Foto: Antonio Stankov

Zoran Kardula je grafički dizajner i slikar rođen u Kruševu. Iako je diplomirani inženjer elektrotehnike, godinama se bavi grafičkim dizajnom, a ujedno je posvećen i slikarstvu. Kardula je učestvovao na brojnim takmičenjima, uključujući i ona za dizajn nakita za Swarovski i INYO, gdje je bio finalista. Prije nekoliko godina je imao izložbu sovjetskih neokonstruktivističkih propagandnih plakata u Minneapolisu, SAD, a u Rimu je nekoliko puta izlagao u čast velikom evropskom intelektualcu Predragu Matvejeviću.

Svestran, pomalo samozatajan i velikog srca, Kardula nam svakoga dana na društvenim mrežama pokloni neki svoj dizajn u kojem prošlost dobija neku novu interpretaciju koja koincidira sa sadašnjošću.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Voljela bih da razgovor počnemo trenutkom u kojem se jedan svijet ruši, raspada se Jugoslavija, počinje rat i ti završavaš elektrotehniku. Kako si se tada osjećao i o čemu si razmišljao? Zašto je dizajn bio ono čime si se odlučio baviti?

Zoran Kardula: Diplomirani sam elektroinženjer i nikada se nisam pokajao što sam izabrao taj fakultet. Odličan fakultet, odlični profesori i kolege sa kojima se i danas družim, neraskidiva prijateljstva iz studentskih dana. Tokom studija i priprema za ispite, uvijek sam bio sa grafitom i kistom u ruci, crtao sam i slikao. Iskreno, iako sam studirao elektrotehniku, nikada nisam mislio da ću raditi kao elektroinženjer. Nekako sam previše volio umjetnost. Diplomirao sam kada je počeo raspad Jugoslavije i rat koji je uslijedio. Tada je bilo sve manje posla za moju struku i bilo mi je jasno da ću morati razmišljati o prekvalifikaciji. Bilo je logično da se fokusiram na grafički dizajn, koji je u to vrijeme bio relativno nov i dovoljno blizak mojoj ljubavi prema umjetnosti. Tako se dogodilo da sam od inženjera elektrotehnike postao grafički dizajner.


Godinama si radio u različitim korporacijama u posttranzicijskom, postjugoslavenskom društvu, a onda si se otrgnuo iz ralja kapitalizma i počeo da stvaraš nešto drugo. Šta te vodilo u tome i jesi li imao strah od gubitka egzistencije?

Od 1993. godine već počinjem raditi u marketingu u nekoliko kompanija, a nakon toga oko 20 godina u marketinškoj agenciji. Moje iskustvo i vrijeme provedeno u mraku bili su mi veoma važni da bih mogao samostalno raditi kao freelancer sada već pet godina. Naravno, postojao je strah da li ću moći dovoljno da zaradim i hoćemo li sa platom moje supruge moći da pokrijemo troškove koji nisu bili mali (starija kćerka na studiju, i mlađa kćerka koja je na autističnom spektru, sa svojim posebnim potrebama za školovanje i terapije). U jednom trenutku moraš da rizikuješ i mogu reći da se u mom slučaju pokazalo da to nije loša ideja.


Kroz svoj autentičan izraz i angažovan pristup, sa jasnom misijom i ciljem, iz jugoslavenske slavne prošlosti crpiš inspiraciju za svoje umjetničke projekte. Koliko oni mogu biti podsticaj za nove borbe? Jesi li ikada imao strah od eventualnih kritika o skrnavljenju naše povijesti, kroz savremeni izričaj koji nam donosiš?

Dok smo bili u Jugoslaviji, svakodnevno su se kupovale mnoge dnevne novine, časopisi i stripovi. Mislim da sam se od tada navukao na jugoslavenski dizajn koji obožavam. 2015. godine sam objavio dio svojih redizajna kojima sam želio odati počast svim poznatim i nepoznatim umjetnicima (mnogi dizajni nemaju autora, jer su rađeni u kolektivima i ne postoji evidencija autora) i želio sam prikazati mladim generacijama uz kakav dizajn smo mi odrastali, koji je, smatram, bezvremenski.

Moji redizajni su se pojavili na Bored Pandi nekoliko dana nakon toga i postala su veliki hit. Reakcije su bile odlične, posebno među mlađom publikom koja nema tu nit nostalgije, ali ih je odlično prihvatila. Prilikom redizajna, naravno, pokušavam da unesem neke moderne trendove u dizajn, ali da ne pokvarim sam dizajn.

Ovim projektima, a mogu ih nazvati i svojevrsnom mojom borbom, želim da podsjetim na neke norme i vrijednosti koje su nažalost izgubljene i da ovdje na Balkanu nije uvijek bilo ovako mračno. Imali smo kvalitet koji je bio široko priznat i cijenjen. Dizajner Jonathan Barnbrook je izjavio da je primarni cilj/zadatak dizajnera da doprinese boljitku društva i ja se apsolutno slažem s tim. Pokušavam to učiniti svojim ilustracijama i dizajnom.

Nisam se plašio moguće kritike mojih ilustracija kojima hrabru prošlost predstavljam u savremenom stilu. Mislio sam da će biti mnogo lakše doprijeti do mlađe populacije u tom svjetlu i stilu i upoznati ih sa događajima i ljudima koje bi trebali poznavati, a nažalost, to se više ne uči u obrazovnom sistemu.


Šta je ono što te najviše inspiriše u jugoslavenskom dizajnu? Otkud tolika fascinacija brutalizmom i betonom?

Čistoća linija i kolorit u jugoslavenskom dizajnu su me fascinirali. Proučavao sam ga dosta, obožavam rusku avangardu i sovjetski propagandni plakat i zaista mogu osjetiti vezu jugoslavenskog dizajna sa sovjetskim, ali i specifičnosti našeg dizajna, koji je nekako bio most između Zapada i Istoka. To je vrlo dobro i uspješno implementirano.

Brutalizam je stil koji volim. Rođen sam u Kruševu, gdje se nalazi Makedonium, jedan od najznačajnijih predstavnika brutalizma. Živim u Skoplju, gdje imamo dosta brutalističkih zgrada koje su izgrađene poslije strašnog zemljotresa 1963. godine. Riječ je o objektima koji su značajni predstavnici brutalizma u Jugoslaviji i prije nekoliko godina su predstavljeni u MoMA-i. Nažalost, u Skoplju smo bili svjedoci pokrivanja tih zgrada stiroporom i pretvaranja u neviđeni kič iz projekta Skoplje 2014.

Ilustrovao sam oko 80 spomenika iz NOB-a (posebno onih koji su u specifičnom brutalističkom stilu koji je karakterističan za Jugoslaviju). Uvijek sam sebi postavljao pitanje: da li bi poslije toliko godina ovakav dizajn prošao u ovom vremenu? Osim toga, oduševila me činjenica da je takav stil prošao anonimni konkurs i da je realizovan. Zadivljen sam kako su se pravili ti spomenici i mislim da ih u današnje vrijeme ne možemo napraviti. Taj bezvremenski izgled plijeni svojom ljepotom i nakon toliko godina.


Širom svijeta jugoslavenski projekat samoupravnog socijalizma sa svojim kulturnim fenomenima se proučava kao važan dio civilizacijskog naslijeđa, a kod nas se ili u potpunosti negira ili glorifikuje na površan način. Zašto je to tako?

Kod nas to pokušavaju da negiraju i predstavljaju kao zlo koje ne treba da se ponovi. Moramo shvatiti da bez razumijevanja jugoslavenskog naslijeđa i pozitivnog korištenja svega iz tog perioda, ne možemo ići naprijed i integrisati se u Evropu.

Dozvolite mi da spomenem izložbu Concrete Utopia u MoMA-i u New Yorku, gdje se cijeli svijet divi našem socijalističkom naslijeđu, a mi smo dozvolili da se sve to uništi i negira. I nakon toliko godina, još uvijek nismo naučili cijeniti prave vrijednosti koje smo imali!


Antifašizam je temelj naših društava i put kojim svaka moderna država treba da ide, no historijski revizionizam na Balkanu našu antifašističku borbu sve više nipodaštava. Gdje vidiš uzrok tome?

Antifašizam je temelj naših zemalja i to se nikada ne smije zaboraviti. Ali, nažalost, nakon raspada Jugoslavije pojavili su se pokreti i stranke koji su otvoreno propagirali fašizam, a institucije ga nisu spriječile. Rezultat je sadašnja slika Balkana. Političke elite stvorene u višestranačkom sistemu izabrale su revizionizam kao svoju glavnu karakteristiku i pokušavaju pridobiti birače i obezvrijediti kulturnu baštinu Jugoslavije. Tako smo došli do toga da se otvoreno promoviše fašizam, grade spomenici ratnim zločincima i slavi ih se kao heroje.


Kroz tvoje ilustracije koje rado postavljaš na društvene mreže na zanimljiv i savremen način učimo o našoj historiji, kulturi, herojima i herionama koje su obilježile našu povijest. Smatraš li da je to dobar medij za nove generacije kako bi se upoznale sa našom prošlošću, a onda je istraživale neovisno od zvaničnih, desnih politika?

Ja sam antifašista, pa je logično da je tema koju ilustrujem vezana za ono u šta vjerujem. Živimo u vremenu kada se ponovo postavlja pitanje rodne ravnopravnosti, položaja žena u društvu, a kao odgovor na ovakve mračne scenarije htio sam ilustrovati karaktere žena koje su se cijeli život borile za ravnopravnost. Tako su se ilustracije heroina iz Jugoslavije pojavile u pop art stilu, čisto da bi bile prihvatljivije mladim generacijama i da bi im se tako dale informacije o tome ko su te žene i za šta su se borile. Ilustrovao sam i žene koje su učestvovale u Španskom građanskom ratu, pa žene Bauhausa i žene koje se bore za svoja prava širom svijeta.

Pokazalo se da je to bio dobar način i da su mlade generacije veoma dobro prihvatile te ilustracije. Zbog ovih tema sam više puta bio predmet uvreda i govora mržnje iz fašističkih i desničarskih krugova.


Kako promišljaš nostalgiju, gdje je granica između nipodaštavanja i glorifikacije? Kako stvarati atmosferu u kojoj će postojati zdrav i utemeljen kritički osvrt na prošlost?

Za nas je više nego potrebno, posebno u ovom periodu, da znamo kako izvući najbolje iz Jugoslavije. To ne znači nikakvu nostalgičnu zabludu da se Jugoslavija može i treba vratiti na staro. Jako je žalosno da ni nakon toliko godina to nismo shvatili. Moramo iskoristiti sve što je bilo pozitivno. Kako vrijeme prolazi, sve više se vraćamo na propuštenu priliku da na ovim prostorima izgradimo društvo dostojno čovjeka, a Jugoslavija sve više liči na utopiju u odnosu na ono što imamo danas.


Serijal koji na društvenim mrežama najviše okupira pažnju publike i rezonira sa mlađom generacijom su jugoslavenski heroji i heroine u modernoj odjeći. Kako si došao na ideju da ih oblačiš u traperice i vesele boje i koliko si već ovih ilustracija nacrtao?

Jako volim tu seriju i posebno mi je drago što je bila jako popularna među mladima, a osim ilustracija, naučili su i ko su i za šta su se borili ti heroji i heroine. Serija se dogodila slučajno, kada se na društvenim mrežama pojavila slika Tita iz zatvora sa tamnim hipsterskim naočalama. Došao sam na ideju da napravim ilustraciju Tita kao modela u modnom editorijalu. Dok sam pravio ilustraciju, svidjelo mi se kako izgleda i odlučio sam da počnem ilustrovatu druge heroje koji su važni za našu istoriju i čije ideale cijenim i poštujem. Tako je nastao serijal Modni uvodnik sa herojima i do sada sam ilustrovao 34, a nastaviću da ih ilustrujem i dalje.


Osim jugoslavenskih heroja i heroina, ilustruješ i velikane svjetske književnosti, filma i popularne kulture. Nekidan je bh. književnik Boris Lalić na ilustraciju Jesenjina sa skejtom napisao kako si njegovom najdražem pjesniku dao njegovu najdražu stvar. Šta Jesenjin radi sa skejtom?

Skoro svaki dan pokušavam nekoga da ilustrujem i objavim, odnosno kako moji prijatelji kažu, da ilustrujem istoriju. Prije samo nekoliko dana pisao mi je pisac Boris Lalić, koji se oduševio Jesenjinovom ilustracijom sa skejtom. To je ilustracija iz modnog editorijala posvećenog mojim omiljenim ruskim avangardnim likovima. Iskreno, Jesenjin mi je nekako spontano došao da ga slikam sa skejtbordom kao mladog buntovnika, drugog razloga nije bilo, a sudeći po reakcijama, nisam pogriješio.


U Rimu si izlagao na izložbi posvećenoj Predragu Matvejeviću. Budući da se za naše naslijeđe interesuju svi drugi mnogo više od nas, da li sanjaš o pozivu u MoMA-u?

Izlagao sam tri puta u Rimu, na izložbi posvećenoj Predragu Matvejeviću, osobi vrlo važnoj za ove prostore. On je jedan od najboljih hrvatskih pisaca, disident i osoba koju su talijanski intelektualci predložili za Nobelovu nagradu. Organizacija Lipa koja njeguje njegov rad nalazi se u Rimu. Prvu izložbu sam napravio sam sa plakatima jugoslavenskog redizajna. Izložba je protekla u najboljem redu, brojni posjetioci, mnogo ljudi iz bivše Jugoslavije, a nekako sve u duhu zajedništva. Druga izložba je takođe održana u Rimu. Pored mojih radova sa spomenicima NOB-a i jugoslavenskog redizajniranja, svoje radove predstavili su poznati italijanski dizajner Alessandro Gaffardini i poznata fotografkinja Žana Stanković. I treća izložba je bila zajednička, posvećena Matvejevićevom posljednjem djelu Pane, koje govori o migracijama i potrazi za kruhom. Osim mene, izlagali su i umjetnici iz Balaknotha.

Svaki umjetnik bi bio počastvovan da dobije poziv za izlaganje u MoMA-i. Ali, čak i da se moja izložba ne održi, jako sam zadovoljan što je izložba Betonska utopija održana tamo, gdje se cijeli svijet divio našem socijalističkom naslijeđu.


Koliko ti je kao umjetniku i aktivisti važna etika u stvaralaštvu i može li se odvojiti od estetike? Jednom prilikom si napisao da si ilustrovao i Dalija, kao jedinog sa krive strane.

Ja sam antifašista, kao što sam spomenuo, i u vremenu u kojem živimo, logično je da ova tema bude dominantna u ilustracijama koje radim. Svojim ilustracijama želim promijeniti stvari na bolje. Da, Dali je lik, mimo svojih pogleda na Španski građanski rat i činjenice da je Franko obožavao njegovu umjetnost. Sakupljao sam sve što se tiče njegove umjetnosti, dokumentarne filmove, snimao intervjue na video traku, kupovao sve monografije koje su izlazile o njemu, kopirao knjige. Preko njega sam nekako ušao u nadrealizam kao pravac i upoznao se sa djelima svih velikih umjetnika tog perioda. Njegovo slikarstvo mi je bilo podstrek da se slobodnije bavim umjetnošću, a preko njega sam se upoznao sa remek-djelima Bunjuela, kojem se divim, jer je otvorio svijet sedme umetnosti – filma. Ali iskreno, u tom periodu nekako njegovi politički stavovi, ako se tako može reći, nisu bili tema koja se analizirala i svijet nije zahvatilo ludilo fašizma kakvo je danas. Estetika njegovog rada bila je dominantna.


Ko su heroji i herione našeg doba? Ilustrovao si djevojčicu Ninu Ninković iz Novog Sada koja je sakupljala novac za operaciju svoga oca i tako pokrenuo regionalnu kampanju. Knjiga Guš i bac sastavljena od 47 riječi tvoje kćerke Erato je napravila pravu malu revoluciju kada je u pitanju shvatanje autizma. Koliko je važno da se svi zajedno držimo i djelujemo, odajući počast jedni drugima i slaveći male pobjede u postjugoslavenskom društvu?

Nina je zaista heroina našeg vremena. Od prve objave na FB, gdje sam vidio Ninu kako stoji pored stola sa krofnama i tekstom da ih prodaje da bi pomogla u liječenju svog oca, obuzeo me osjećaj tuge i iskrenog poštovanja prema ovom djetetu koje sa 11 godina pokušava da pomogne ocu. Očigledno je da je istu reakciju izazvala i među svojim sugrađanima jer su se svi okupili da joj pomognu, a njena iskrena želja da pomogne ocu da prikupi novac za liječenje bila je znak da je mala Nina probudila ljudskost u svima.

Obično ilustrujem situacije ili likove, heroine, tako da je Nina jedna od heroina ovog vremena i bilo je neizbježno da je ne ilustrujem. Na internetu sam našao fotografiju (fotografija Aleksandra Jovanovića) i sjeo da napravim poster, da joj se zahvalim na hrabrosti i borbi koju vodi. Sve je postalo viralno, što je dokaz da uz malo truda uvijek možemo probuditi empatiju i pomoći jedni drugima. Nije bitno odakle je ko, koje je nacionalnosti i vjere, bitno je da smo ljudi i da se poštujemo. Život je prekratak da bi se provodio u zlobi, uvredama, vjerskim, nacionalnim i etničkim podjelama. Pokušajmo napraviti bolji svijet za nas i našu djecu. Vratimo ljudima osmijeh. Moramo se boriti i biti glasni protiv nepravdi, boriti se za jednakost i prihvatanje različitosti, ne dozvoliti da se ljudi tretiraju na način koji svakodnevno imamo priliku da gledamo. Države i vlade moraju imati odgovornost prema svojim građanima.

Knjiga Guš i Bac posvećena je mojoj kćerki Erato, koja je na autističnom spektru, i njenom stanju, kao i svim problemima sa kojima smo se suočavali kao porodica. Učinila nas je pravim borcima u podizanju svesti za prihvatanje ljudi sa autizam. Veliku ulogu u tome imala je knjiga Guš i Bac koju sam kreirao sa još 33 dizajnera i umjetnika iz Makedonije, u kojoj je 47 njenih riječi sa njenog jezika ilustrovano i predstavljeno kroz ilustracije, a zatim prevedeno na 19 jezika. Kao dijete sa autizmom, djevojčica sada ima svoj jezik koji govori i to je veoma interesantan jezik. To je mješavina jezika i zvuči kao strani jezik. Godinama smo uspjeli otkriti značenje tih riječi i tako je nastala ova knjiga. Cjelokupni tiraž prvog izdanja je prodat u jednom danu i sav prihod od prodaje je otišao za pomoć djeci sa autizmom i njihovoj terapiji. Ne samo ja, već i cijela porodica glasno govori o prihvatanju različitosti.


Tvoja ilustracija ne nalazi na petom izdanju zbirke kratkih priča književnog konkursa Biber. Kako promišljaš zajednički kulturni prostor i šta je za tebe Sedma republika?

Jako mi je drago što sam radio naslovnu ilustraciju za peto izdanje zbirke Bieber. Kao što sam već pomenuo, iz našeg jugoslavenskog naslijeđa treba izvući sve ono što je pozitivno i pokušati ga prilagoditi ovom novom vremenu i mislim da je to nešto što trebamo njegovati i promovirati.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba