Prijevod: Leo Držić

August Cesarec, 1981.

Biblioteka Bestseler

Dulja pripovijest (eine Erzählung, kako ju je podnaslovio autor), koju se doživljava i kao kraći roman – „Sastanak u Telgteu“, čuvenog njemačkog književnika Güntera Grassa, u originalu je objavljena 1979. godine, a svega dvije godine poslije izašlo je i hrvatsko izdanje ove knjige, u prijevodu Lea Držića i u biblioteci Bestseler, zagrebačkog nakladnika August Cesarec. Ovu je svoju pripovijetku, kako navodi prevoditelj u pogovoru djela, Günter Grass napisao u povodu 70. rođendana književnika Hansa Wernera Richtera, inicijatora i mentora Grupe 47, koja je u svom krugu tijekom godina okupila najznačajnije napredne književnike poslijeratne Njemačke, među kojima su bili Heinrich Böll, Ilsa Aichinger, Ingeborg Bachmann, Günter Grass, Hans Magnus Enzensberger, Martin Walser, Siegfried Lenz, Peter Weiss i drugi.

Riječ je o pripovijesti koja slobodnom fikcionalnom obradom tematizira jedan zbiljski, povijesni događaj, koji se zbio u posljednjoj godini Tridesetogodišnjeg rata, točnije u ljeto 1647. godine, kada se u Telgteu, „nekom prošteništu između Münstera i Osnabrücka“ sastalo dvadesetak njemačkih pjesnika, kritičara i nakladnika, i jedan kompozitor, koji su ondje stigli na poziv književnika Simona Dacha, kako bi razgovarali o problemima njemačke književnosti, naročito o stvaranju njemačkog književnog jezika.

Grassa je, vjerojatno, sastajanje njemačkih književnika iz Grupe 47, po prvi put nakon II svjetskog rata, u rujnu 1947., na jedan način nadahnulo i potaklo da se kroz imaginaciju razvijenu u ovom nadahnutom literarnom tekstu, koji se, zbog živosti, tečnosti, ritmičnosti i slikovitosti svoga jezika može doživjeti i kao svojevrsna poema, vrati tri stoljeća unatrag, i da zamisli sličan, a po povijesnom kontekstu ipak posve drugačiji, historijski susret njemačkih baroknih književnika i ljudi od knjige i jezika, i pokuša ga re-kreirati kroz ovo jedinstveno djelo.

U sjeni skoroga okončanja tog dugogodišnjeg ratnog sukoba koji se je odvijao na tlu velikog broja europskih zemalja, sukoba koji je otpočeo kao vjerski rat protestanata i katolika, da bi potom prerastao u rat za prevlast u Europi, odvija se imaginarna pripovijest osnovana i na povijesnim likovima, kojima je Grassovo živo pero udahnulo slikovit, neponovljiv život.

Tridesetogodišnji je rat naime, prerastavši u ogroman rat, ostavio veliki broj žrtava – smatra se da je broj mrtvih bio između tri i devet milijuna ljudi, otprilike oko 20 % sveukupne populacije, a tijekom dugih godina ratovanja uništena je poljoprivreda, manufaktura, trgovina je svedena na minimum, državni poredak je kolabirao, a među svim mnogobrojnim zemljama koje su sudjelovale u tom velikom i dugom ratu, koji je okončan Vestfalskim mirom i sporazumima, upravo je Njemačka doživjela najveću propast i depresiju. Danas Nijemci Tridesetogodišnji rat smatraju većom katastrofom i od kuge, čak i od Prvog i Drugog svjetskog rata. Bile su to godine jada, bijede i mržnje, tijekom kojih su živjeli ljudi koji su znali samo za život u ratu. Po završetku rata, nastalo je nešto „poput cezure u svijesti ljudi“, kako navodi jedan njemački povjesničar, naglašavajući kako je Njemačku duboko obilježilo to iskustvo tijekom kojega je postala „igračka u rukama stranih sila i poprište njihovih konflikata.“

Grass svoju pripovijest smješta u kontekst jednog takvog vremena koje je za njemačku naciju, pa time i za njemački jezik, i pjesnike, bilo više nego poražavajuće, vremena u kojemu je jezik bio taj na kojemu je stajala vrst odgovornosti „pokretanja stvari iz početka“. Točnije, on za okupljene pjesnike na početku pripovijesti kaže: „Oni su napokon ipak nešto značili. Tamo gdje je sve opustošeno, sjaju jedino riječi. A gdje su se knezovi osramotili, ugled je pripao pjesnicima. Njima, a ne moćnima, bila je osigurana besmrtnost.“

Njegov Simon Dach predstavljao je – i po opisu, i po karakteru, vrst paralele sa Hansom Wernerom Richterom, koji je očito, jednako tako, predstavljao za njemačke pjesnike, pisce po završetku još jedne velike nacionalne tragedije, II svjetskog rata, vrst uravnotežene, blage i odmjerene, mudre očinske figure, svjesne odgovornosti i visine zadatka, ali i djetinjastih i mušičavih navada onih koji ga trebaju provesti, u tom, za naciju i jezik važnome trenutku. Njegov je pogled na jezik umjetnički širok i otvoren, nipošto ne nacionalistički jednostruk i isključiv, opresivan, što cijelome djelu stvara jedan širok, bogat, humanistički okvir, koji prevazilazi zadaće nacionalnog poduhvata.

Skrenimo još jednom na opise okvirnog konteksta što ga daju povjesničari i onovremeni književnici, a kojega i Grass blago ocrtava u pozadini pripovijetke, gdje se vitalistički moment susreta, koji obećava ponovno rađanje, uzdizanje kulture i naroda iz pepela, još uvijek sapliće o pozadinske tragedije, pogibije, pljačke, paleži i druge ratne prizore, koje Grass dovodi u sraz sa živahnom pripovijesti na način gotovo pa karikaturalan – za tako dugih godina stradavanja, ljudi su se navikli na sve, i tragične vijesti ne ostavljaju mnogo prostora za tugu ili suosjećanje, već samo predstavljaju sklop životnih kolopleta, koji su sada ovakvi, sada onakvi, i na koje također treba računati, kao na nešto sveprisutno i moguće.

Tako će opisi vremena kojim se bavi „Sastanak u Telgteu“, a kakvi se nalaze u službenim povijesnim knjigama, pronaći svoj živi odbljesak u Grassovu tekstu, sasvim lišenom pathosa i moraliziranja, poput, primjerice, ovoga:

„Čete razularenih vojnika na svim stranama, u potrazi za plijenom između dvije bitke, kružile su srednjom Europom poput apokaliptičnih rojeva skakavaca i pustošili sela i gradove, palili ih, masakrirali stanovništvo, silovali žene. Nisu štedjeli ni djecu. Bezbroj ljudi umrlo je od gladi, ili su ih pokosile razne epidemije, npr. kuge, koje su širile razne vojske i desetci tisuća ljudi u bijegu.“

Pisac Hans-Jakob von Grimmeshausen, kojega je Grass smjestio na svoj skup u Telgteu, u svom je romanu „Simplicissimus“, dvadeset godina nakon kraja rata, dao naslutiti o kakvoj se brutalnosti radilo. Prilikom opisa napada na jedno seosko imanje, on kaže:

„Našu su sluškinju u staji toliko mučili da više nije mogla izaći van… slugu su povezanog bacili na tlo, gurnuli mu šperploču u usta i ulili mu cijelu muzilicu gnusne vodurine (često je bila pomiješana s urinom, fekalijama) u utrobu, to su nazivali švedskim napitkom. Ta je metoda mučenja bila široko rasprostranjena u to doba.“

I drugi su pjesnici, koje je Grass u svojoj živopisnoj, i bez obzira na pozadinsku zatamnjenost okolnosti, neobično simpatičnoj i duhovitoj pripovijesti, doveo na taj važan sastanak, bili uistinu povijesne ličnosti. Spomenimo još nekoliko imena, kao što su Andreas Gryphius, Paul Gerhardt, Georg Harsdörffer, Philip Zesen, Johann Rist, Johann Scheffler, Friedrich Logau, Sigmund Birken, i ostali…

Sve je te povijesne ličnosti, koje nije doslovno ocrtavao, ili pak prenosio u druge, suvremene, izuzev spomenutog domaćina, Simona Dahla, kao i sličnosti koje neki iznalaze u paralelama između samoga Grassa i pisca Gelnhausena, odnosno rečenicama koje potonji izgovara, a koje zvuče kao Grassove osobno, pisac doveo na sastanak. Naglasak autora bio je na tome da djelo oživi sam duh i život pjesničkih osobnosti, čija proturječja, kontradiktornosti, slabosti i mane, kao i osobiti talenti i zanatske razvijenosti naročito dolaze do izražaja u bliskoj sučeljenosti takvih nadarenih i načitanih osobnosti.

Njegova pripovijest stoga iz samoga duha jezika i kreacije nastoji opisati, oživjeti, duh jezika i kreacije, ne dakle studioznošću i misaonosti, već živopisnim tijekom, razvojem stvari na licu mjesta – kao na malenoj drvenoj pozornici na koju su se, unatoč još uvijek nemogućim okolnostima, uspjeli okupiti majstori i zanatlije jezika, kako bi svoju predanost i posvećenost jednome tako suvišnome i nepotrebnom poslu darivali specifičnom povijesnom trenutku svoje zemlje, i na taj način simbolički otpočeli kreirati novo razdoblje pred njima – razdoblje koje više neće biti obilježeno destrukcijom i smrti, već mirom i rađanjem novoga, onim stvaralačkim.

Stoga se ovdje, na jedan neizravan način, slavi bogatstvo i moć jezika kao takvog, njegovi neiscrpni kreativni potencijali, njegova snaga da preciznosti i jasnoćom da jasan i nedvojben uvid u katkada nepravedno ili zbunjujuće ocrtane stvari, da otvara prostor sučeljavanja s predrasudama, ishitrenim zaključcima i raznim vidovima kontradiktornosti i nesloboda koje u prostor ljudi i života svoj opticaj zadobivaju upravo kroz nezaustavljivu moć tijeka, protoka jezika.

U tome je, dakako, moment svjesnosti koji tu pripovijest veže izravno sa povijesnim sastankom njemačkih književnika Grupe 47, na kojemu je sudjelovao i sam autor, odnosno sa činjenicom da su oslobodilačka i svjetonazorski unaprijeđujuća društvena nastojanja ona koja stižu kroz čudotvorstva pjesničkoga posla, jer se kroz samu umješnost pjevanja i pripovijedanja ona najbolje i najprirodnije pretaču u život sam, sljubljuju se s ljudima, i na jedan neizravan način rade i čine jedan prirodan preobražaj ljudske svijesti - dakako, trebalo bi, uz punu pjesničku odgovornost, da to uvijek bude i ide prema onom boljem.

Na Grassovu veselom i uzvišenom skupu, koji po svojoj živoj jezičnoj gestualnosti i po slikovitosti uloga i situacije sliči na izvanredan predložak za jednu dobru i vedru dramsku igru, koja teče poput satiričnog vodvilja u kojemu se puno recitira, pjeva, jede, pijanči, bludi, raspravlja i drugo, pjesnici čitaju ulomke iz svojih djela, nerijetko posvećene izuzetnome povijesnom trenutku, kao što to, uzmimo, govori naziv igrokaza čije ulomke čita Rist – „Njemačka kliče miru“, u kojemu glavna ženska osoba nastupa kao „Istina“.

U toj se međuigri mladi plemić, umoran od rata, u razgovoru s dvojicom seljaka tuži na njihovu moralnu pokvarenost:

„Vojnici su zlostavljali seljake. Seljaci su od soldateske naučili zlostavljati ljude. Oni kradu, pljačkaju, ucijenjuju, pijančuju i kurvaju se kao vojnici. Zato se boje mira koji bi mogao načiniti kraj njihovom razvratnom životu.“

Jer, seljaci se u toj pripovijesti ne žale na rat, već hvale svoj veseli život razbojnika i ispičutura, dok god se ima što „polokati“ u njihovoj krčmi, dok ih predstojeće razdoblje mira nipošto ne veseli, jer ono navještava doba uredovnih poreznih tereta, koje bi radije izbjegli.

Grass je velikim literarnim darom udahnuo dinamičan i nimalo jednoglasan život, pun humora i ironije, ovome skupu, u kojemu se crkveni moralizam, glasne, kolektivne molitve, prirodno prepliću sa grešnim bludničenjem sa služavkama i bludnicama, koje se pak u srazu s piščevim perom nipošto ne doima kao grješno, već kao nešto prirodno, zabavno, i okrepljujuće, čemu služe i velike gozbe i pijančevanja – kako bi, kako kaže pisac, „stvorile dovoljan predokus željenog mira!“.

Tijekom tih događanja slave se jezici i narječja, pokrajine i mjesta, gradići i sela Njemačke, ubijene i razbaštinjene jednim stravičnim ratom koji nikada nije jednoslojno i pravolinijsko događanje, već, upravo kako ga majstor njemačke suvremene književnosti, Günter Grass, oslikava u pozadini svoga okupljanja - događanje uvijek i po svim svojim linijama i pravcima upitno i podložno sumnji, i dakako, osudi - i više od toga.

A sitničave pjesničke rasprave o tome kakve je sve nezamislive propuste donijelo nečije djelo, njihove udubljenosti u stvari pisanja, intonacije jezika, kreacije, toliko su žive i uvjerljive da ih se svakako može prispodobiti bilo kojem vremenu, i bilo kojem pjesničkom okupljanju, raspravama i pijankama koje su, nerijetko, pratile takva okupljanja – barem je tako bilo u nedalekoj prošlosti, obzirom i na činjenicu da su takva okupljanja uglavnom i gotovo isključivo sazivala muške autore, koji su im onda udahnuli dah svojih viđenja i potreba.

No svakako, u raskalašenoj zabavi pjesnici nisu zaboravili jadikovati nad tragičnim sudbinama ljudi stradalih u ratu, i te se jadikovke isprepliću sa zanatskim hvastanjima, podbadanjima, porugama i ostalim, dok je jedan među njima ipak uspio sačuvati duh pribranosti, savjetovavši ih da prestanu beskorisno jadikovati, da se otarase osjećanja sukrivnje i odgovornosti za stradanja u tome ratu, jer da je ta „sukrivnja neznatna pred Bogom“, kako bi se jasnije mogli usredotočiti na veliki zadatak služenja riječi, čime donose najveću korist domovini, jasno, ukoliko je on uspješno izvršen. Time ovo djelo, na jedan način, slavi i pokazuje svu apsurdnost, svu ozbiljnost i smiješnost, sav smisao i besmislenost, svu bremenitost i odgovornost, ali i podložnost trenutku i slučajnim okolnostima, pjesničkog odnosno spisateljskog posla općenito, u svim jezicima i svim vremenima, ne iznoseći to kao određenu tugu ili problem, već naprosto kao još jednu od sumanutih životnih datosti, katkada okrutnih, katkada uzvišenih i lijepih.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba