S engleskoga preveo Zlatko Crnković

Nakladnik Znanje, Zagreb, 1997.

Roman „Justine“ čuveno je djelo britansko-irskog pisca Lawrencea Durella, i predstavlja prvu knjigu „Aleksandrijskog kvarteta“, romanesknog niza kojega upotpunjuju romani „Balthazar“, „Mountolive“ i „Clea“. Ovaj ciklus od četiri romana tiskan između 1957. i 1960. godine, uokviren nazivom „Aleksandrijski kvartet“, doživio je uspjeh i prihvaćenost i od strane kritike, i od strane široke čitateljske publike, a Lawrenceu Durellu, britanskome piscu koji je najveći dio svoga života proveo živeći izvan Velike Britanije, donio je internacionalnu prepoznatljivost i čitanost.

„Aleksandrijski kvartet“ nastao je inspiriran drevnim egipatskim gradom Aleksandrijom, velikom lukom na afričkoj obali Sredozemnoga mora, gradom koji svoju historiju i monumentalnost duguje srazu i miješanju kultura, egipatske, grčke, židovske, arapske i drugih, ali i evropske, naročito engleske... Živi arhitektonsko-spomenički tragovi kao i mnoštvo pisanih dokaza o ulozi i značaju Aleksandrije u helenističkome svijetu, za čijeg vremena je Aleksandrija nosila ulogu središta, ne samo u pitanjima veličine, bogatstva i moći, već i znanja i umjetnosti, zbliženi uz činjenicu da je to dugo vremena bio grad s najbrojnijom židovskom populacijom na svijetu, kao i da je imao vodeće grčko sveučilište, smješteno u Aleksandrijskoj knjižnici, samo su neki od povijesnih momenata na kojima se mogla zasnivati fascinacija britanskoga pisca ovim velikim i značajnim gradom.

Sam Lawrence Durell u Aleksandriji je živio tijekom godina Drugog svjetskog rata, gdje je radio kao novinar i uposlenik Britanskog informativnog ureda. Bile su to intenzivne godine i u životu samoga grada, kada je ondje boravio značajan broj ljudi, obzirom da je Aleksandrija i u to vrijeme predstavljala jednu vrst prijelaznog prostora za one koji su prelazili sa Istoka na Zapad, i obrnuto.

Lawrence Durell je izmiješanost ljudskih nacionalnosti, religija, rasa, kultura, učenja - naročito filozofsko-mističnih, tradicija kao što je primjerice kabalističko učenje, ali i važnost Freudove psihoanalize i drugoga osjećao kao jednu vrst trajnoga nadahnuća za svoj rad, pa je taj moment izmiješanosti onaj koji se shvaća kao ključno što obilježava njegovu kreativnu imaginaciju. Njegova je biografija svakako stvorila čvrstu podlogu i povod za takvo ishodište – Durell je rođen 1912. godine u Indiji, u mjestu nedaleko od Tibeta, a i njegovi otac, koji je bio Englez, i majka irsko-engleskog porijekla, su oboje također rođeni u Indiji - otac mu je bio inženjer koji je ondje gradio prve željeznice i mostove.

Durell je za sebe volio kazati kako posjeduje „tibetanski mentalitet“. U dobi od jedanaest godina, kada je već jako dobro govorio hindu jezik, poslan je u Englesku, gdje mladi Lawrence dobiva klasičnu formalnu edukaciju. Engleskim načinom života nije bio opčinjen, smatrao ga je dosadnim, govorio je da je on „nalik na autopsiju“, nazivajući ga sarkastično „the Englisch death“. No englesko iskustvo bilo je poticaj za traženje izlaza u pogledu izražavanja kroz umjetnost, tako on počinje pisati poeziju sa petnaest godina, a prvu knjigu objavljuje pod pseudonimom, u starosti od dvadeset i tri godine, godine 1935 - bio je to roman „Pied Piper od Lovers“.

Drugi roman, „Panic Spring“, Durrell objavljuje 1937. godine, pisao ga je za široku publiku. U to vrijeme on odlazi živjeti u Grčku, što mu prija daleko više od života u Engleskoj, jer ga podsjeća na Indiju. To je vremenski period tijekom kojega će on pročitati roman „Rakova obratnica“(1934.) Henryja Millera, kojim će biti zadivljen, što će prenijeti u pismu autoru, sa kojime će ostati u prijateljskoj vezi i u korespodenciji narednih četrdeset i pet godina. Dvojicu je pisaca vezivala ljubav za književnost, ali i obostrana fascinacija dalekim Istokom.

Godine tijekom odvijanja Drugog svjetskog rata Lawrence Durrell provodi u Egiptu, gdje u Alexandriji radi kao novinar, zaposlenik Britanskog informativnog ureda. Tijekom godina života i rada u Alexandriji, Durrell sreće Evu Cohen, ženu židovskog porijekla, kojom je bio fasciniran. Eva ga je nadahnula za lik Justine u istoimenom romanu, koji otvara romaneskni niz „Aleksandrijskog kvarteta“, a roman je njoj i posvećen. Eva Cohen postat će i njegovom drugom suprugom, a rodit će i njihovu drugu kćer.

Po završetku rata Durrell napušta Egipat i vraća se u Grčku, no vrlo brzo dobiva posao kao direktor British Council Instituta u Cordobi, i seli u Argentinu. Također, nekoliko je godina potom radio na sličnim poslovima u Britanskoj ambasadi u Beogradu. Oko 1952. godine vraća se na Mediteran, kupuje kuću na Cipru i živi od podučavanja engleskog jezika. Na Cipru otpočinje pisati „Justinu“, prvi dio „Aleksandrijskog kvarteta“, dok je završni, četvrti dio napisan u južnoj Francuskoj, u pokrajini Languedoc, gdje će se Durrell 1957. godine trajno nastaniti.

„Aleksandrijski kvartet“ tiskan je između 1957. i1960 godine, i doživio je uspjeh, kako od strane kritike, tako i od strane brojnoga čitateljstva. Autoru je to donijelo prepoznavanje na internacionalnom nivou. Tijekom narednih trideset i pet godina on će pisati nove cikluse romana: „The Revolt of Aphrodite“ (1968), „Nunguam“ (1970), „The Avignon Quintet“ (1974 – 1985), međutim, niti jedan od tih ciklusa nije ponovio uspjeh „Aleksandrijskog kvarteta“.

Lawrence Durrell kontinuirano je pisao i poeziju, njegova knjiga odabranih pjesama objavljena je 1980. godine, a njegova sabrana djela obuhvaćaju još i proze o otocima, drame, kritike, prijevode, putopise, eseje, jedan triler i humoreske o životu i radu u diplomaciji. Nekoliko puta bio je nominiran za Nobelovu nagradu za književnost. Preminuo je 1990. godine, u svom domu u južnoj Francuskoj.


O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 80. tekst


Roman „Justine“ prvi je od četiri međusobno povezana romana, od kojih svaki s različitih gledišta govori o različitim aspektima složene priče o strasti i obmanama koje se odvijaju između jedne grupice ljudi, prijatelja, u dekadentnoj atmosferi egipatske Aleksandrije, otprilike tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Durrell se u tom romanu bavi pokušajima da, poniranjem u različite ljudske karaktere i sudbine prouči, ocrta i literarno na autentičan način prikaže različite modifikacije, izraze i oblike ljudskih osjećajnosti, sentimentalnih veza, koje idu od tjelesne opsjednutosti, fizičke strasti i sebičnih htijenja za posjedovanjem drugoga, do istinskoga kršćanskoga milosrđa i predanosti u ljubavi. Njegov je pripovjedač jedan skromni profesor književnosti, intelektualac, koji se okružuje ljudima sličnih interesa, piscima, filozofski nastrojenim usamljenicima ili mudracima, ali i fatalnim ženama sa kojima ulazi u ljubavne odnose, kroz koje na jedan način želi i proniknuti u tajne ljubavi i ljubavnih veza.

Pripovjedač se u stvari prisjeća, tijekom jedne usamljeničke zime koju provodi na grčkom otoku sa nekoliko knjiga i djetetom svoje nekadašnje ljubavnice i prijateljice Melisse, koja je preminula bolujući od tuberkuloze, svojih prijatelja. Razmišljajući o njima – o Justini i Nessimu, o Melissi i Balthazaru, on se na jedan način liječi od svega što je proživio u vremenu dok su svi živjeli zajedno u Aleksandriji, u gradu za kojega kaže da je u njima „izazivao sukobe koji su bili njegovi, a mi smo pogrešno mislili da su naši: voljena Aleksandrija!“

Pripovjedač kaže kako gradu treba suditi za ono što se zbilo u prošlosti, iako oni, kao djeca toga grada, trebaju platiti ceh. Aleksandrija za Durrella ne predstavlja u ovom romanu, niti u ostala tri romana „Aleksandrijskog kvarteta“ samo savršen, egzotičan mizanscen za uzbudljivu priču o strastima i ljubavima, bolestima i pogibijama, njegov je pristup u tom smislu puno lirskiji, on jezikom želi oblikovati živo tkivo jednoga grada koji će svojim zrcalnim bilom koje se reflektira u tekstu sugerirati jednu vrst žive i veoma duhovno snažne prisutnosti. Tu prisutnost grada Aleksandrije čitatelj može doživjeti kao jednu markantnu, grandioznu ličnost, osobnost čije duboko i drevno znanje i mistika svojom snagom posreduju i oblikuju sva zbivanja među pojedincima, koji su, u usporedbi sa ličnosti grada, samo usputne i prolazne, premda ne uvijek i nezaboravne, figure.

Aleksandrija za Durrella nije uvijek uzdignuta na pijedestal estetizirane orijentalne atmosfere sazdane od, kako on kaže, „tisuća prašnih ulica, dok u njoj danas gospodare muhe i prosjaci, i oni koji jedva životare između jednih i drugih“, grad sazdan od pet rasa, pet jezika, tucet vjeroispovijesti, on je ocrtava – kao i pojedine karaktere u romanu, naročito Justine, u čijoj se ličnosti na jedan način reflektira tajnoviti duh toga grada – i u njenim drastičnim suprotnostima, u niskostima i prljavostima njena života.

Durrell će tako pisati i o sirovosti i surovosti života u Aleksandriji, uvelike oblikovanog i primitivnim načinima razmišljanja, pohlepom bogatih trgovaca, surovim odnosom prema životinjama, ali i potpunim odsustvom intimnosti ondje gdje je intimnost očekivana, na jedan način prikazujući i svijet koji je posve lišen kulture, civilizacijskih standarda, nelagode, gdje se bolest, smrt, seksualnost mogu doživjeti na ulici, skupa sa prosjacima i gubavcima, naročito u sirotinjskim četvrtima, koje su nešto posve drugo od dijelova grada koje su stranci izgradili stranci. On će pisati o Aleksandriji gdje se te fizičke suprotnosti miješaju sa raznim rasama i jezicima kao što su armenski, grčki, ahmarski, marokanski, arapski…

Istovremeno, živeći u gradu čiji su pojedini dijelovi gotovo kao umjetnički artefakti, bogati vrijednim naslijeđem prošlosti, Durrell će zapaziti kako primjećuje da i njega obuzima ona ravnodušnost prema umjetničkim tvorevinama, kakva je trajno prisutna u svijetu prirode…

Pripovjedačeva su sjećanja svojevrsno meandriranje kroz vlastite doživljaje i kroz čitanja romana „Moeurs“, pisca Arnautija, koji je u romanu opisao svoju ljubav sa Justine. Također, on na raspolaganju ima i Justinin dnevnik u čije redove povremeno uranja…

On govori kako prisjećanjem – i pisanjem o svemu što je proživio, želi iznova oživjeti sve likove, stići do one točke kada bol prerasta u umjetnost. U Aleksandriji je često bio gonjen osjećajem odvratnosti prema životu – zbližio se je sa Melissom, profesionalnom plesačicom, ljubavnicom starog krznara, vulgarnog poslovnog čovjeka. Melissi ga je privukla njena prisutnost na „mrtvoj razini stvari“, kako se je i sam osjećao, ali i njeno milosrđe, melankolija, osjećaj gubitka prisutan u njenom tonu.

Za razliku od sjetnog govora pripovjedača i melankoličnog tona Melisse, Justine je govorila kao muško, prodornom inteligencijom, iako pripovjedač zamjećuje kako je Justine imala i svoju glupu stranu, sačinjenu od taštine, nadutosti, zahtjevnosti… „Sav se taj korov zalijeva novcem“, zaključuje on, a Justine je bila pripadnica visokog aleksandrijskog društva, supruga bogatog Kopta, Nessima.

Prisnost Justine s pripovjedačem bila je prije svega u duhovnoj naravi njihova odnosa – jedan u drugome pronašli su jednu vrst idealnog sugovornika. Kada opisuje Justinu, pripovjedač kaže: „U mnogo čemu je razmišljala kao muško – u svojim postupcima uživala je mušku slobodu, vertikalnu neovisnost muškog gledanja na stvari.“ Kada govori o njihovom odnosu, on zapaža kako je to bilo „očijukanje duša prerano istrošenih iskustvom, što se činilo mnogo opasnije negoli ljubav zasnovana na spolnoj privlačnosti.“ On ju je slušao kako mu na grčkom recitira Konstantina Kavafisa, aleksandrijskog pjesnika, i tada je u njoj prepoznao „pravo dijete Aleksandrije, koje nije ni grčko, ni sirijsko, ni egipatsko, nego hibridno: pravi konglomerat.“

Način pripovijedanja u romanu nije vođen strogim nizom kronologija – pripovjedačev govor je sjetan, on često govori u naznakama, prepušta se impresijama i sjećanjima koja ne izviru uvijek u strogome kauzalnom redu, već vođeni asocijacijama i dubokoj liričnoj naravi samoga teksta, koji je pisan kao jedna vrst nadahnute simfonije, koja sama tvori unutarnje zakonitosti svoga tijeka, logičnost čijega slijeda izvire iznutra, nije nametnuta izvana. Tim je pristupom autor dobio svu ljepotu svoga romana, njegova je jedinstvenost plod njegove nekonvencionalne forme, slobode i nadahnuća njegova jezika odriješenog da vlastitom kreacijom oblikuje pripovijest, u kojoj se svakako mogu prepoznati i svojevrsna „opća mjesta“, blage trivijalnosti, neuvjerljivosti pojedinih segmenata pripovijesti koji su tu zbog stvaranja blage „thriller“ atmosfere, zbog čega je roman pridobio naklonost i vrlo široke publike.

No sve je to izvedeno s jednom visokom svijesti pisca koji zna što i kako želi postići, a uspjeh kod široke publike zacijelo je bio također jedna od njegovih jasnih težnji, tako da roman „Justine“ na nesvakidašnji način spaja ono što se u tom izrazu rjeđe spaja – autorski, umjetnički pristup naraciji i oblikovanju teksta i pripovijest koja blago koketira sa širom čitalačkom svijesti i željama, izlazeći im na jedan način otvoreno u susret, no pazeći na to da istovremeno ne iznevjeri u potpunosti ukuse i potrebe onih zahtjevnijih među čitaocima.

Melissa i Justina bile su za pripovjedača jedna vrst temeljnih suprotnosti, karakternih i sudbinskih, koje su na jedan način nosile i alegorije samoga prostora – grada Aleksandrije. U Melissi je prepoznao orijentalnu podatnost, elastičnost, strast da služi, vezivalo ih je siromaštvo, melankolija, prisnost, intima, zapravo ljubav, dok je u Justininoj neovisnosti i emotivnoj uzdržanosti na koncu prepoznao i zakinutost za duhovno milosrđe. On će zaključiti kako Justine nije bila čovječna – za razliku od Melisse, koja pred konac romana umire…

Durrell će tijekom romana „Justine“ na svojim junacima proučiti mnoge vrste i nijanse u složenim osjećajima što ih oblikuju ljubavni odnosi. Tako će pisati o „složenosti nježnosti“, o „tijesnoj vezi ljubavi i prijateljstva“, o ljubavi iz suosjećanja, ne iz požude, o bolesti ljubomore koja prerasta čak i u ludilo, o osjećanju praznine koje se sreće negdje pri dnu osjećanja ljubavne sreće, o mržnji kao neispunjenoj ljubavi, o spolnoj ljubomori, o hranjenju ljubavi ljubomorom, o preljubništvu i ljubavnome trokutu, o složenostima seksualnosti, o nimfomanstvu kao drugim oblikom djevičanstva i tjeskobi povezanoj sa njime, o tragičnoj ljubavi, što se često shvaća i kao glavna potka romana „Justine“, prema kojemu je, 1969. godine, snimljen i istoimeni film.

Interesantna je misao Lawrencea Durrella prisutna u ovome romanu kada kroz usta pripovjedača tvrdi kako „stvarni ljudi mogu postojati samo u mašti umjetnika, dostatno jakog da ih sačuva i uobliči. Život, sirova građa, živi se samo „in potentia“, sve dok ga umjetnik ne razvije u svome djelu.“

U romanu „Justine“ pripovjedač, koji je ujedno i pisac romana koji je u svome tijeku, povremeno iznosi ovakva i slična svoja poetička razmišljanja, razmišljanja o naravi stvaralaštva, ali i konkretne težnje za knjigu koju piše, a koju čitalac upravo čita. Tako će on kazati da mu je romanom o Justini težnja oblikovati knjigu koja bi bila drama oslobođena tereta forme. Zamišlja kako bi možda na prvoj stranici te idealne knjige mogao staviti sinopsis radnje u nekoliko redaka. „Tako bismo se oslobodili narativne artikulacije“, zaključuje, dodajući kako bi on time svoju knjigu „oslobodio, tako da može sanjati“.

Durrellu je to najvećim dijelom i uspjelo, uspjelo mu je napisati roman oslobođen zadatosti strukture i stila, ostvariti naraciju koja putuje naprijed – nazad u vremenu, često bez naročito naglašenih prijelaza, naraciju koja donekle baštini Proustova stvaralačka otkrića, u kojoj pripovjedač pušta da se njegovo sjećanje slobodno širi nad mnogim ljudima i događajima koji su se zbivali tijekom mnogih godina. Tako je ostvaren visoko poetičan, aluzivan, neizravan prozni stil u kojemu je visok naglasak stavljen na lirsku dimenziju romana.

Barokni stil njegovih rečenica, obilatih bojama i metaforama, utjecao je na stvaranje jednog stila kojega se doživljava kao vrstom „neoromantičkoga“, moguće za nijansu zagušenijeg bojama, mirisima, slutnjama, snovima, ljudskim umorom i odsutnosti volje za moralnim procjenama, što rezultira promjenama perspektiva i osjećanjem relativnosti, no to je bio jedinstven način da se iznutra oživi dojam i osjećaj grada na Levantu, u delti Nila. „Čovjek je samo produžetak duha mjesta“, kazat će Lawrence Durrell, a njegova pripovijest kao da ima za cilj, nakon svih turbulentnih događanja, pokazati kako su veze prijateljstva čvršće od veza ljubavi. On sam je kazao kako mu je romanom „Justine“ bio cilj da „ispita ljudske vrijednosti poštenim predstavljanjem ljudskih strasti“, a u kojoj je mjeri u tome uspio ovisit će i o individualnom doživljaju svakoga čitatelja ponaosob.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba