i time jasnije vidi život naše epohe: „Normalni čovjek može slijediti opći trend bez povrede samoga sebe; ali čovjek koji ide stražnjim ulicama i cestama zato što ne može podnijeti široku autocestu, prvi će otkriti psihičke elemente koji čekaju odigrati svoju ulogu u životu kolektiva. Ovdje se umjetnikov relativni nedostatak prilagodbe ispostavlja u njegovu korist; on mu omogućuje slijediti vlastitu čežnju daleko od utabane staze i otkriti što je to što bi zadovoljilo nesvjesne potrebe njegovog doba.“

Referirajući se na spomenuti film „Umjetnik“, ipak, postavlja se pitanje gdje je granica odstupanja od trenda? Gladovanje, spaljena kuća, gubitak svega? O ovome vrlo dobro govori i kratka priča Franza Kafke „Umjetnik u gladovanju“ koja na banalan i bukvalan način apsurdno, brutalno i dijelom humoristično prikazuje umjetnika koji gladuje zatvoren u kafez i time postaje atrakcija za publiku. Ta bukvalnost u priči ipak ne uklanja njenu apstraktnost. Upravo ovaj isječak iz priče može se prenijeti i na lik George Valentina iz filma: „Tako je, uz redovite male predahe, živio mnogo godina, u prividnom sjaju i poštovan od svijeta, ali uprkos svemu obično u tmurnom raspoloženju, koje je postajalo sve tmurnije, jer niko nije bio kadar da ga shvati ozbiljno. A čime bi ga i mogli tješiti? Što mu je još preostalo da sebi zaželi? A kada bi se gdjekad našao neka dobričina koji bi ga žalio te mu htio objasniti kako njegova tuga vjerojatno potječe od gladovanja, onda bi se, osobito u poodmakloj fazi gladovanja, znalo dogoditi da umjetnik u gladovanju reagira provalom bijesa i na užas sviju počne drmati rešetke kao zvijer.“

Čitajući ovu Kafkinu priču, prisjetila sam se umjetnice Marine Abramović koja se danas smatra jednom od najvećih svjetskih konceptualnih umjetnica i umjetnica performansa. Ali, nije uvijek bilo tako. Sama je navela za „Guardian“ kako je danas umjetnost performansa postala mainstream ali to nije uvijek bio slučaj: „Umjetnost performansa je ismijavana, nije se smatrala umjetnošću. Cijeli život, 50 godina moje karijere je to trajalo - ali sada je performans dio muzeja, kulture i kolekcija." Ono što vjerovatno većina ljudi zna jest njen performans „Umjetnik je prisutan“ gdje je u muzeju svaki dan sjedila tri mjeseca i svako od posjetitelja mogao je sjesti ispred nje i gledati je u oči koliko želi. Opet, neko bi rekao, nešto prosto banalno, ali daleko od toga jer su iskustva posjetitelja muzeja prožeta dubokim emocijama, a upravo to jest bit umjetnosti, između ostalog. Kako god, pitanje je odakle umjetnici konkretno 50 godina upornosti u koračanju onim što Jung naziva stražnjim ulicama? Marina je sama rekla: „Umjetnik ne treba da laže sebe i druge, ne bi trebalo da krade niti da pravi kompromise sa sobom i tržištem.“ I upravo u toj beskompromisnoj vjeri i ljubavi u svoju umjetnosti leži odgovor na navedeno pitanje.


Bez umjetnosti se ne može

Činjenica je da su te stražnje ulice put koji je prožet trnjem. Budući da me knjiga Rabiha Alameddinea oduševila, istraživala sam malo još o autoru, i naišla sam na njegov zanimljiv tekst o pisanju te očekivanjima koje je imao nakon objavljivanja njegove prve knjige, a potom i nakon nekoliko narednih knjiga. Vjerovao je da će svojim pisanjem promijeniti svijet, ali to se nije dogodilo. Zato je ulazio u stanje očajanja i depresije, ali malo je očajavao pa malo pisao, i očajavao i pisao, kako on kaže. Tekst završava ovako, spominjući i Aaliyu, glavnu junakinju romana „Žena bez koje se može“: „I dalje mislim da je najvjerovatnije pisanje beskorisno, da nikoga nije briga, a ja nemam ništa bolje da radim sa svojim vremenom, pa pišem. Ali poput moje plavokose pripovjedačice, konačno sam shvatio da nije važno da li je svijetu stalo do knjiga ili ne. Pišem jer je meni stalo. Pišem jer mi je jako stalo do knjiga. Pišem jer je negdje u mojoj duši uvijek bila živa iskra nade.“

Umjetnik slika, glumi, pleše, pjeva, svira, piše – naprosto zato što mora i ne može i ne zna drugačije. Kafkin „umjetnik u gladovanju“ na kraju govori kako je vazda želio da se dive njegovom gladovanju ali da mu se ne trebaju diviti. Na pitanje zašto mu se ne trebaju diviti, on kaže da je to zato što mora gladovati, ne može drugačije, „zato što nisam našao jelo koje mi je prijalo. Da sam ga našao, vjeruj mi, ne bih pravio nikakvih gluposti i nakljukao bih se kao i ti i svi drugi.“

I na kraju, ko određuje šta je potrebno, a šta bespotrebno, bez čega se može, i bez čega ne može? Umjetnik zna da se bez njega može, pa i dalje on bez svoje umjetnosti – ne može.

Jasmila Talić-Kujundžić, Prometej.ba