Vlatka Škoro: "Čopor - studija jedinke". Izvor fotografije: www.poolagallery.net

Svakog utorka u rubrici Bosanski bukvar abecednim redom opisujemo po jedan od ključnih društveno-političkih pojmova postdejtonskog bosanskohercegovačkog života. Došli smo do slova Č.

Duboke povijesne veze između Mađarske i Bosne i Hercegovine rezultirale su, između ostalog, prisustvom mnogih riječi mađarskog podrijetla u srpskom/hrvatskom/bosanskom jeziku. Jedna od tih riječi, koja u osnovnom značenju označava „više životinja u zajednici, obično zvijeri“, a u pejorativnom značenju ljude „koji se u nekim situacijama (izvrgnuti manipulacijama, u panici i sl.) ponašaju bezglavo, nekontrolirano, nekritički“ (HJP), jest csoport odnosno – čopor.

Mnogi pojedinci znaju biti ustrašeni i nesamostalni. Ne zato ili ne samo zato što postoji stvarni strah, već što imaju problem s autentičnošću i vjerodostojnošću. Otvoreno suočavanje s drugim često znači i suočavanje sa samim sobom. Zato mnogi pojedinci bježe, prije svega od sebe. Nekada ih taj bijeg dovede u stado, u mirnu gomilu koja zajednički slijedi istog pastira ili isti ideološki imaginarij. Nekada ih pak dovede u čopor, u prostor gdje netko drugi progovara umjesto njih ili gdje oni progovaraju u ime drugih, u ime jednog kolektivnog „mi“, ali agresivno – s isukanim očnjacima. Čopor takvim pojedincima daje snagu i „hrabrost“ koja je mnogo veća od zbira pojedinačnih snaga i hrabrosti, a najčešće je usmjerena protiv slabijih, nezaštićenijih.

„Kolektivni strah stvara krive neprijatelje i veže ljude za loše vođe, za nepravedni autoritet koji se čak može najviše strašiti, ali najlukavije zna upravljati svojim i strahom skupine. Što su ljudi strašljiviji, to se više drže zajedno i manje osobno misle; što su manje slobodni, to im treba rigidniji vođa i veća masa; što su više u čoporu, to se pojedinačno više imitiraju i nameću u raspojasanosti, u hvastanju i nadmetanju, u sijanju straha malenima“, napisao je Ivan Šarčević u svibnju 2019, uz zapažanje da se u „vremenima dekadencije i straha, ratova i nesreće (...) zli ljudi više homogeniziraju“.

Sadašnje vrijeme jest jedno takvo vrijeme.

Sveprisutnost interneta omogućila je danas da različiti čopori operiraju po virtualnoj stvarnosti društvenih mreža, gdje čak i kad napadaju nemoćnije vole biti pod maskama, anonimni. Lako ih je nahuškati. Djeluju kao da navečer razmišljaju i smišljaju koga će od sljedećeg jutra mrziti i samo čekaju mig svog predvodnika. Predvodnici se često smatraju dovoljno jakima i strašnima, dovoljno moćnim siledžijama, da ne kriju svoje lice. Često su predvodnici čak raspoređeni po strateški važnim kotama društva, a nižerangirani sljedbenici se hrane njihovim ostacima strvina.

Evolucijska biologija objasnila je nagon za pripadanjem čoporu, iracionalne i instinktivne obrasce koji ljude privlače čoporu. Ti obrasci su jako stari, potječu iz davnih vremena kad su naši davni preci bili sličniji zvijerima i majmunima nego Beethovenu i Akiri Kurosawi. Prevladati ih usprkoj svoj pozadinskoj buci koja ih proizvodi, a za koju su također odgovorni određeni ideološko-političko-ekonomski sistemi – znači postati čovjekom u strožijem značenju tog pojma. Pristajanje na logiku čopora po logici stvari vodi pojedince i društvo prema bestijalnosti i samouništenju.

Franjo Šarčević, Prometej.ba