prevela Jerka Belan

Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1982.

Roman „Tatarska pustinja“ najslavnije je djelo talijanskog pisca Dina Buzzatija. Objavljen 1940. godine, roman isprva nije doživio onu slavu koju je s vremenom dobio, i prijevodima na brojne strane jezike, odnosno širom percepcijom (francusko je izdanje odnosno prijevod „Tatarske pustinje“ učinio Albert Camus, šezdesetih godina prošloga stoljeća, odavši na taj način simboličku zahvalnost za ovo vanserijsko djelo, koje se danas smatra nezaobilaznim klasikom moderne talijanske i evropske književnosti, a 1976. godine prema romanu snimljen je i film, u režiji talijanskog režisera Valeria Zurlinia…)

Rođen u bogatoj venetskoj građanskoj obitelji 1906. godine, u mjestu San Pelegrino, u blizini Belluna, na planinskom sjeveru Italije, u podnožju Dolomita, što je prostor koji će svojom prirodom, moguće dijelom i psihologijom, odnosno mentalitetom, na jedan posredan način obilježiti njegovo stvaralaštvo, Buzzati se školuje u Milanu, gdje završava pravo, i od 1928. godine postaje novinar u uglednim talijanskim dnevnim novinama „Corriere della Sera“.

Već dvije godine kasnije, 1930., objavit će svoje prvo književno djelo, kratak roman „Barnabo s planina“, o mladom lugaru Barnabu koji čeka priliku da povrati ugled ukaljan bijegom iz sukoba s banditima. Idući Buzzatijev roman biti će roman za djecu, „Tajna Stare šume“, objavljen 1935. godine - bajkovita priča o tajanstvenom svijetu šumskih duhova i životu prirode, o odrastanju i izgubljenom raju djetinjstva. Već se u ova prva dva romana najavljuje stilski registar koji će obilježiti cjelokupno, bogato djelo ovoga pisca, svakako i roman „Tatarska pustinja“, a koji se kreće između značajki bajkovitosti, fantastike, alegorije, kao i narativne figure koje će dominirati i u kasnijim autorovim djelima.

Slijedi „Tatarska pustinja“, za koju se kaže kako je započeta u novinskoj redakciji u Italiji, a dovršena u Africi, gdje je Buzzati kao posebni ratni izvjestitelj pratio talijanske kolonijalne pohode, i gdje je, iz prve ruke, mogao svjedočiti načinima vojničkog razmišljanja, vojničkog ustroja, motivacijama i smislu, odnosno besmislu ratovanja, svakako o cjelokupnom smislu ljudske egzistencije, što je na izvanredno alegorijski način uspio iznijeti u ovom svom remek djelu, koje plijeni ne samo dubinom i snagom zahvata svoje metafizičke razrade, načinima krajnje ogoljenog čitanja ljudskoga svijeta i njegovih modusa i značenjskih obličja, već i izvanrednim stilom, koji od naivnosti i čistoće pogleda i jezika svog glavnog junaka, Giovannija Droga, ide ka složenim intelektualnim uvidima oivčenim visokim i zahtjevnim jezikom, čija se ljepota razigrava u predivnim pjesničkim rečenicama, u kojima se naivni zanos i udivljenje isprepliću sa apsurdnim i bolnim uvidima kroz jednu prozračnost i lakoću.

Priča romana svojim početkom može asocirati na početak romana „Zamak“, Franza Kafke – iz nekog nepoznatog grada mladi, upravo unaprijeđeni oficir Giovanni Drogo, upućuje se daleko ka planinama, ka negostoljubivom i nepoznatom, misterioznom predjelu na kojemu se nalazi stara Tvrđava Bastiani, koja predstavlja granicu sa drugim svijetom – sasvim nepoznatim i neistraženim, posve nijemim prostorom Tatarske pustinje. Drogo je ponosan i uzbuđen – nakon sumornih i dugih godina provedenih u Vojnoj akademiji, mučnoga učenja u pustim večerima i brojanja dana do završetka škole, konačno je obukao vojnu uniformu, i u tom uznapredovalom osjećanju budućnosti, koja se u širokim i sjajnim svjetlima rasprostire pred njime, Drogo jaše na konju ka svome odredištu. On za sobom ostavlja grad, mjesto svoga odrastanja, maleni svijet svoga djetinjstva, kako će kazati autor, majku koja posprema njegovu sobu kako bi sačuvala njegove dječačke dane i dočekala ga u njoj kada se jednom ponovno vrati…

Pred junakom je nepoznanica odraslog, zrelog, afirmiranog ljudskog života, koja zrači enigmatičnosti, prazninom, nesigurnošću, strahom i apsurdom, kao i zavodljivošću izvanjskim obilježjima (poput lijepe vojne uniforme koja skladno stoji na mladome tijelu), statusom, društvenim ulogama, moći, hijerarhijama, te, kako će se tijekom romana pokazati, općom uzaludnosti cjelokupnog bivanja, obilježenog promašajima, zabunama, krivim odlukama ili jednostavno pasivnosti i prepuštanjem rutini i navikama, nedostatkom odvažnosti ili pak odvažnosti da se ravnomjerno prepusti u ruke sudbine i tako dokine svaka mogućnost osobnog, izravnijeg zahvata u vlastiti život i njegovo oblikovanje.

Sa druge strane, Drogo za sobom ostavlja toplu i sigurnu utjehu svoga doma i djetinjstva, obilježenog utješnom toplinom majčinske brige i ljubavi, mirnim životom, odrastanjem u okruženju prirode, mladalačkim ljubavima i sanjarijama, što će biti dulja opreka ne samo naraciji, već i samome jeziku ovoga romana, koji prebiva u ovoj iskonskoj naivnosti i toplini, i iz nje se, kao iz nekog suukusa čovjekova bića, suočava sa onime što uistinu tvori njegov život, a što je antipod ovome dječjem uvidu, u smislu praznine, osamljenosti, hladnoće, neizvjesnosti, besmisla odnosno apsurda.

Tako je Buzzatijevo djelo po svome najdubljem unutarnjem određenju jedan snažan egzistencijalistički roman, čija shvaćanja i uvidi nipošto ne čudi da su doživljena bliskima od strane autora romana kao što su „Kuga“ ili „Stranac“, obzirom da se radi o djelima duboke unutarnje srodnosti.

Buzzatijev roman posjeduje mjesto u napredovanju svoje pripovijesti na kojemu se razbija i ova posljednja među iluzijama, na kojoj je počivala nostalgična nada u smisao i toplinu, u mogućnost ispunjenog i sretnog života izvan zidina vojne tvrđave Bastiani i pogleda na jezivu pustoš Tatarske pustinje, iz koje svakoga časa – ne zna se kada – mogu provaliti surove čete konjanika i napasti usamljene straže na utvrdi, a potom provaliti i u grad. Ta je iluzija bila misao, nada o povratku u mjesto svoga djetinjstva, u okrilje obitelji, u razvoj ljubavne veze sa Marijom, djevojkom sa kojom Drogo želi nastaviti odnos započet tijekom mladalačkih dana.

Međutim, onoga časa kada stigne taj žuđeni trenutak da se iz tvrđave vrati na dopust kući u grad, Drogo će ustanoviti kako ništa više nije onakvo kakvim je to zamišljao – majka odlazi u crkvu, braća su otišla negdje daleko, „svi su živjeli kao da im nije potreban Giovanni Drogo“, zaključit će junak.

Nekadašnja pak prisnost sa djevojkom Marijom također je, nakon četiri vojničke godine provedene na utvrdi Bastiani, nekuda nestala – sada ju je zamijenio osjećaj udaljenosti, koji se je svakim pokušajem da se ponovno približe jedno drugome sve više povećavala.

„Drogo je shvaćao da još voli Mariju i da voli njen svijet: ali sve ono što je ispunjavalo njegov nekadašnji život udaljilo se; svijet drugih u kojemu je njegovo mjesto bilo tako lako zauzeto“, kazat će Buzzati, zaključivši, skupa s junakom, kako „To više nije bio njegov način života, on je pošao drugim putem, vratiti se bilo bi besmisleno i uzaludno.“

Junaka „Tatarske pustinje“ preuzeo je u potpunosti život u vojnoj utvrdi, i unatoč poticanju majora Ortiza, koji je oličenje psihologije vojnika, koji živi za rat, željno ga iščekuje, i ukoliko rata nema, smatra to svojom zlom srećom, - unatoč činjenici da ga upravo takav major Ortiz potiče da se vrati u grad, u takozvani „normalan život“, gdje bi ga čekala služba u jednom običnom vojnom garnizonu, Drogo donosi odluku da ostane među zidinama tvrđave Bastiani.

Buzzati izvanredno dobro opisuje čovjekovo prostodušno navikavanje na vlastitu neslobodu, biranje neslobode, odnosno svjesno samo žrtvovanje kao način da se samome sebi i vlastitoj sudbini prida izvjesna – čini se rijetka i zavidna sudbina. Tako barem zaključuje ili se samobmanjuje njegov junak, za kojega autor kaže kako mu se je tada „činilo da one zidine kriju za njega neku tešku, ali zavidnu sudbinu.“

Ljudi teže monumentalnosti, grandioznosti kojom bi uokvirili vlastite sudbine, pa ako već nije svima namijenjeno slavno poginuti na bojnome polju – jer nisu uvijek svi takve sreće – onda neka to barem bude u ravnodušnosti posvemašnje praznine i otuđenosti, u kojoj niti patnja više nema nikakav smisao, nego naprosto, prepuštenost samome trajanju i nestajanju kao takva.

Jer rat, kao, kako kaže Buzzati, „pouzdano obećanje slave“, kojega treba izazvati makar pogreškom, makar glupošću ili lažnim optužbama, makar samo ispraznim umišljajima i halucinacijama koje će oživjeti žuđenog neprijatelja, a time i sukob i pogibiju, time i ratničku slavu i moć, sudbinu koja čovjeka izdiže iznad drugih, običnih sudbina, naprosto nije uvijek mogao biti izazvan, ali se je makar mogla dogoditi kakva pogibija izazvana nesrećom i ljudskom glupošću.

Tako je primjerice vojnik Moro sa tvrđave pucao i ustrijelio vojnika Lazzarija, koji se je samo sa tvrđave spustio u pustinju po konja, jer je mislio da se je njegov konj udaljio od njega… Vojnik Moro pucao je unatoč upozorenju da to ne čini, unatoč tome što je čuo Lazzarija koji mu iz doline dovikuje da ne puca. Ovaj simbolički događaj ilustrira tvrdu i bešćutnu pravovjernost vojnika, koja će stati uz stranu vojnih zapovijedi, a ne uz stranu istine kao takve. Vjernost propisima se nagrađuje, pa unatoč činjenici da je ubio vlastitog kolegu i potpuno nevinog čovjeka, vojnik Moro je pohvaljen od strane majora Mattija, koji je zadovoljan i zbog njegovog preciznog ciljanja, metka koji je Lazzarija pogodio točno posred čela.

Buzzatijeva suptilna ironija isprepliće se sa unutarnjim odsjajem onog još suptilnijeg, ali prisutnijeg, filozofičnog, što stiže s onu stranu surove i isprazne fizičke realnosti, koja sva živi u neprekidno obnavljanom strahu od provale neprijatelja:

„Čovjek se nikad ne može osloboditi nejasne slutnje da je sve privid, i da će od časa do časa morati da se probudi“, kazat će junak tako, nakon ove potresne epizode, lelujajući neprekidno u tom stanju, oniričkoj ili začaranoj atmosferi besmisla, iz koje kao da sve proizlazi, i u kojoj se sve utapa („ono što je do jučer bilo besmisleno, smiješno praznovjerje, mogla je dakle biti istina“, zaključit će na drugom mjestu Giovanni Drogo.

On je na jedan način kao dijelom svjestan činjenice opsjenarstva cijele stvari u kojoj sudjeluje, no nije je kadar napustiti, već joj se na jedan način prepušta kao nečemu neminovnom, ili kao možda vlastitom izboru nad izborima, svjedočeći sve više apsurdnosti ljudske egzistencije i besmislenim načinima ne samo provođenja ljudskoga života, već i njegova gubitka. U toj atmosferi tajanstvenosti i nelagode, začaranosti osamljenosti satkana je atmosfera cijeloga romana, a neobičnost te atmosfere jest u tome što je ona istovremeno i intrigantna, i ona u kojoj je sve dobro poznato, tako da sama tajanstvenost kao da na jedan način proizlazi iz osjećaja kako nema izlaza – iz samog shvaćanja, simbolike ljudske egzistencije, što se ocrtava ovim rukopisom, čovjekove uzaludne potrage za smislom.

