Roger Dale u Počitelju

Slikara Rogera Dalea sam upoznao slučajno jedne večeri u Mostaru. Kada mi je u kratkom razgovoru rekao da je Bosnu i Hercegovinu posjetio u dva navrata kako bi slikao i pružio podršku razrušenoj zemlji, nisam oklijevao da ga pitam za intervju. S njegovim djelom nisam bio upoznat, ali to nije bila prepreka za kratki intervju. Tada mi je rekao da sutra ide u Sarajevo, ali će kroz nekoliko dana doći u Počitelj na „Trešnjevu nedjelju“. U srednjovjekovnom gradiću je održao kratki govor o svojoj vezi sa Počiteljem i Bosnom i Hercegovinom. Poslije toga smo sjeli na klupu, u sjenu jednog nara, gdje sam zabilježio ovaj intervju.

Dinarević: Za početak bih volio da se predstavite. Pročitao sam u Vašoj biografiji da ste rođeni u Liverpoolu i da je Vaša porodica odselila u Kanadu kada ste bili dijete. Možete li se prisjetiti svog djetinjstva tamo, kako je ono izgledalo?

Dale: Imao sam dvije godine kada se moja porodica preselila u Kanadu. Bilo je to vrlo teško djetinjstvo zbog toga što je klima bila tako surova i bili smo veoma siromašni. Ali postoje i zabavne stvari kojih se sjećam. Naprimjer, jesu li se djeca ovdje igrala „kaubojaca i indijanaca“?

Dinarević: Da.

Dale: Kada sam se ja igrao „kaubojaca i indijanaca“, bio sam jedini kauboj, jer svi drugi su bili Indijanci (smijeh). To je stvarno tačno.

Dinarević: Dakle, odrasli ste u zajednici gdje su živjeli uglavnom američki starosjedioci?

Dale: Da, većina.

Dinarević: Koja je to pokrajina?

Dale: Alberta, jedna od zapadnih pokrajina. Alberta je veoma ravna, to je prerija. Tamo je također mnogo Ukrajinaca jer ih podsjeća na Ukrajinu.

Dinarević: Da, na ukrajinske stepe.

Dale: Zimi je veoma hladno, ljeti ima mnogo komaraca i nema nikakve kulture. Previše je bila mlada kao provincija da bi imala muzeje ili nešto slično. Otkrio sam da imam malo dara za crtanje. Malo dara. To mi je na neki način pomoglo da preguram te bolne godine odrastanja u negostoljubivom okruženju. Uspio sam postići da me ljudi vole malo više kada crtam. Iako nismo imali časove likovnog, radio sam to samostalno. Zatim sam, kada sam imao 18 godina, upoznao kanadskog umjetnika i on me je inspirisao da postanem umjetnik. On je napisao pismo preporuke Likovnoj akademiji u Kanadi, u Calgaryju, koja je veoma dobra akademija. Također, on je bio bivši student tamo. Bio je to studij od četiri godine. Mislio sam samo ću probati, ali to je bila tako dobra škola i profesori su bili nadahnuti da sam shvatio da se ne mogu usuditi da živim drukčije. Onda sam dobio stipendiju od privatne fondacije da nastavim svoje studije i da putujem. Onog dana kada sam diplomirao pitao sam jednog od svojih predavača šta da radim sa tim novcem. Ona mi je kazala: “Roger, idi u biblioteku i tamo ćeš pronaći odgovore.“ Onda sam otišao u biblioteku, tamo je sjedila bibliotekarka za stolom, a iznad je bila fantastična slika sa zamkom u velikoj šumi. Zaljubio sam se u nju, bila je to ljubav na prvi pogled. Nisam znao šta je to, ali sam želio otići tamo. Zatim sam otišao na Američki univerzitet u Strasbourgu.

Dinarević: To Vas je, dakle, vratilo u Europu. Jeste li počeli proučavati slike drugih majstora? Koji je bio vaš pristup umjetnosti tada?

Dale: Očigledno, moramo sam mnogo toga naučiti jer sam dolazio iz neprivilegovanog kulturnog naslijeđa. Postao sam veoma zainteresovan, jer su moji predavači bili uglavnom Amerikanci i oni su na neki način pristrasni prema američkom slikarstvu šezdesetih i sedamdesetih prošlog stoljeća; najviše sam bio u dodiru s njim, što je na neme mnogo uticalo. Također, imao sam učitelja iz Belgije koji je bio veoma zainteresovan za posmatranje, kako funkcioniše oko i vizuelna percepcija. Te dvije stvari su se spojile kod mene. To je ono, otprilike, što me je određivalo u to vrijeme. Na tom univerzitetu u Strasbourgu sam proveo dvije godine i dobio diplomu mastera. Poslije sam odvojio vrijeme da obiđem Europu, putujem, slikam i razmišljam. Mislio sam da ću se morati vratiti u Kanadu.

Dinarević: To je bilo krajem sedamdesetih?

Dale: Došao sam u Europu 1977. godine. Poslije dvije godine, mislio sam da se moram vratiti u Kanadu, pa sam rekao sebi: “Bilo bi šteta vratiti se u Kanadu, a ne naslikati veličanstveni francuski pejzaž.“ Francuski pejzaž je postao čuven sa impresionistima. Bila je to skoro šala. Pripremio sam se da naslikam malu sliku pejzaža u parku u Chatou gdje mi je s leđa prišao čovjek. Ostao je tu neko vrijeme i kada sam završio sliku, rekao mi je: „Gospodine, ne želim Vas prekidati, ali nisam znao da je tako lijepo u našem mjestu“. I to je bilo okidač. Rekao sam: „Ja imam šta raditi ovdje“. Bila je to neka vrsta iskre. Taj pejzaž. Pejzaž je važan, svi se mogu povezati sa pejzažem. Svi ga vole, svi ga mogu osjetiti, to je važan dio ljudskih bića. Istovremeno, mogao sam kombinovati posmatranje i apstraktno slikarstvo u pejzažu.

Dinarević: Da, posmatrao sam neke od Vaših slika pejzaža. Primijetio sam nešto o čemu bih želio čuti Vaš komentar. Vaši pejzaži su tako mirni, precizno naslikani, ali postoje mali detalji, poput drhtaja, koji pokazuju uznemirujuću prirodu te mirnoće. Ne znam tačno kako to da opišem, ali mali potezi koji odstupaju od te mirnoće. Možete li nam reći nešto više o tome?

Dale: To ima veze sa načinom na koji posmatramo stvari, s načinom na koji funkcioniše oko. Mi imamo centralne tačke na koje fokusiramo. Sve oko te tačke je izvan fokusa. To je kao da ispalite strijelu prema centralnoj tački. Morate se fiksirati na tu tačku i sve oko te tačke staviti u kontekst. To je ono što me fascinira. Tako je građena mrežnjača, tako da postoji jedna tačka na slici na koju se želim fokusirati. Ostalo je skoro haos. Sviđa mi se ideja o odnosu između reda i haosa. Mislim da sve u životu je povezano sa odnosom reda i haosa. Bliskog i dalekog. Velikog i malog. Sve ove suprotnosti zajedno nam daju perspektivu. Za mene je to postalo skoro duhovna potraga kroz posmatranje. Mislim da ja ne slikam zbog rezultata, mada mi je i on zanimljiv, nego zbog procesa.

Dinarević: Sada kada ste tako objasnili svoj pristup, one oštre prelaze o kojima sam govorio mogu protumačiti kao liniju između reda i haosa. Kako je dalje napredovao Vaš rad, kada ste odlučili ostati u Europi?

Dale: Postao sam zainteresovan za europsku historiju i činjenicu da je historija tako dostupna u Europi. Tako nije bilo u Kanadi jer tamo skoro da nema historije. Historija je posvuda u Europi, zbog toga volim Europu. Ona je puna fascinantnih priča.

Dinarević: Također i krvavih priča.

Dale: Da, ali i priča o fantastičnom herojstvu. Kada sam bio student zainteresovao sam se za pozorište. Bio je jedan režiser koji je bio gostujući profesor. Bilo je čudno što je sve vrijeme provodio razgovarajući sa čistačicama i domarom na univerzitetu. Ostavljao je studente da bi razgovarao sa ljudima koji tu rade. Svi su se čudili, ko je ovaj čovjek i šta radi. Kada se završio semestar, on je predstavio tri komada koja je napisao. Jedan od njih je bio o djevojci čiji je otac poslan na ruski front tokom Drugog svjetskog rata. Ona je voljela svog oca, sjećala ga se kao veselog i sretnog. Kada je otišao, nije bilo nikakvih vijesti o njemu šest-sedam godina. Rusi su kasno vraćali vojnike iz koncentracionih logora.

Dinarević: Da, njemačke zarobljenike su koristili u radnim logorima.

Dale: Zatim je čula da voz sa ovim ljudima dolazi nazad. Ljudi bi išli na stanicu da vide mogu li pronaći svoje bližnje. Ona je otišla na stanicu sa fotografijom svog oca. Voz je stigao, vrata su se otvorila, a onda su se ukazali mršavi skeleti. Bilo je to poput parade mršavih skeleta. Svi su izgledali isto. Ona je imala tu fotografiju oca na kojoj je izgledao „oblasto“ i veselo. Pogledala je u fotografiju i zapitala se: „Kako ću ga prepoznati ako se vratio?“ Naslonila se ne stub i počela plakati nad fotografijom. Jedan od tih kostura je zastao i upitao je: „Da li je to tvoj tata?“ Ona je rekla da, ali kako da ga prepozna. On je rekao: „Ako je to tvoj tata, onda ti mora da si moja kćerka.“ To je bila priča jedne od čistačica. Na neki način to je podstaklo moj interes za historiju Europe. Želio sam iznijeti istu takvu emociju kroz slikarstvo o lekcijama koje možemo naučiti kroz pozorište i muziku. Otkrio sam koncentracioni logor samo 15 kilometara od mjesta u kojem sa živio. Nisam znao ni da on postoji. Počeo sam mnogo razmišljati o tom mjestu, šta je ono značilo tolikom broju ljudi i kako će biti gurnuto u zaborav ako ne učinim nešto. Tada sam čuo o stvarima koje se događaju ovdje. U ime onoga što se dešavalo u to vrijeme, želio sam uraditi djelo sjećanja o tome mjestu i povezati ovo dvoje u jedno.

Dinarević: Dakle, ono što se dešavalo ovdje, Vas je inspirisalo da naslikate slike u koncentracionom logoru u Alzasu?

Dale: Da, zato što ljudi u to vrijeme nisu bili svjesni šta se dešava ovdje.

Dinarević: U to vrijeme ste znali ste za logore u Bosni i Hercegovini?

Dale: Da, preko novina. Vidjeli smo i fotografije. Rekli smo: „Nikad više“, ali ipak se dešava, pitali smo se šta možemo učiniti. Rekao sam: „Uradimo bilo šta, ako ste učitelj, budite dobar učitelj u ime toga, pogurajte balans prema onome što je dobro. Pošto sam ja slikar, pokušat ću uraditi veoma dobar projekat o tome šta se dešava u Jugoslaviji.“

Dinarević: Šta Vas je dovelo u Goražde poslije rata 1996. godine?

Dale: Hvala što pitate ovo pitanje, jer je važno. Bio sam sa osobom koja je učestvovala u misiji koju je organizovala općina Strasbourg koja je željela da odem u bivšu Jugoslaviju i da saznamo šta možemo uraditi da pomognemo. Šta mi kao grad možemo uraditi da pomognemo u bivšoj Jugoslaviji. Došao sam kod nje sa slikama iz koncentracionog logora, a ona je rekla da idu u Goražde i da mogu poći s njima. Tako sam i pošao s njom. Ona je poznavala ljude iz Goražda, posebno dobro Pelama (Abduselam Sijerčić Pelam, komandant 31. drinske udarne brigade u Armiji BiH, op.a.). Ugostili su je kao prijateljicu. On je držao motel i bio važan u organizovanju otpora u Goraždu jer je poznavao svakoga i znao je ko može šta raditi. Organizovao je ljude da prave oružje i sve što se moglo uraditi za otpor. Rat se tek bio završio. Pozvani smo za veliki stol na večeru i bila je vrlo lijepa atmosfera, skoro praznična, bila je to svojevrsna euforija poslije rata.

Dinarević: Iako sam bio dijete u to vrijeme sjećam se da su ljudi bili sretni kada je rat zaustavljen.

Dale: Ubrzo sam počeo shvatati da su skoro svi ljudi za stolom na neki način osakaćeni, nedostajali su im prsti, a za neke za koje sam mislio da su OK, kada bi ustali shvatio sam da imaju protezu. Nekima je nedostajalo oko, pa sam shvatio težinu onoga što se desilo.

Abduselam Sijerčić Pelam

Aziz Gluščević Zisko

Starac poslije rata

Portret žene iz Goražda

Žena koja je izgubila tri sina

Dinarević: I onda?

Dale: Razgovarao sam s njim (Sijerčićem op.a.) i rekao mu da bih volio uraditi projekt u Goraždu, kulturni projekt . Rekao sam mu pošto zna ljude u Goraždu, volio bih da izabere 10 ljudi, pet muškaraca i pet žena, da naslikam njihove portrete. Želio sam da to bude moj poklon Goraždu, jer je kulturni centar bio potpuno uništen, tako da mogu započeti novu kolekciju slika sa ovim slikama. Smjestio me u svoj motel i poslao te ljude da dođu. Nisam mogao razgovarati s njima jer niko nije govorio njemački, engleski ili francuski, a ja nisam govorio srpsko-hrvatski. Bilo je to čudnih deset dana, ili tako nekako. U tišini sam slikao ove portrete. Bilo je veoma potresno, veoma potresno.

Dinarević: Šta ste vidjeli i otkrili na njihovim licima, poslijeratnim licima?

Dale: Ne znam, ali bilo je nešto duboko u njima što nisam mogao zagrebati. Nisam mogao doći do toga, bilo je previše duboko za mene. Bio sam preplavljen emocijama jer ti ljudi sjede isprem mene tri sata, nisam mogao pričati s njima, ali sam znao njihovu priču. Među njima je bio i ovaj disko-klovn, zvao se Zisko, ili Disko Zisko. Imao je plavu kosu i stalno je zbijao šale. Bila je tu i žena koja je izgubila tri sina. Nosila je tradicionalnu bosansku odjeću. Tu je bio i stari alkoholičar. To mu je bio treći rat i njega prosto nije bilo briga. Bio je zadovoljan samo što može sjediti tu i piti. Posebno potresno je bilo sa mladom ženom koja je imala oko 20 godina. Ona je pravila radio emisiju svako veče gdje je čitala priče pred spavanje za djecu. (Duga pauza). Svaki put kada govorim o tome imam isti problem.

Dinarević: U redu je.

Dale: Iako su postojale stvari koje nisam mogao dokučiti, ipak sam to uradio. To su manje-više moje impresije. Zapravo, tu grupu slika sam naslovio „Nedovršeni portreti“.

Dinarević: Tri godine poslije toga, vratili ste se u Bosnu i Hercegovinu. U to vrijeme zemlja je još uvijek bila razrušena. Došli ste u Počitelj kako bi obnovili tradiciju slikanja u ovom mjestu. Znam da ste odsjeli u Mostaru. Šta ste slikali u Počitelju? Uništeni grad ili nešto drugo?

Dale: Ne. Često je to kao u filmu. Najveći utisak ostavlja ono što je izvan kadra. Mene je u to vrijeme pozvao ministar kulture Fahrudin Rizvanbegović. Naslikao sam mnogo slika pejzaža oko Počitelja, posebno minsko polje koje je bilo tu. Normalno, lijepo polje, znate, sa cvjetovima ispod kojih su bile mine. To me je uznemirilo, bilo je mnogo minskih polja ovdje u to vrijeme. Napravio sam i jedan trptih sa platforme s pogledom na dolinu gdje se mogu vidjeti ruševine grada. Nisam mnogo slikao jer...Ista je stvar kao sa Goraždem, nisam mogao dokučiti neke stvari, bilo je to preduboko za mene, pa sam uradio samo ono što sam mogao. Zvuči ludo govoriti o tim stvarima. Naprimjer, postoji slika Neretve koju sam naslikao s obale i želim naslikati još jednu. Ministar kulture je kupio tu sliku i zadržali su je. Iskoristili su je u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina bila u poziciji da postane kandidat za članicu Vijeća Europe. Učinili su nešto što nisu trebali. Željeli su pokloniti tu sliku Vijeću Europe da bi pokazali naklonost, da bi rekli: „Dali smo vam ovu stvar, možda nas trebate prihvatiti“. To nije dozvoljeno. Predsjednik Vijeća Europe je uzeo sliku i postavio je u čekaonicu svog ureda. Ono što se poslije desilo je da je on uradio nešto pogrešno, ne znam tačno šta, pa je bio smijenjen u Vijeću Europe. Zatim je Bosna i Hercegovina postala zvanično članica pa su rekli da sada može pokloniti tu sliku. I onda su upitali gdje je ta slika, pa su otišli u njegov ured, ali slike nije bilo. Ukrao ju je.

Dinarević: Zanimljiva priča, skoro stereotipna za umjetnine. Neko ukrade djelo, proda ga trećem licu, djelo nađe svoj vlastiti put.

Dale: Da, svoj vlastiti život. Ne znam gdje je ta slika sada, niti gdje je on, ali negdje jeste. Želim Vam ispričati anegdotu iz prošlog mjeseca kada sam dobio poziv iz Bruxellesa od osobe koja restaurira slike. Ona mi je rekla da ima moju sliku koju je neko želio restaurirati te me pitala može li doći do mene da razgovara o mojoj tehnici, kako bi mogla valjano to uraditi. Pozvao sam je da dođe. Ona je došla i ispričala mi tu blesavu priču. Ta slika koju sam naslikao u Njemačkoj nekako je završila u Bruxellesu u nekom podrumu. Bila je tako loše tretirana da je postala skoro crna. Neko je to primijetio u podrumu. Pošto su imali štand na pijaci gdje su željeli prodavati šparoge, onda je neko rekao: „Možemo uzeti ovo i na tome napisati 'Šparoge – 1KG 3 eura' ili tako nekako. Oni su to napisali na slici jer je bila toliko crna. Neko je prolazio kroz pijacu i rekao: „To je slika Rogera Dalea. Želim je kupiti od Vas.“ Prodali su mu je. Čovjek koji ju je kupio odnio ju je kod restauratorice i rekao joj da ukloni šparoge sa nje (smijeh).

Dinarević: Pretpostavljam da je bila jeftinija nego što je trebala biti jer se nalazila u takvom stanju.

Dale: Priča je lijepa jer zaista volim šparoge.

Dinarević: Sada ste se vratili u Bosnu i Hercegovinu poslije 24 godine. Šta vas je dovelo ponovo ovdje?

Dale: Od tada sam dobio sina, imam dva sina i kćerku. Moj najmlađi sin rođen je u Berlinu. Njegov najbolji prijatelj volontira u Mostaru. Elias mi je rekao da želi posjetiti Karla u Mostaru, a pošto sam ja radio ovdje, pitao me je želim li poći s njim. Naravno da sam pristao. Tako sam došao. Svidjela mi se ideja da pođem s njim i pokažem mu mjesto gdje sam radio.

Dinarević: Kako se danas osjećate ovdje? Kada ste prošli put bili grad je bio uništen.

Dale: Osjećam da je ovako vjerovatno bilo prije rata. Ima nešto pitomo u ovom mjestu, nešto umirujuće. Dobro je za život. Ljudi nisu više uznemireni kao prije, manje su sumnjičavi. Kada sam radio ovdje, ministar je dogovorio da me šofer dovozi iz Mostara u Počitelj. On bi me samo ostavio na ulici i vratio bi se nazad jer se nije osjećao sigurno. Bila je tu jedna žena izbjeglica, Hrvatica, s kojom je on uredio da kod nje mogu ostaviti slike preko noći, pa sam ostavljao stvari kod nje. Zatim je tu bio i jedan Bošnjak koji mi je pomagao da prenesem opremu do mjesta gdje ću slikati. I svi su dolazili na vrijeme, ali niste mogli vidjeti da pričaju jedno s drugim. Nisu željeli da ih se vidi kako razgovaraju. Srbin nije želio da ga vide kako priča s Hrvaticom, a Hrvatica nije željela da je vide kako razgovara s Bošnjakom. Kada sam završio posao, mislim nakon mjesec dana, zadnji dan sam spakovao sve u velike pakete. Šofer je bio sretan zbog mene. Pitao me jesam li imao problema s Hrvaticom. Rekao sam ne. Onda me je pitao jesam li imao problema s Bošnjakom. Rekao sam ne. Onda je on rekao: „Možda je to znak da su stvari krenule naprijed u ovoj zemlji. Prije godinu ili dvije imali biste mnogo problema. Podsjećate me na kanarince koje su koristili da ispitaju rudnike uglja. Ako se kanarinac ne vrati, ne silazite. Ali ako se vrati, onda možete sići. Vi ste kanarinac u bosanskoj jami“.

Razgovarao: Harun Dinarević, Prometej.ba

Naslovna fotografija: autor teksta. Ostale fotografije: Centar za kulturu Goražde