Priredio: Neven Šantić

Fraktura Zaprešić i Udruga antifašističkih boraca i antifašista Grada Opatije

Knjiga zapisa, sjećanja, svojevrsnih memorabilija, tekstova o vlastitom životnom putu, pogledima i odabirima, kao i o svojoj obitelji, razmišljanja o vječitom pitanju Zla i njegovih manifestacija u ljudskome svijetu, naročito u konkretnom obličju fašizma, sve vezano uz bolno, teško životno iskustvo, desetomjesečno zatočeništvo u logoru za istrebljenje, koncentracionom logoru Auschwitz-Birkenau, jedinstveno je i specifično djelo Olega Mandića, djelo koje važnošću iznesenih iskustava i spoznaja zaslužuje širu pozornost, čitanje.

Knjigu su Oleg Mandić, inače pravnik u mirovini, i njegov kolega, novinar Neven Šantić, koncipirali tako da je ona sačinjena od više manjih dijelova, uglavnom tekstova na razne teme koje se tiču života Olega Mandića i njegova cjeloživotnog djelovanja, kao i povijesnog iskustva specifične težine, koje je jedinstveno u širem smislu.

Tome je, prije svega tako iz razloga jer je Oleg Mandić upamćen i zabilježen u kolektivnoj ljudskoj memoriji kao čovjek (tada još dijete, tek dvanestogodišnji dječak) koji je posljednji napustio zloglasni koncentracioni logor Auschwitz-Birkenau, čija su se vrata njegovim prolaskom kroz kapiju nad kojom stoji natpis „Arbeit macht frei“ zatvorila na jedan doslovan način zauvijek – jer u logoru, po izlasku Olega Mandića, njegove majke i bake, više nije bilo niti jednog zatočenika, od kojih je, kako je poznato, tek neznatno malen broj živ dočekao oslobođenje.

Fotografska snimka dječaka senzualna lica, sa specifičnom kapom na glavi, naočite i trezvene majke i bake mudra, duboka, ozbiljna pogleda, snimljena u tom povijesnom trenutku, obišla je svijet, a dokumentarni filmski snimak njihova odlaska iz logora dio je većeg dokumentarnog filma koji pripada arhivskoj građi samoga muzeja Auschwitz i prikazuje se pri redovnim posjetima.

Oleg Mandić, rođen 1933. godine na Sušaku, kao pripadnik jedne ugledne opatijske obitelji, o čijim važnim novodobnim predstavnicima također piše u ovoj interesantnoj knjizi, danas, kao i niz posljednjih desetljeća, kao pravnik u mirovini i čovjek jedinstvenog životnog iskustva, djeluje u nestranačkoj Udruzi antifašističkih boraca i antifašista Grada Opatije, gdje, prema vlastitim riječima, promiče svoje gledanje na antifašizam, koje se zasniva na odmaku od Drugog svjetskog rata - za razliku od onog ortodoksnog, koje je bilo sveprisutno.

To svoje gledanje pojašnjava već u uvodu knjige, kada kaže kako „Antifašizam nije ideologija, već način razmišljanja.“ Taj način razmišljanja Mandić vidi kao sjeme pozitivizma, koje treba njegovati odgojem i obrazovanjem. U tom smislu, Mandić je na lokalnoj, opatijskoj, kvarnerskoj, istarskoj, a potom i šire, razini, uz pomoć nekih institucija, kao što su Gimnazije i Srednje škole i kulturne institucije, 2009. godine pokrenuo, kvalitetnu po svojim programima i efikasnu po učincima, manifestaciju „Dani antifašizma u Opatiji“, kao neku vrst nadopune nastavnim planovima u školama, a sve u svrhu održanja civiliziranih vrijednosti i etike na jednoj društvenoj razini koja će pokrenuti pozitivne zaokrete u nekoj od novih varijanti društvenih obličja.

Tumačeći fašizam prvenstveno kao zlo, antifašizam autor ovih zapisa vidi kao otpor svakome zlu, kao inzistiranje na dobru.

Mandić također piše o važnim mjestima hrvatskog prostora koja treba čuvati u pamćenju, kao mjesta obilježena brojnim žrtvama Drugog svjetskog rata, poput Jame Ičići, sela Podhum na Grobniku, Spomen područja Jasenovac, Golog otoka… Naročito je osobno njegovo svjedočenje o žrtvama logora Jasenovac, jer je, nakon što je oslobođen kao „posljednji uznik logora Auschwitz“, stjecajem obiteljskih okolnosti, nekoliko godina isprva živio u Beogradu, gdje je sa drugim dječacima „nabijao krpenjaču na obali Save“. Ondje ga je tada proljetnim kišama nabujala Sava podsjetila da tamo negdje uzvodno rat još nije minuo. Naime, dječaci su, a među njima i autor ove knjige pune važnih svjedočanstava, svjedočili kako cijelim tijekom rijeke plivaju leševi – bilo ih je toliko, da su im se tijela prikupljala danima.

Knjiga donosi i nekolicinu jako dobrih govora Olega Mandića, odnosno tekstova govora pročitanih povodom otvaranja važnih državnih izložbi, ili pak novinskih tekstova napisanih povodom obilježavanja obljetnica oslobađanja logora Auschwitz, koji predstavljaju prave arhive živih sjećanja ovoga autora na holokaust, na taj logor, događanja i načine funkcioniranja u njemu. Prvi novinski tekst napisan na tu temu, kojime je ujedno prekinuo svoju desetogodišnju šutnju po izlasku iz Auschwitza, Oleg Mandić napisao je i objavio 1955. godine, u tadašnjem „Plavom vjesniku“. Ti su tekstovi pisani jednostavnim, prostodušnim jezikom, koncentriranim na to da što življe oslikaju atmosferu i događanja u logoru istrebljenja, u kojemu je preživjeti značilo često puku sreću, ili pak pomalo i plod snalažljivosti.

Sva izopačenost ideje lišavanja života ogromnog broja ljudi, iz razloga jer ih se je držalo političkim neistomišljenicima, ili pak zato jer su bili pripadnici nekog od naroda kojega je njemački fašistički režim označio kao loš, vrijedan jedino posvemašnjeg istrebljenja, za što su razvili, a o čemu Oleg Mandić svjedoči iz „prve ruke“, nevjerojatno efikasnu mašineriju, u ovome i sličnim tekstovima dolazi do izražaja. Preživjevši to iznimno traumatično, granično iskustvo, Mandić je, nakon prvotne desetogodišnje šutnje o još vrlo živoj traumi koju je nosio u sebi, uvidio, pronašao smisao svoje daljnje egzistencije između ostaloga i u tome da javno piše i govori o onome što je proživio, kako bi snagom svoga iskustva utjecao na to da elementi mržnje i zla u ljudskome svijetu, koje nikada ne miruju, budu manji i oslabljeniji.

U tome se je služio isprva svojim novinarskim radom, a osobnom edukacijom, putovanjima, susretima s drugima držao je naročito u vidu važnost promišljanja i govora o međugeneracijski prenošenim traumama, odnosno o tome kako su upravo edukacija i senzibiliziranje javnosti o temama raznih pogroma koji su se događali ili se događaju kroz tijek ljudske povijesti, ono što u daljnjem slijedu može utjecati na jačanje pozitivnih smjerova.

Preživjevši, kako sam ističe, najvećim dijelom zbog sretnih okolnosti, logor Auschwitz, u kojemu je živote izgubilo dva milijuna ljudi, Oleg Mandić vidio je vrst odavanja vlastita pijeteta tragično pogubljenim ljudima u tome da svijetu skreće pažnju svojim javnim djelovanjima na strahote ljudskih pogibija, masovnog genocida kojemu je bio svjedokom. Niti sam nije bio, po oslobađanju iz logora, lišen osjećanja odbojnosti i mržnje, antigermanske nastrojenosti, koja se je u njemu posljedično razvijala, ali koju je na vrijeme osvijestio i uspio se izboriti protiv nje. Kako sam zapaža u jednom od ovih zapisa:

„Sami smo generirali mržnju, moramo, a nedvojbeno i možemo, biti u stanju i zaustaviti je, obuzdati je i konačno eliminirati je. Meni je za to trebalo mnogo vremena. Snagom volje uspio sam u tome, pa neka mi nitko ne govori da on to ne može. Od osamnaeste godine života nikoga nisam mrzio.“

Oleg Mandić s majkom i bakom na dan oslobođenja iz Auschwitza. Foto: Privatna arhiva

Pri tome, Oleg Mandić držao se je stare mudrosti koju mu je, kao jedan od važnih životnih naputaka, u naslijeđe ostavio otac, povjesničar i filozof, tijekom Drugog svjetskog rata partizanski borac a potom dugogodišnji profesor prava na zagrebačkom pravnom fakultetu, mudrosti sažete u latinskoj uzrečici „Fortiter in re, suaviterin modo“ – „Nepopustljiv u onome što misliš da je pravo i pošteno, a uglađen u načinu kako to provodiš i u ophođenju s ljudima.“

Također, prema očevoj uputi, ističe kako je gledao držati u vidu važnost priznavanja vlastitih pogrešaka, budući da je „errare – humanum“, a „perseverare – diabolicum“.

U brojnim javnim predavanjima koja je Oleg Mandić održao, i još uvijek ih održava, govoreći o svojim iskustvima iz Auschwitza, a naročito mnogo, i pred brojnom publikom, govorio je na predavanjima gostujući po talijanskim gradovima, Oleg Mandić iznosi i svoja razmišljanja o vjeri, Bogu, nadi, smatrajući, kao čovjek koji je odgajan u kršćanskoj vjeri, da je Bog u stvari sinonim za nadu.

„A budući da, kada se nečemu nadamo, u to vjerujemo, odatle i Vjera.“ Ističe kako mu je bilo dostatno devet mjeseci zatočeništva u logoru Auschwitz, da spozna kako Boga nema, jer u protivnom, drži da se zlo kao Auschwitz ne bi moglo događati… Poučen svojim logorskim iskustvom, Oleg Mandić na jednom mjestu u knjizi ističe:

„Čovjek je vrlo izdržljivo biće. Metneš li ga u ekstremnu situaciju iza koje nema NIŠTA, koji će ga osjećaji i instinkti posljednji napustiti? Kaže se da je Nada ono što nas posljednje napušta, ali ni to nije istina. Prvo nas napušta Vjera, i ostaje nam Nada. A onda kada te i Nada napusti, preostaje još samo Nagon za očuvanje vrste. I to je ono najstrašnije…“

Važan dio knjige predstavljaju i pisma što ih je autor pisao svom mlađem opatijskom prijatelju, književniku i kulturologu Erniju Gigante Deškoviću, koja sadrže razne lijepe momente – vrlo slikovite opise mladenaštva na opatijskoj obali, sa ljetnim kupanjima, kartanjem, također i konstantna Mandićeva vrijedna razmišljanja o važnim etičkim pitanjima ne samo prošlosti, već i današnjice, pitanjima koja se tiču čovjekovih opredjeljenja za dobro ili zlo, za dvoličnost i oportunizam ili istinu, za „nakaradni ponos pripadnosti određenoj etničkoj skupini“ odnosno nacionalizam, razmišljanja o barbarizmu suvremenosti, kojim se u potpunosti zapostavljaju povijesna i druga iskustva prethodnika, razmišljanja o tome kako mu je otac tumačio stvaranje povijesnih prilika koje su u određenom trenutku omogućile preduvjete za dolazak na vlast fašizma, odnosno događanje nepojmljivog zla, što povjesničari potom nazivaju „povijesnom nužnosti“…

Oleg Mandić, inače potomak važne istarske obitelji, koja je, kako kaže priređivač ove vrijedne knjige, Neven Šantić u pogovoru knjizi, „u luku od sto pedeset godina ostavila velikog traga u političkim i društvenim zbivanjima u Istri, Hrvatskoj, Jugoslaviji i Srednjoj Europi“ (a osobito je interesantna ličnost i bogata i snažna društveno politička uloga i njen širok utjecaj, Mandićeva djeda Ante, o čijem životu se također saznaje u ovoj knjizi), dobitnik je brojnih odličja i nagrada za svoj rad.

Između ostaloga, treba navesti odlikovanje što mu ga je pred dvadesetak godina dodijelio tada poljski predsjednik Lech Wałȩsa, za promicanje istine o Auschwitzu, potom, 2007. godine najviše Rotary – odličje Paul Harris Fellow, 2011. Nagrada Grada Opatije za Životno djelo, 2012. Hrvatsko odlikovanje reda Stjepana Radića za osobit doprinos antifašističkim temeljima RH, 2017. Nagrada Primorsko-goranske županije za Životno djelo.

Godine 2016. u siječnju, u suradnji s tršćanskim novinarom Robertom Covazom, za talijanskog izdavača Biblioteca dell'Immagine objavio je knjigu „Oleg Mandić – lʹultimo bambino di Auschwitz“, koja je izašla na Svjetski dan obilježavanja sjećanja na Holokaust, kao prilog jedanaest dnevnih novina Sjeverne Italije. Samo istoga dana prodana je većina naklade od 15.000 primjeraka te knjige, koja je kasnije prevedena na hrvatski i objavljena u Rijeci. Ta je knjiga pojačala interes za Mandićeve javne nastupe po Italiji, a među mnogim impresijama s javnih tribina i predavanja na kojima je sudjelovao, Oleg Mandić piše o jednom nedavnom gostovanju u Milanu, gdje mu je bilo „nezaboravno čuti s katedre Talijane koji su osuđivali fašističke zločine tijekom Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije.“

Čitatelj ove knjige saznaje i kako je nedavno snimljen dokumentaran film posvećen logorskom zatočeništvu Olega Mandića, kojega je financiralo talijansko Ministarstvo prosvjete, a čija premijera je planirana za 2023. godinu (u Hrvatskoj je režiser Igor Paulić 2014. godine snimio i u vlastitoj produkciji realizirao dokumentarni film o iskustvu Olega Mandića nazvan „Povratak posljednjeg“).

Tek pred kraj knjige, kada je mozaik o osobi Olega Mandića otprilike već jasno složen, dolazi zapravo njen najvažniji dio – detaljniji opisi, sjećanja, zapisi koji se odnose na skoro godinu dana zatvora i logora Auschwitz, kamo je, skupa s majkom i bakom, odveden kao sin i unuk dvojice važnih partizana (djed Ante Mandić bio je predsjednik ZAVNOH-a Hrvatske). Olegu Mandiću na jedan je način, saznajemo tako, preživjeti pakao Auschwitza pomogao boravak u ženskom bolničkom odjelu, i to u Odjelu za blizance dr. Mengelea, gdje je proveo pet mjeseci.

Interesantno je kako Mandić piše o svom tadašnjem doživljaju tog zloglasnog fašističkog liječnika, za čije monstruozne eksperimente nad blizancima nitko od zatočenika nije znao. Oleg Mandić dr. Mengelea viđao je često, i nije mu izgledao kao čudovište, naprotiv – bio je veoma uredan, smiren, ljubazan, uspravan i tih, nadasve pristojan čovjek, jedini koji je pokazivao znakove ljudskosti usred, kako u pogovoru piše Neven Šantić, „sveopćeg plesa smrti“.

Takav je doživljaj velikog nacističkog zločinca podsjetio pisca pogovora ove knjige na važnu studiju totalitarizma i holokausta Hannah Arendt, „Eichmann u Jeruzalemu“, koja je, prateći suđenje također velikom nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu, u težnji da pronikne u temelje zla koje je niknulo u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata, svjedočila gotovo identičnim činjenicama vezanim uz ličnost Eichmanna. Eichmanna su, podsjetimo, šestorica psihijatara proglasila ubrojivim, a također je ustanovljeno kako on nikada nije imao ništa osobno protiv Židova, odnosno, bio je samo uredan, poslušan građanin koji „poštuje zakone i obavlja svoju dužnost“ – kao i milijuni drugih građana Njemačke toga doba. Eichmann, zaključiti će Arendt, jest bio normalan, utoliko jer nije bio „iznimka u nacističkom režimu“.

Šantić će zaključiti kako je, kao i Mengele, i Eichmann bio „jedan od nas“, odnosno kako je „zločine činio običan čovjek, onaj koji uredno pozdravlja susjede na stubištu“, što nas sve vraća na spoznaju do koje je došla velika filozofkinja Arendt, onu o „banalnosti zla“. Toj, svekolikoj banalnosti zla, koja se povećava i snaži ljudskom šutnjom u teškim, zlim vremenima, zapisi Olega Mandića u važnoj knjizi „Život obilježen Auschwitzom“ idu trajno i dugoročno nasuprot.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba