S francuskoga preveo Marko Maras

Biblioteka Naslijeđe, TIM press, Zagreb

Antoine Compagnon (1950.) francuski je povjesničar književnosti, spisatelj i literarni kritičar, također i profesor francuske književnosti na College de France u Parizu i profesor francuske i komparativne književnosti na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Kao predavač radio je na brojnim uglednim evropskim sveučilištima, poput Sveučilišta u Oxfordu ili Sveučilišta Sorbonne, također i na nekoliko američkih sveučilišta. Član je Američke akademije znanosti i umjetnosti, Europske akademije, te dopisni član Britanske akademije. Dobitnik je počasne diplome Kings Collegea u Londonu, Sveučilišta u Liégeu, te nagrade Claude Lévi-Strauss, koju mu je uručila Akademija moralnih i političkih znanosti, 2011. godine.

Tri su središnja područja njegova znanstvena interesa: renesansa, književnost devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, kao i teorija književnosti i povijest književnih teorija.

Objavio je više od dvadeset znanstvenih knjiga, među kojima se ističu: „La Secondemain (1979.), „La Troiseme Republique des Lettres“, 1983., Le Demon de la Theorie, 1988. (hrvatsko izdanje „Demon teorije“ prevela je Morana Čale, a objavio AGM, Zagreb, 2007.),“ Les Cinq paradoxes de la modernite“, 1990., „Les Antimodernes: de Joseph de Maistre a Roland Barthes“ (2005.) („Antimodernisti – Od Josepha de Maistrea do Rolanda Barthesa“, preveo Marko Gregorić a objavila Matica Hrvatska, Zagreb, 2020.), „La Litterature, por quoi faire?“, 2007., kao i dva naslova prevedena i objavljena kod nakladnika TIM press iz Zagreba - „Jedno ljeto s Montaigneom“, u prijevodu Rade Kalanja, 2014., „Jedno ljeto s Baudelaireom“, prevela Vanda Kušpilić, 2016, i „Jedno ljeto s Pascalom“, prevela Dubravka Celebrini, 2021.

Nedavno je preveden i treći Compagnonov naslov, kod istoga nakladnika TIM press - „Život iza sebe. Svrhe književnosti“, čiji prijevod potpisuje Marko Maras. Riječ je o knjizi, jednoj vrsti obimne, temeljite studije koja si uzima za cilj istražiti veze i utjecaje između pozne životne dobi i umjetničkog stvaralaštva, u najširem smislu, a preko toga, uže, doprijeti do načina – prilaska kraju, zatvaranja opusa djelovanja, naročito kada je riječ o književnom stvaralaštvu, što po sebi podrazumijeva i svrhe, zadaće, ciljeve koje si pojedino djelo, a potom i književnost u cjelini, postavlja.

Riječ je zapravo o završnom ciklusu predavanja koje je autor održao na Collége de Franceu, gdje se on prepušta jednoj vrsti logičnoga razmišljanja koje proizlazi iz osobne situacije, o završnim ciklusima u stvaralaštvu, književnom, likovnom i glazbenom naročito, povezujući se tu sa konkretnim autorima i njihovim poznim djelima, ali i sa dosadašnjom povijesti, postojećim teorijama, esejima, razmatranjima na tu temu, koje postoje i na raspolaganju su nam zapravo kroz cijeli tijek razvoja zapadne misli, od antike do moderne…

Ideju o nizu predavanja na teme starosti, djela nastalih u visokom životom dobu, veza između književnosti, umjetnosti i smrti, završetka i prestanka stvaralačkog djelovanja dodatno je kod Andrea Compagnona podržala smrt bliske osobe. Vrijeme osobnog tugovanja bilo je povezano sa njegovim javnim, teorijsko predavačkim radom, koji je svakako i umjetnički, kreativan, jer kako knjiga pokazuje, taj rad nije vođen samo velikim, zapravo cijelo životnim istraživanjima, proučavanjima, erudicijom, znanjem, već i izrazitim nadahnućem i spontanošću, idejom intuitivnog prepuštanja višem tijeku oblikovanja djela, koje na jedan dubok, intarzičan način spaja ono znanstveno i filozofsko sa poetskim, estetskim, individualnim, osobnim.

To je ujedno karakteristika i drugih Compagnonovih djela, zbog čega je njegov rukopis danas u svijetu prepoznatljiv, i doživljava ga se kao autora kojega se ne čita zbog ambicije, stjecanja znanja radi, nego prvenstveno zbog intelektualnog i estetskog užitka - a to je razlog koji njegovo djelo približava književnosti, zbog čega ga, premda profesora i znanstvenika, svrstavamo istovremeno u red pisaca, autora.

Pa kako sam autor u uvodu knjizi kaže, a već u uvodu on hitro ponire u samu temu svoga djela, koja od njega zahtijeva neprekidna meandriranja kroz povijest književnosti i povijest ideja i teorija, povijest umjetnosti i povijest glazbe, što na izvanredan način vodi, isprepliće, u što unosi vlastite uvide i komparacije, - „Doživljaj tuđe smrti jedna je od svrha književnosti, u svim značenjima riječi svrha, još od Orfeja, mita o izvorištu poezije, sve do Proustove Iščezle Albertine i drugih djela.“

Autor pod time podrazumijeva prvenstveno otvorenost prema izražavanju boli, koja se za književnost smatra prirodnom reakcijom na doživljenu bol, refleks, baš kako kaže J. P. Sartre, u završnom poglavlju „Riječi“, govoreći o svojoj vezi sa pisanjem: „..bilo mi je jedino važno da se spasim – praznih ruku, praznih džepova, kroz rad i vjeru.“


O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 87. tekst

No postoje trenutci u životima pisaca kada se sa pisanjem prestaje – naročito onda kada je riječ o vlastitoj boli. S druge strane, i oni koji su prestajali često su kasnije znali uvidjeti kako ih nužda vlastita bića tjera na ponovni povratak (autor tu citira zapis francuske književnice Nathalie Sarraute, koja je prestala pisati nakon smrti svoga supruga, no potom se je kasnije ipak vratila pisanju, komentirajući to u jednom svom dnevničkom zapisu: - „Još se držim stare rutine… Što bih drugo u životu?“).

Compagne će Sarraute nazvati „ovisnicom o pisanju“, koja je to ostala do konca svog života. Ta točka eksplicitnog, ili graničnog u književnosti, točka izlaza, kraja, zone, limba, sigurnosne kočnice, zanima autora u ovome djelu – ali također i prelazak preko te točke, kao što kaže Roland Barthes kada piše u jednom svom tekstu: „Za onoga tko piše, tko je odlučio pisati, rekao bih da „novi život“ može značiti samo otkriće nove prakse pisanja.“

Sa jedne strane dakle „neopoziv prestanak pisanja“, a sa druge „apostolsko poslanje pisanja kao romantičnog apsoluta“, kako je to poimao i prakticirao Gustave Flaubert. Compaigneovo istraživanje provedeno kroz minuciozan, suptilan, inteligentan i dubok tekst ove knjige pokazati će zainteresiranim čitateljima kako to nije rijedak slučaj, kada je praksa književnog djelovanja u pitanju, shvaćanje i provedba pisanja kao trajne, doživotne djelatnosti (dok istovremeno, nada svakim pojedinim piscem lebdi „sablast umirovljenja“, kako će kazati Barthes - strah od trenutka i vremena kada se više neće moći nastaviti sa pisanjem).

Mnogi su veliki pisci pisali svoja djela do konca života, ostavljajući ih nedovršenima – Compaigne navodi primjere Prousta, koji je preminuo radeći na svome velikom ciklusu „Potraga za izgubljenim vremenom“, primjer Jamesa Joycea, koji je preminuo ostavivši svoj posljednji roman, „Finnegans Wake“ nedovršenim, Roberta Musila i drugih.

On također uzima u obzir i ideju „mudrosti nepisanja“, života provedenog u meditaciji dokolice, askezi od pisanja, u čitanju i promišljanjima. Međutim, autor će ponovno zaključiti kako i ove vrste provedbe takvih ideja u život (kao što je recimo bio svojevremeni pokušaj da takav život živi u povučenosti u prirodi J. J. Rousseau) nisu uspjele, odnosno na posljetku su se i ti autori ponovno vratili pisanju. Ali dokoni život je prvi dokaz želje za krajem književnosti (krajem koji se, zbog njenog vječitog trajanja u povijesti nikada uistinu ne događa, kako pokazuje i ova knjiga), kada se povlači želja za pisanjem. U tom smislu autor počinje razmišljati o pojedinim posljednjim knjigama, i o kasnome stilu…

Jer, ne samo da pisci umiru (a smrti pisaca uvijek su i male smrti književnosti, kazat će Barthes), već i književna djela imaju svoj kraj. Kraj spisateljske karijere tema je koja se je ipak slabije obrađivala od kraja slikarske ili glazbene karijere, zamijetiti će Andre Compagnon, o čemu postoje obilne bibliografije. Važnost tjelesnoga zdravlja važan je preduvjet stvaranja, naročito kod slikara i glazbenika, dok je za pisce ipak na prvome mjestu duhovno zdravlje, ili „bistra glava“.

Nekoliko djela navode se kao simboli završnih remek-djela u slikarstvu, kao što su „Pieta“ Michelangela i Tiziana, obje nedovršene zbog smrti tih umjetnika na pragu devedesete. No razmatranje posljednjih djela potječe još od antike, pa tako Plinije Stariji bilježi u poglavlju svojeg „Prirodoslovlja“ posvećenog slikarstvu kako je „neobično i vrijedno spomena da se ljudi dive posljednjim radovima umjetnika, i to onima koji su ostali nedovršeni, više nego završenim djelima“.

Upravo naime zbog svoje nedovršenosti djela razotkrivaju umjetnikove postupke, namjera djela se bolje vidi u napuštenom djelu. Općenito se je do romantizma smatralo da su kasna djela slabija zbog starosti, dok se nakon romantizma, ističe autor, usvaja misao o nadmoćnosti kasnijih djela zbog njihove proročke vizije.

Prema talijanskom slikaru i arhitektu Giorgiu Vasariu, odnosno u njegovom čuvenom djelu „Životi slavnih slikara, kipara i arhitekata“, iz 1550. godine, baveći se djelom Tiziana i analizirajući njegov umjetnički razvoj, taj će autor zamijetiti kako tjelesno propadanje i oronulost neizbježno odnose prevagu, zbog čega je bolje da se umjetnik na vrijeme povuče i suzdrži od stvaranja, jer ukoliko se to ne dogodi na vrijeme, djelo nužno reflektira ovaj pad snage i mogućnosti autora.

To je mišljenje koje će i kasnije, u vrijeme baroka, podržati talijanski majstor, kipar, graditelj i slikar Gian Lorenzo Bernini, a općenito se takvo gledište, upozorava Compagnone, održava do romantizma, prema kojemu se umjetnikova djelatnost dijeli na tri razdoblja. Nakon mladosti i zrelosti, stvaralački rad opada u starosti, zbog čega je bolje znati kada treba stati.

Međutim ta je klasična predodžba prevladana u 19. stoljeću, pa će tako povjesničar umjetnosti Walter Friedlander zapaziti kako „djela koja pripadaju kasnom stilu ili starosti Tiziana, Rubensa, Rembrandta i drugih slikara pokazuju širenje i produbljivanje mašte u pogledu forme i misli, čime nadoknađuju prirodno staračko slabljenje vida.“

Taj će povjesničar umjetnosti u teoriju uvesti ključan pojam „uzvišenog stila“, kako bi opisao stil posljednjih godina nekog umjetnika, a ta je uzvišenost povezana s kasnom fazom ili starošću umjetnika.

Neki suvremeni američki kritičari i povjesničari umjetnosti, upoznat će nas Antoine Compagnon, preuzeli su taj izraz, odnosno pretočili ga u izraz „staračka uzvišenost“, gdje se tjelesno opadanje preobražava u duševnu veličinu, fizička oronulost u estetsku suverenost.

I francuski pisac i diplomat Chateaubriand, čijim se djelom, životopisom „Rancéov život“ iz 1844. Compagnone također dosta bavi u ovoj zadivljujućoj studiji, svome junaku Rancéu stavlja „u usta“ doživljaj susreta sa slikarom Poussinom, i njegovom posljednjom slikom „Zima“ ili „Potop“, pa će Rance primijetiti kako „Genijalni ljudi često najavljuju svoj svršetak remek-djelima: to njihova duša odlijeće.“

Compagnon ističe kako time Chateaubriand, mnogo prije njemačkih filozofa i povjesničara umjetnosti, najavljuje „čudesnu dijalektiku Altersstila“, odnosno činjenicu kako starost ne otkriva nepoznate umjetnike, ali može one poznate učiniti još više vrijednima divljenja – one koji svojim posljednjim djelima prelaze granice svoje umjetnosti, nadmašujući sami sebe.

No različita su tumačenja kasnih stilova u umjetničkim djelima – u jednom od poglavlja knjige saznat ćemo kako je likovna kritika dugo vremena kasna djela francuskog impresionista Edgara Degasa, koja su zbog njegova postupna gubitka vida i sluha mijenjala svoje obličje, bivajući usredotočena više na pokret i ritam, smatrala nečim u likovnom smislu nedovoljno vrijednim - tek potresnim svjedočanstvom umjetnikove borbe s bolešću.

Ali suvremeni pogled kritike i povjesničara umjetnosti drugačiji je – danas se upravo ta, posljednja Degasova djela vide kao krajnje smiona, posve oslobođena konvencija, iznimno moderna.

Istovremeno, tijekom cijeloga tijeka ove interesantne knjige, Compagnon ne propušta priliku da se ipak povremeno zapita „nije li staračka uzvišenost utješni mit?“, i tako prinudi i čitatelja da, zajedno sa njime, sagleda ovaj problem sa više raspoloživih pristupačnih strana…

Ono što se ispostavlja kao zajednička odlika kasnoga ili staračkoga stila u umjetnosti bit će, među ostalim, „prelaženje na ono bitno, ne mareći za običaje, pristojnost, mjeru…“, a autor nas također približava i dvojici važnih teoretičara i filozofa, kada su ova pitanja u fokusu, Theodoru Adornu i Edwardu Saidu.

Adornov članak iz 1937. godine, „Beethovenov kasni stil“, Compagnon će nazvati revolucionarnim. Ovdje Adorno ističe neke od bitnih značajki kasnoga stila, kao što je činjenica da on u sebi ima „nešto grubo, mineralno i okamenjeno, umjesto biljnog ili životinjskog, ali i čudovišno“. I Adorno, i Edward Said za prototip kasnoga stila uzimaju Beethovenove posljednje kvartete.

Said će tako primjetiti da je kasno djelo „ono koje u sebi nosi značajke prekida umjetnika sa ustaljenim društvenim poretkom, i uspostave proturječnog i otuđenog odnosa s tim poretkom“. Kasno djelo djelo je prekida, izgnanstva, ne samo estetskog nego i socijalnog, ustvrditi će Said.

Compagnonu ovome djelu uspijeva na prirodan i jednostavan način uspostaviti odnos sa različitim mišljenima i teorijama, kada su u pitanju kasna djela ili kasni stil u stvaralaštvu umjetnika, ili takozvana „staračka umjetnost“, a njegova su meandriranja kroz povijest raznih teorija i mišljenja, od antike preko romantizma pa do suvremenih shvaćanja i tumačenja, veoma suverena i znalačka.

Uza sve, važna je činjenica njegova pristupa u tome da on nikada ne staje na iznošenju i raščlambi pojedinih povijesno i teorijski prisutnih mišljenja, već se sa novopridodanim, vlastitim promišljanjima, postavlja naspram njih. Drugim riječima, niti jednoj od iznesenih teorija ne pristupa kao konačnoj ili jedinoj pravoj – za njega je uvijek, i neprekidno, sve pitanje, upravo stoga jer pravoga završetka nema, jer niti smrt autora nije konačan svršetak - barem kada su umjetnička djela u pitanju.

Riječ je o knjizi koja pred čitatelja na konzistentan i uvjerljiv način stavlja svojevrsno otkriće cijele jedne bogate, raskošne galerije teorija i razmatranja, kada je riječ o temama umjetnosti i starenja, kasnih djela, kraja, smrti, posljednjih djela i posljednjih riječi, čime se na impresivan način obogaćuje intelektualna radoznalost, živost estetskih i spoznajnih, filozofskih uvida sve potencijalne široko zainteresirane publike, a koja bi mogla biti privučena jednim ovako vrijednim, posve sigurno neprolaznim djelom.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba