Prijevod: Zdravko Malić

Biblioteka Zora, Grafički zavod Hrvatske, 1980.

Djelo poljskoga pisca Jarosława Iwaskiewicza nije posve nepoznato našoj čitateljskoj publici. Njegove su pripovijetke, ali ne i romani i poezija, sporadično prevođene i objavljivane u Hrvatskoj, jedan mali dio ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata, a potom, kao najvažnije, prijevod i objava knjige Iwaskiewiczewih „Pripovjedaka“ godine 2006., u ediciji Vrhovi svjetske književnosti, nakladnika Alfa iz Zagreba.

Radi se o knjizi koja donosi tri njegove dulje i reprezentativne pripovijetke, a to su „Gospođice iz Wilka“, „Brezik“ i „Mlin na Utrati“. U međuvremenu, objavljena je kod nas i jedna od triju biografskih knjiga o glazbenicima, što ih je napisao ovaj pisac, knjiga „Chopin“, u zagrebačkoj nakladi „Mala zvona“ (druga njegova knjiga bavi se Bachom, a treća poljskim kompozitorom Karolom Szymanowskim), a također, nedavno, objavljena je i knjiga putopisnih zapisa Jarosława Iwaskiewicza „Putovanja u Poljsku“, kod nakladnika Srednja Europa.

Objava ove izvanredne knjige neizravan je povod da se ponovno osvrnemo ka tom, pomalo i zaboravljenom, nedovoljno snažno uočenom piscu u našoj sredini, piscu čija visoka, vrlo estetizirana, filozofična literatura poziva da se ka njoj svrgne pogled, još jednom, a zatim možda i ponovno, ovoga puta kroz čitanje njegove novele „Sjenke“, u originalu tiskane 1963. godine, a kod nas prevedene 1980. godine, i objavljene u nakladi Zora, Grafičkog zavoda Hrvatske.

Iwaskiewicz je rođen 1899. godine, u mjestu Kalnik kraj Vinice, u Ukrajini, najveći dio svog života živio je u Poljskoj. Preminuo je u Varšavi 1980. Njegovi su književni počeci vezani uz poljsku pjesničku skupinu Skamander, sredinom dvadesetih godina prošloga stoljeća, kada se u Varšavi polako oblikuje kao autor. Premda se vrijeme njegovih književnih početaka karakterizira kao period naglašenih poetičkih težnji da se ide ili ka modernosti izraza, ili se ostaje naslonjen na tradicionalne forme, kritika i povjesničari naknadno ustanovljuju kako se Iwaskiewicz nije opredijelio niti za jednu od tih strana, već je, na jedan način, kako kaže poljski povjesničar književnosti, književni kritičar, sveučilišni profesor Kazimierz Wyka, „izgradio vlastiti kanon spisateljske forme“. Drugim riječima, premda uz Witkiewicza, Schulza i Gombrowicza djelo koje on ostavlja za sobom predstavlja, po uglednom hrvatskom polonistu Zdravku Maliću, „četvrti stup koji drži zgradu poljske proze 20. stoljeća“, njegova se proza ne uklapa niti u jedan od tih ili drugih tada prisutnih tijekova.

Djelo Jarosława Iwaskiewicza obilježeno je raznolikosti i bujnosti književnih aspiracija – od pjesništva, preko esejistike, kritike, putopisa, životopisa, sve do drama, romana i pripovijesti, po kojima je u najvećoj mjeri i ostvario književnu prepoznatljivost. Pripada među one autore koji nisu stvarali djelujući nekim unaprijed zacrtanim programom, već spontano i često i nepredvidivo, nošeni vlastitom stvaralačkom intuicijom, što mu je donosilo obilje ideja i realizacija, koje je sam u svojoj knjizi uspomena, pisanoj pred konac svog života, opisao kao vrst „ludila za pisanjem“, koje je za posljedicu imalo i veliku plodnost.

Iwaskiewicz je tako autor sedamnaest pjesničkih zbirki, libreta za operu, nekoliko romana, od kojih je „Slava i hvala“ (1956. – 1962.) trosveščan, šest drama, šest svezaka pripovijesti, tri knjiga književnih recenzija, članaka, studija, putopisa, monografija, knjige o kijevskom kazalištu i knjige o poljskom kazalištu u Varšavi. Uza sve, tijekom svog života obnašao je u poljskom javnom, političkom i društvenom životu, različite i mnogobrojne funkcije, a bavio se je posvećeno i književnim prevodilaštvom, pa je tako na poljski jezik sa njihovih originala preveo djela Rimbauda, Claudela, Gida, Giraudoxa, Shakespearea, Tolstoja, Čehova, Andersena, Kierkegaarda…

Nevelika opsegom, pripovijetka „Sjenke“ ističe se ljepotom svog jezika, bogatom pikturalnošću svojih slika, glazbenim tijekom svoga sižea, neopterećenim klasičnim narativnim obrascima, diskretnom, nenametljivom misaonošću i konačnom porukom kojoj i u jednom sažetom, malom i ne toliko zahtjevnom pripovjednom okviru uspijeva posredovati uvide koji prekoračuju konkretne okvire što ih nameću prostor i vrijeme zbivanja koje pripovijest opisuje. Stoga je pripovijest „Sjenke“ na jedan način dobra ilustracija mnogih karakteristika koje bilježi pisanje ovoga autora, kao što je, primjerice, jedna od njegovih tema, a to je da je Iwaskiewicz bio sklon pisati o dječaštvu i mladalaštvu, potom da je okvir poljske provincije i ladanjskog seoskog ambijenta u prirodi volio uzimati za mjesto događanja koje opisuje, zatim svojevrsno europejstvo duha, okrenutost kulturi, nasljeđu, pa i samim prostorima Evrope, uzimajući to kao gotovu, pripadajuću, domicilnu činjenicu, bez osjećanja inferiornosti građanina zemlje koja pripada, uvjetno rečeno, europskome rubu ili margini, a to pak podrazumijeva određeno „gospodstvo“, ili aristokraciju duha, rado, ali ne i neukusno ili snobovski naglašeno, intonirano u njegovim djelima.

Tu je, kao jedan od stalnih motiva, također i dodir i sraz, fascinacija egzotikom kultura evropskoga Juga, ali i naslijeđa Istoka, prostora koji pripadaju onom dijelu iz kojega i sam Iwaskiewicz potječe, a to je Ukrajina, preko Rusije i dalje. Ovaj rascjep između kultura Istoka i Zapada, ali i njihovo miješanje, kao i svojevrsna multikulturalna podloga, otvorenost i udivljenost onime što su kulture spremne pružati čovjeku koji je za njihova bogatstva zainteresiran, nešto je što je kao podloga prisutno, uz sve spomenuto, i u pripovijetci „Sjenke“, čiji su junaci na jednome mjestu okupljeni sa raznih dijelova svijeta, pa su tu Ukrajinci, Rusi, Židovi, Poljaci, Grci, Armenci, Nijemci, Austrijanci...

K tome, tu je i motiv dionizijskoga pogleda na život, kojega u svom pogovoru ovoj nevelikoj i interesantnoj knjizi navodi i prevoditelj, polonist profesor Zdravko Malić, napominjući kako su mnogi kritičari navodili ovaj moment kao važan za dublje komuniciranje sa Iwaskiewiczewom literaturom. Profesor Malić će tako u pogovoru citirati poljskog književnog kritičara Glovinskog, koji navodi kako „mit o Dioniziju omogućava da se obuhvate i najkompliciranije situacije, složene od oprečnih elemenata, omogućava da se izraze međusobno najsuprotniji stavovi, od misaono neopterećenog uživanja u svakidašnjici, do užasa pred vizijom propasti Evrope i njezine kulture.“

Ovo zapažanje upravo lijepo opisuje tijek same pripovijesti „Sjenke“, čiji najveći dio uistinu protječe u neopterećenome uživanju u svakodnevici, gotovo pa u idili koju mladi gospodinčić Joźio provodi u vrijeme, ili negdje po završetku, Prvog svjetskog rata, negdje u ukrajinskoj provinciji (sam Iwaskiewicz je kao mladić znatan dio godina podučavao klavir i druge školske predmete po selima, malim mjestima Poljske, što je kao književnu posljedicu donijelo veliko nadahnuće upoznatim krajolicima, ali i ljudima). Sa druge strane, vrijeme okupacije Poljske, Drugog svjetskog rata, Iwaskiewicz je sa obitelji proveo na njihovu posjedu u Stawiskom, u kući na selu gdje se je održavao kulturni život, koncerti, susreti autora, diskusije, što ponovno čini jednu izravnu paralelu sa pripovijesti „Sjenke“, gdje junaci nastoje u ratnome okruženju izgraditi i očuvati svoje živote, gotovo pa posve izolirano od zbivanja koja se odvijaju nedaleko, u nekoj vrsti iz stvarnosti isključene zajednice koja je okrenuta k sebi i prije svega posvećena umjetničkim načelima, viđenjima i tumačenjima života – života kao umjetničkog čina, baš kako ga je duboko osjećao autor.


O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 81. tekst


To Iwaskiewiczewo osjećanje života možda je ono najprivlačnije i najmodernije u njegovoj prozi, što se najbolje ostvaruje kroz pogled i viđenja glavnoga junaka njegovih priča, u ovome slučaju kroz vrlo mladog i neiskusnog, naivnog i idealističkih pogleda, ali već odlučnog u osjećanju vlastitog doživljaja svijeta i umjetničkom putu kojega naslućuje, Joźiu, a to bi se njegovo unutarnje osjećanje spram svijeta moglo opisati kao vrlo apartno, u jednoj odvojenoj, povučenoj, blago asocijalnoj poziciji, istovremeno individualistički neovisno i slobodno, čistih percepcija, neopterećenih okvirima i zadatostima, kao niti predrasudama. Istovremeno, ovaj je književni karakter, ali i dodatno, cijeli niz likova koji se javljaju i figuriraju u ovoj pripovijetci koja tek pri svom koncu rastvara dramatiku kojom se zaokružuje i gradi cjelina, tipičan za ovog pisca i po svome „osjećanju da sve što je stvarno nije čovjeku nadohvat, osjećanju koje pritišće mnoge Iwaskiewiczeve likove, udaljava ih od praktičnog života i zadržava na periferiji događanja, u sjenci povijesti“.

Neki, točnije jedan od likova ove pripovijesti, Jura, ipak je uključen u izravne povijesne tokove kojima je ta mala, umjetnički zanesena zajednica okružena, što na koncu rezultira tragedijom, smrću, odnosno njegovim ubojstvom. No ovdje ponovno autor gradi priču tako da želi naglasiti marginalnost ideološko- političkih zbivanja, naspram onih duboko ljudskih, vođenih prije svega osjećanjima ljubavi i strasti, mržnje i ljubomore… Naime, Jura, koji se je želio žrtvovati za zajednicu i za ispravne ideje koje su u njemu budile vjeru u slobodu i pravdu, pogiba od ruke – ili samo od izdaje – Sergeja Ksakisa koji je potajno njime bio opčinjen, fasciniran na ljubavni način, koji mu je zavidio i mrzio ga jer mu je bio nedohvatljiv…

Tako i dodir likova sa izravnim povijesnim zbivanjima njihove sredine predstavlja zapravo samo jedno od lica njihova duboko osobna traganja za temeljnim pitanjima, za pitanjima smisla života, spoznaje, ljudskih odluka i postupaka koje oblikuju sudbine…

Tako će profesor i prevoditelj Malić zaključiti kako se „punoća Iwaskiewiczeva djela, kao i svake umjetnine uostalom, ne iscrpljuje nikakvim idejnim određenjem, pa ma kako ono kompleksno bilo.“

Ili, rečeno riječima samoga mladog Joźia, pri kraju ove prelijepe pripovijetke: „Pokušao sam primijetiti da je vjerojatno uvijek tako, da se život sastoji od spleta sitnih, svakidašnjih ljudskih događanja i moćnih manifestacija povijesti.“

Mlad i neiskusan, ali radoznao i kontemplativan, vođen nekim svojim unutarnjim osjećanjem kojemu je vjerno privržen, junak „Sjenki“, gospodičić Joźio, i sam će ustanoviti da je ladanjski život u ratnome okruženju, posve zanesen svojim izoliranim temama umjetnosti, bio sebičan, a od jednog od svojih iskusnijih sugovornika dobiti će razotkrivenu jednu od vrjednijih životnih tajni, „da, ako nešto ima vrijednost u životu, onda je to samo ono malo ljubavi koju doživimo.“

Tako i u ovoj pripovijetci, kao uostalom i u drugim pripovijetkama ovoga autora, na površinu postepeno izbija, a zapravo cijelo vrijeme njena trajanja tinja negdje pri dnu, njena filozofska orijentiranost, pogled na svijet koji se ne izražava kroz izravne misaono oblikovane dijelove kakve introspekcije, ili kroz komentare, već kroz sam tijek događaja. Kazymierz Wyka ističe kako je to jedna od specifičnosti Iwaskiewiczeve proze, činjenica da je „pripovijest zgusnutije istkana od slika sjetilno doživljavane stvarnosti, nego li od žarišta koja su uronjena u čovjekovu unutrašnjost; pripovijest jasnih orisa, a ipak tako treperećih i neuhvatljivih..“.

Premda je dramatski pripovijetka vođena tako da se kulminacija doživljava tek na njenom koncu, čime se zaokružuje cjelina djela, umjetnička vrijednost izraza ovoga pisca živo je prisutna u svakom segmentu i u svim konstelacijama teksta, tijekom cijelog njegovog tijeka. On je gradi i kroz svoje zadivljujuće opise krajolika i biljnoga svijeta (Iwaskiewicz je jednom prigodom samoga sebe okarakterizirao kao „biljnoga pisca“), i kroz unutarnje refleksije, dijaloške napetosti, a prije svega kroz literarno stvaranje jedne impresivne vizualne i osjetilne atmosfere koja je naglašeno estetske naravi, i jednako je dojmljiva u prikazima cvijeća, parka, vrta, kuće, drvene ograde, voća ili stolnjaka, kao i u opisima doživljaja ljudi, čijoj se skrivenoj biti moguće tim vizualno estetiziranim pristupom autor više približava. Takva građa teksta utječe na to da čitatelj uživa tijekom cijelog čitanja pripovijesti, odnosno on nije brzopleto vučen prevlašću žudnje za odgonetavanjem zagonetki i napetosti ka njenom cilju. Jer radi se o piscu koji nakoncu ostavlja i postavlja mnogobrojna pitanja kao otvorena, a jedno od njih je i, iskazano kao vrst očitovanja, sama univerzalna upitnost smisla ljudskog života.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba