Nedavno sam slušala podcast o utjecaju vijesti o ratu Izraela i Palestine na djecu koja ih prate putem društvenih mreža. Roditelji, zabrinuti za svoju djecu, tražili su savjet stručnjaka o tome kako ih zaštititi od uznemirujućih informacija, posebno od slika ubijene djece. Moja prva reakcija bila je osjećaj licemjerja zbog zabrinutosti za osjećaje one djece koja gledaju kako drugu djecu ranjavaju, ubijaju, sahranjuju i ruši im se cijeli svijet. Ko misli na njih? Međutim, malo kasnije sam shvatila da je i ta zabrinutost itekako opravdana. Stravični prizori iz Gaze djeluju potresno i na odrasle, dok na djecu mogu imati još veći utjecaj. Ona tek uče o tome kakav je ovaj svijet mjesto i nemaju potrebne alate za zaštitu od značenja ovakvih slika. Privilegija da zaštitimo vlastitu djecu od ovih prizora ne znači da nam nedostaje empatije prema patnji djece u Gazi, s tom razlikom što njima ne možemo pomoći. Dalje razmišljajući zapitala sam se i koliko nam je sama empatija stvarno od pomoći u ovoj situaciji.


Praćenje medija i empatisanje preko društvenih mreža

Od samog početka, mediji su preplavljeni prizorima koji su toliko strašni i tragični da su postavili nove kriterije užasa, čak i za nas koji smo već bili svjedoci ratnih strahota. Nije misterij zbog čega je tako – zato što je toliko dječjih žrtava. Smjenjuju se kadrovi, sljedeći teži od prethodnog: mrtva djeca, ranjena djeca, djeca s užasom u očima, djeca sa zaleđenim licem od straha koji nikada neće potpuno nestati… Postavlja se pitanje postoji li uopće išta užasnije što se može vidjeti. Ovakva bolna realnost ne samo da izaziva duboke osjećaje tuge, nemoći i bijesa, već testira granice naše empatije i mjeru izdržljivosti.

Gledanje ovoga nije dobro ni za koga, a pogotovo nije dobro za stanovnike naše uboge i jadne zemlje koji su i sami prošli kroz ratnu traumu. Mnogi ljudi ovdje žive sa simptomima PTSP-a, a izloženost ovakvim prizorima dodatno jača njihovu anksioznost, tugu i bijes, dovodeći ih do granice normalnog funkcionisanja. Nekad je potrebno samo malo, samo jutarnja vijest ili status na Facebooku da pokrene lanac reakcija i da naše vlastite traume i loša sjećanja izađu na površinu. Empatija prema patnji drugih, kada se sami osjećamo nemoćnima da pomognemo, može dovesti do očaja i depresije, naročito među onima koji su već emocionalno ranjivi.

S druge strane, izloženost stalnim scenama ratnih užasa može dovesti do fenomena desenzitizacije, neovisno o našoj volji. Ne možemo održavati isti nivo emotivne reakcije na ponavljajuću tragediju – to je jednostavno odbrambeni mehanizam. Zato empatija s vremenom može oslabiti, pa čak i potpuno nestati. Ovo odsustvo emotivne reakcije može postati problematično jer može dovesti do nesporazuma u međuljudskim odnosima. Drugi ljudi mogu pogrešno interpretirati ovakvo ponašanje kao nedostatak osjećanja, iako je to zapravo prirodna reakcija na preveliku izloženost ovakvim prizorima.


Šta je empatija?

U najširem smislu, empatija je sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i dijeljenja osjećanja drugih ljudi. Ključna je za socijalnu interakciju i uspješnost u njoj – sposobnost stavljanja sebe u tuđe cipele, viđenja stvari iz tuđe perspektive te adekvatnog reagovanja na tuđe emotivne potrebe, esencijalna je za prihvatanje od drugih. Kada kažemo za nekoga da nije empatičan, obično to mislimo u veoma negativnom smislu. Poznati filmski lik Sheldon iz The Big Bang Theory poznat je po tome što nije sposoban prepoznati tuđe emotivne i neverbalne signale, zbog čega često upada u neugodne situacije. U maniri sitcoma to je humoristično i tome smo se smijali, međutim, u stvarnom životu nedostatak empatije nije nimalo smiješan i može dovesti do socijalne izolacije i nerazumijevanja u društvu.

Empatiju se može podijeliti na tri tipa:

1. Kognitivna: odnosi se na razumijevanje tuđih emocija. Na primjer, shvatamo da je neko tužan nakon smrti roditelja, što je logičan zaključak, ali ne moramo to i osjećati. Sheldon je genijalac i može razumjeti koje situacije bi dovele do tužnih, a koje do sretnih reakcija, ali to ne znači da ih osjeća.

2. Emotivna: uključuje emotivno i fizičko osjećanje onoga što druga osoba osjeća te zajedničko proživljavanje tih osjećaja. Bitna je za terapijska i socijalna zanimanja jer omogućava pravo razumijevanje i reakciju. Ljudi lako osjete kada je empatija iskrena, a kada nije jer se naša komunikacija većinom odvija neverbalno.

3. Saosjećajna: smatra se najvišim oblikom empatije jer uključuje razumijevanje, osjećanje, ali i pronalazak načina da pomognemo toj osobi. Ova sposobnost se može razvijati i kultivirati, ne samo radi pomoći drugima, već razvijanja saosjećanja prema sebi samima.

Dakle, empatija je ključna za naše socijalno funkcioniranje i psihičko zdravlje. Osjećaj povezanosti koji proizilazi iz empatične reakcije temelj je psihičkog blagostanja. U međuljudskim odnosima saznajemo šta je ljubav, osjećamo se vrijednima i bitnima.

Međutim, postoje i negativne strane empatije. Jedna od njih bio bi ovaj spomenuti osjećaj nemoći koji proizilazi iz empatisanja sa žrtvama kojima ne možemo nikako pomoći, što može negativno utjecati na naše zdravlje. Dalje, empatijom se lako može manipulirati u političke ili druge svrhe. Naime, empatija nije univerzalna, već često veoma selektivna. Još su stoici prepoznali kroz pojam oikeiosis da empatija slabi što god smo udaljeniji od subjekta. Možemo to vizualizirati kroz koncentrične krugove, u središtu smo mi, potom naša porodica, prijatelji, komšije, poznanici, narod, stranka, sportski klub itd., a na kraju neki apstraktni stranac. Što nam je osoba identitetski udaljenija, toliko je teže osjetiti empatiju prema njoj, bez obzira koliko pati. Ova karakteristika se može iskoristiti u svrhu stvaranja antipatije prema „drugima”, npr. demoniziranja imigranata ili Arapa. Prvo se pojačava identifikacija s nama, npr. ne govori se da su oni „ovakvi” ili „onakvi”, nego da ugrožavaju „nas”, „našu sigurnost i poslove”. Jača se prirodna ljudska sklonost ka empatiji prema jednoj grupi da bi se stvorila mržnja prema drugoj. Na primjer, prije nego što su Amerikanci bacili nuklearne bombe na Japan, naglasak je stavljen na spašavanje miliona „američkih momaka”, a ne strahotu do kojih je to dovelo. Danas smo itekako svjesni ovoga u postojanju različitih perspektiva, stavova, termina i politika cenzura koje određene zemlje imaju prema onome što se dešava u Palestini.


Od empatije ka saosjećanju

Najbolje bi bilo kada bismo empatiju prema patnji djece i ostalih žrtava uspjeli „ograničiti” na razumnu mjeru i dodatno je oplemeniti. Istraživači(ce) empatije sve više govore o terminu „saosjećanje“, koji se nekada izjednačava s pojmom empatije, ali zapravo ima drugo značenje. Ako uzmemo da je empatija „stavljanje sebe u tuđe cipele”, saosjećanje bi bilo „osjećaj brige i ljubavi prema osobi koja pati, sa težnjom da joj na neki način pomognemo.” To ne mora uvijek rezultirati ponašanjem – ako ono nije moguće, ali nas dovodi u stanje svijesti koje je plemenitije i šire. Imam sreću da se u svom terapijskom radu dijelom bavim terapijom koja se zasniva na saosjećanju i veoma dobro znam utjecaj koji ona ima na moje klijente. Ovo također znači da ne moram osjećati ono što osjeća i moj klijent da bih mu mogla pomoći – empatija bi u mnogim slučajevima predstavljala emocionalno preopterećenje i u konačnici bila kontraproduktivna.

Djeci Palestine možemo pomoći doniranjem novca, hrane, potrepština… Slanje ljubavi, podrške, dobrih želja ne mogu naškoditi. Možda neko može i više, ovisno od toga kolike nam mogućnosti pruža vlastiti vrt. Pisanje društvenih statusa, repriziranje sve tragičnijih scena patnje i stradanja, kao i optuživanje drugih za nemanje empatije, jednostavno nikome ne pomaže. Za očuvanje mentalnog zdravlja u ovakvim situacijama apstiniranje od medija i društvenih mreža nije samo preporuka, nego i nužnost. Stalna izloženost medijima donosi više štete nego koristi, a prvenstveno imamo odgovornost da zaštitimo sebe i svoje najdraže.

Emina Žuna, Prometej.ba