Sama tvrđava Bastiani u romanu je oslikana kao jedna alegorija na ideologijama isprana ljudska društva, na, kako će zamijetiti junak, „svijet bez ikakva sjaja, osim onog njegovih geometrijskih zakona“.

Prostor vojničke stege i organiziranosti, odsustva radosti, kao i stege što je sustav nameće pojedincu kroz njegovu zlouporabu za tobože „zajedničke i više ciljeve“, a koji ne dobiva niti prigodu artikulirati vlastite želje i htijenja, već je manipulacijom pridobiven u svrhe zadovoljenja taštine, ambicije i pohlepe nadređenih, predstavlja svakako jedan pogled na opći ustroj ljudskih društava, način njihove organizacije i funkcioniranja, na ljudsku povijest kao takvu, pa se tako može, jednim svojim dijelom, također čitati i kao kritika crkve.

Sve je to savršeno uravnoteženo vođeno obzirnim i diplomatskim govorom nadređenih, kao i brojnim procedurama i birokratiziranosti samoga organizacijskoga polja na kojemu nadređeni djeluju (u slučaju ovoga romana to je svakako tvrđava Bastiani), tako da pobuni, a niti težnji ili barem misli za oslobođenjem nema.

Giovannija Droga zanima što se nalazi iza sjevernih zidina tvrđave Bastiani, no major Matti ga savjetuje da o tome ne razmišlja – krajolik je naime, kako kaže major, „posve besmislen“.

Sam će Drogo na jednome mjestu zaključiti kako je vojnički formalizam u toj tvrđavi stvorio „neko nezdravo remek – djelo…“

Život u ispraznom, rutinom i formalnostima posve obilježenom iščekivanju nekakvog značajnog, velikog događaja – u slučaju romana „Tatarska pustinja“ to je mogući napad nepoznatih vojnika, ili divljeg plemena, ovisno o imaginaciji samih junaka, a i čitatelja djela, i prepuštanje jednoličnosti i fatalnosti sudbine, koja se u čas oblikuje i već sa sobom donosi i neminovnost starosti, propadanja i smrti, postaje jednom vrstom velike, nezaobilazne alegorije cjelokupnog ljudskog bivanja, ljudske egzistencije - alegorije u kojoj autor svjesno ne kreira mogućnost utjehe ili nade.

On čitatelja ostavlja na tlu posvemašnje praznine i negacije – na jedan način – i samoga ljudskoga duha, i njegovih mogućnosti, kreirajući svijet koji nije zainteresiran i ne dopušta njegov razvoj, već ga uhodanim sredstvima i resursima sputava i dokrajčuje, oblikujući tako djelo specifične težine i posljedične nelagode, koja ostavlja duboku zapitanost i sumnju u sve moduse i načine iznalaska smisla i pobjede nad ovim, prema sugestiji romana „Tatarska pustinja“, vrlo vjerojatno mogućim konačnim istinama.

Sa druge strane, ono čime se u romanu kreira jedan ovako opći, metafizički doživljaj, jest jezik – uzvišen, rafiniran, mjestimice veoma blizak poeziji, što svakako zahvaljujemo i odličnom prijevodu s izvornika prevoditeljice Jerke Belan - jezik kojim je autor uspio kreirati jedan nezaboravan tekst, obilježen svojom atmosferom, koja kao da je sva sagrađena na oprekama, na razmeđi između pričina i imaginacije, sna i jave, strave ili straha i apsolutnog smiraja, strepnje i nadanja, obmane i istine, čovjeka i sablasti, besmisla i praznovjerja i istine, i tako dalje…

Sve to na koncu ipak kreira i jedan dojam u kojemu se čovjekovo postojanje vidi kao obilježeno vječitom potragom za bitkom i nostalgijom, što se ipak može nuditi i kao svojevrstan smisao. Čitljivo je to i kroz sam primjer autorova života i djelovanja, koje je i nakon objave romana „Tatarska pustinja“ obilježeno bogatim, vrijednim književnim radom, čime nam danas stavlja na raspolaganje jednu od vrjednijih književnih ostavština talijanske i evropske kulture, i one nastale tijekom druge polovine proteklog, 20. stoljeća.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba