Države načelno operiraju s dvije vrste „pripadnoga ljudskog materijala“ – podanici(a)ma ili građanima/kama. Neovisno o fundamentalnim razlikama među ovim kategorijama, jedno im je zajedničko – obje su moguće tek kao posljedica državne egzistencije. Drukčije rečeno, svaka država po definiciji stvara vlastitu osnovu kojom potom upravlja (ili vlada) u svakodnevici svojega funkcioniranja.

Različite varijante arbitrarnoga državnog ustroja koje funkcioniraju nadnoseći se nad svoje podanike nemaju ozbiljnijih konstrukcijskih ni izvedbenih problema (ali se, zato, potencijalno susreću s brojnim drugima). Podanici/e su u svakome pogledu ovisni o državnoj vlasti, i svojom sustavskom podređenošću, ali i, prethodećom, ovisnošću o državljanskome statusu – koji uvijek i svuda određuje/dodjeljuje upravo državna vlast; no, premda državljani/ke, oni ne mogu do građanskoga statusa, mogu, eventualno, te, sporadično, djelovati kao aktivisti/ce, simpatizeri/ke, revolucionari/ke, prosvjednici/e, i sl. (stoga ni narod/puk kao građanska zajednica u takvim poretcima nije moguć).

Ovome nasuprot, demokratski legitimirana država, sa svim svojim prednostima spram raznolikih autoritarnih modela, nužno egzistira u strukturno zadanoj aporiji. Građani/građanke – po definiciji subjekti ne samo demokratskoga legitimiranja, nego i vladanja – uspostavljaju se u svojoj pravnoj i političkoj subjektnosti tek objektivnom državnom odlukom („državljanstvom“). Državni aparat u demokratskome postavu (u kojemu država i nije drugo do većinski legitimirani i kontrolirani aparat održavanja društva), takorekuć metafizički, proizvodi one koji ga, po logici sustava, potom orijentiraju i kontroliraju.

Petlja koja pritom nastaje nije samo teorijski interesantna (iako razmjerno rijetko tematizirana), ona i u praksi pogađa temeljnu poziciju naroda/puka, kao kolektiviteta razumnih i slobodnih ljudi koji odlučuje o biti (i brojnim pojavnostima) političke zajednice. Jer, narod/puk je u poziciji formalno neprijepornoga subjekta demokratske države, koja ga, međutim, dodjelom državljanstva, inicijalno omogućuje. Iz ove konstrukcijske poteškoće nema institucijskoga izlaza, jer je ona u temelju samoga ustroja demokratske zajednice. Suvremene demokratske države izlaz iz ove normativne nevolje u pravilu nalaze sustavnom ugradnjom ideologijskoga posredovnog člana, patriotizma, naime.

Patriotizam tako predstavlja ujedno i izvanjski uvjet i unutrašnju prepreku svake demokracije u nacionalnoj državi (koja je odlikovani kontekst realnoga demokratskog politiziranja). Uvjet se sastoji u tomu što je načelno pretpostavljeno temeljno nagnuće državljana/državljanki ka dobru zajednice, pa se tako narod/puk vrijednosno subjektivira. Prepreka je pak zadana time što se vrijednosnim unosom remeti izvorno demokratsko načelo (korektne) procedure kao jedine vrijednosti na kojoj se zajednica zasniva.

Doseg problema ilustrira gotovo obvezatno formulirani oris temeljnoga patriotskog stajališta izrijekom devetnaestostoljetnoga amerikanskog mornaričkog časnika Stephena Decatura:"My country, right or wrong!"(„Moja zemlja, u pravu ili u krivu!”!). Ma koliko se (re)interpretiralo smisao i kontekst ove stare washingtonske zdravice, njezin se smisao čini jasnim. Ovako izraženim stajalištem tvrdi se, kvazi-nietzscheanski, da je domovina naprosto izvorna danost koja, nekako, biva „Jenseits von Gut und Böse“ („S onu stranu dobra i zla”), nadilazeći time po samorazumijevanju temeljne moralne dvojbe (Nietzsche, doduše, smatra uvjetom za razvoj genuinoga morala nadilaženje koncepta koji će G. E. M. Anscombe nazvati konsekvencionalizmom – posljedništvom – dok patriotizam upravo od posljedništva živi, premda, kvaziničenaski, programski teži nadilaženju klasične opreke).

U realnosti, patriotizam nužno uračunava stanovite aspekte klasičnoga moralnog idiotizma, posebice kada se – s gledišta zajednice – radi o vanjskome svijetu. To se postiže njegovim identitetskim tumačenjem; ako je patriotizam sastavina kolektivnoga identiteta paradigmatičan je tip suvremene zajednice koja sebe razumije kao nositeljicu takva identiteta naravno (etno)nacionalna zajednica. Ona, po nužno idealiziranome samorazumijevanju objedinjuje i podrijetlo (biologijski element individualnoga opstanka) i jezik (komunikacijski element) i kulturu, običaje i tradiciju. Prema vani takva zajednica jamči oposebnjenu (načelno kompetitivnu) pripadnost široj zajednici (čovječanstvu).

Prema unutra nacionalna zajednica postulira neupitnu izvornu istost svojih pripadnik(c)a. No, i ta je istost dvojna; s jedne strane - nesukobnoga je značaja, zadobivena socijalizacijskim procesima. S druge pak strane, ta se istost pojavljuje kao nametanje, dapače: permanentna invazija izvorne individualne identičnosti koja može dovoditi u pitanje same osnove njezine egzistencije. Indikativno je da ovakav tip zajednica “svoje” pojedince razumije isključivo kao rođenjem ili drukčije sudbinski dane pripadnike, a ne kao članove koji bi se, recimo, mogli učlanjivati ili iščlanjivati iz nje.

Mogući je izlaz iz skicirane aporije (dakle: njezino ukidanje), dakako i u prihvaćanju kantovske, svjetograđanske (weltbürgerlich) zasnovanosti građanstva – koje se potom geografijski locira (nešto slično, ali po pretpostavkama reducirano, već postoji u pravu EU koje svim državljanima/kama njezinih članica daje pravo glasa na lokalnim izborima u bilo kojoj od njih u kojoj borave). No, ovdje je riječ o drugorazrednome, ne-državljanskom, pravu glasa, ali što je kontekstulno bitno, i o ne-baš-svjetograđanskoj zasnovanosti političke zajednice. Prije je riječ o jednoj verziji susjedske zajednice (bazirane na dugoj povijesti privilegija spram ostalih dijelova svijeta).

No, i takva slika „svjetske zajednice“ izaziva snažne protimbe kao okosnicu aktivnosti suverenističkih tendencija (u jačanju). Ovo stajalište naslućuje u funkcioniranju EU barem zametke uspostave nove najviše vlasti, nad-državnoga dosega – u paraleli s nastajanjem moderne državne prakse. Suprotstavljajući tomu nacionalnu suverenost kao vrijednost po sebi, suverenizam nailazi na ozbiljnu pojmovnu (i, važnije, političku poteškoću). Dobro ju iskazuje razlika domoljublja i rodoljublja – prva odrednica, u izvedbi, znači odlikovanu povezanost s onima koji su nam (topički) blizu. Druga pak upućuje na (urođenu) bliskost s onima „istoga podrijetla“, posvuda u svijetu. Ne žele li ratovati, od ove druge suverenisti moraju nekako odustati.

Nesporno su dalekosežnije političke i pravne promjene u pravcu konstrukcije nad-državne vlasti još daleko, kao i uspostavljanje naddržavno osiguranih građanskih prava. Ipak, možda i samo razmatranje problemskoga sklopa olakšava suočavanje s poplavom patriotskih moraliziranja koja su – posebice na pozadini aktualnih ratnih konflagracija – doslovce poplavila globalnu javnost (i brojne nacionalne javnosti).

U demokratskoj državi, od državljana/ki se očekuje da budu građani/ke, da sudjeluju u politiziranju, tj. bavljenju dobrom zajednice. U zbilji se to najčešće svodi na (ne baš emfatičko) „izlaženje“ na izbore, pa se, nasuprot frazama učestalima oko izbornih termina, na izborni dan ne radi o „prazniku demokracije“, nego o njezinu radnome danu – uglavnom jedinome, do narednih izbora.

Politika se tako jednoznačno vezuje uz „središta moći“, najčešće uz ustanove vlasti. Ako se takva tradicija razumijevanja problema apsolutizira dogodit će se suvremeno zastiranje faktičkih političkih procesa paravanima nomotehnike i inih rezervata stručnosti. U paraleli s glasovitim dictumom Heraklita Mračnog mogu se razmjeno jednostavno opisati zbivanja koje izazivaju zbunjenost: politika se voli skrivati, političari/ke našega vremena vole razglabati o svojoj nemoći – upirući prstom na medije, banke, inozemstvo, itd. Suvremena politička moć kao da oponaša „najbolji đavolji trik“ (Baudelaire) nastojeći ostale uvjeriti da zapravo ne postoji. Da je, dakle, njezin proizvod – građanstvo – posve emancipiran te sam vodi svijet, ujedno odgovoran za usputne peripetije.

Žarko Puhovski

Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 73, veljača 2024. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom