S njemačkoga preveo Leo Držić

Biblioteka Vrhovi svjetske književnosti,

Školska knjiga Zagreb, 1999.

Siegfried Lenz (rođen 1926. u mjestu Lyck, tada u Istočnoj Pruskoj, danas Elk u Poljskoj, a preminuo 2014. godine u Hamburgu) jedan je od najpoznatijih književnika njemačke poslijeratne književnosti, koji je iza sebe ostavio niz romana, pripovjedaka, eseja, predavanja, komentara. U njemačkoj se književnosti pojavio oko 1950. godine, počevši djelovati kao autor kratkih priča i romana, prvenstveno po uzoru na Hemingwaya, gradeći se kao autor na elementima realističke tradicije (kasnije njegovi uzori postaju Faullkner i Dostojevski, o čemu je pisao zamijećene eseje).

Period u kojem se javio i oblikovao kao pisac bio je period kada se njemačka književnost tek počela oporavljati od udaraca koji su pogodili njemačku kulturu za vrijeme nacističke vladavine, od 1933. do 1945. godine, a koji bilježi pojave pisaca kao što su, tada nešto stariji od Lenza, Heinrich Böll, sa kojim Lenz dijeli sklonost tradicionalnom pripovijedanju, i Günter Grass, sa kojim Siegfrieda Lenza povezuje slično djetinjstvo, provedeno u sjeveroistočnim pokrajinama Njemačke, gdje je živjelo njemačko i poljsko stanovništvo. Sa Grassom Lenza također povezuje iznimna važnost regionalne note unesene u literaturu, donekle katkada ipak i određeni moderniji stilistički zahvati u prozi, a također i politički angažman, u okviru djelovanja tadašnje njemačke Socijaldemokratske stranke.

Ova trojica autora bili su viđeniji i u djelovanju tadašnje vrlo značajne skupine mladih pisaca, „Grupe 47“, koja je svojim neobičnim oblicima aktivnosti niz godina privlačila značajnu pozornost, a sva trojica postigla su svojim djelima zamjetne uspjehe, ne samo u pogledu kritika i nagrada, već i široku i vrlo prihvaćenu čitanost, potvrđujući svojim književnim radom rijetko vjerovanje da kvaliteta djela i njegova prihvaćenost kod publike nisu uvijek nespojive činjenice.

Siegfried Lenz, koji je kao jedva punoljetan mladić, pod kraj Drugog svjetskog rata, morao služiti u mornarici, stacioniran negdje u Danskoj, odakle je dezertirao, a potom jedno vrijeme proveo u zarobljeništvu, da bi se napose udomio u tada veoma razrušenom Hamburgu, preživljavajući jedno vrijeme uz pomoć preprodavanja robe s crnog tržišta, studirao je filozofiju i anglistiku. Vrlo brzo zaposlio se kao pomoćnik urednika književnog feljtona u redakciji lista „Die Welt“. Čitajući kratke priče koje su stizale u redakciju i odabirući neke od njih za tisak, počeo je i sam pisati. Tako je nastao njegov prvi roman, „Bili su jastrebovi u zraku“, iz 1951. godine, a potom i brojni drugi romani, među kojima „Čovjek u rijeci“, 1957., „Kruha i igara“, 1959., „U kuloarima“, 1963., „Uzor“, 1973., „Zavičajni muzej“, 1978., objavljen u Zagrebu u hrvatskom prijevodu Nedjeljke Paravić 1986. godine, „Gubitak“, 1981., „Vojno vježbalište“, 1985., „Zvučna proba“, 1990, „Pobuna“, 1994… Među njegovim brojnim zbirkama pripovijedaka često su isticane „Signalni brod“, iz 1960., i „Einstein prelazi preko Labe“, iz 1975., a zanimljive uvide u njegov književni rad i promišljanja i o stvaralaštvu drugih autora pružaju knjige „O mašti“, iz 1982. godine (zbirka razgovora s Böllom, Grassom i drugima) i „Toranj od slonove kosti i barikada“, 1983..

Lenzov roman „Sat njemačkoga“, objavljen 1968. godine, donio mu je najveći uspjeh, i nakon njega ti se uspjesi nižu i sa daljnjim djelima, zbog čega mu knjige postižu visoke naklade i doživljavaju brojne prijevode, a kvaliteta njegove proze još se povećava. Uspjeh ovoga romana katkada se tumači i kao posljedica zbira konkretnih povijesno-političkih okolnosti, ali i književno-poetičkih. U vrijeme kada je roman obilježen potrebom za eksperimentom, težnjom hermetičnosti, pa i samim osporavanjima romaneskne forme, Lenz svojim djelom izražava veliku naklonost pripovjednoj tradiciji, u starinskom smislu doživljaja, privrženost tome da u svome pisanju bude veoma približen stvarima, dajući opise koji ne služe samo atmosferi, već i potankosti uvida u djelovanja i pokrete ljudi koji ujedno služe gradnji pojedinih moralno-psiholoških okvira uokolo književnih karaktera. Kritičari su ga zbog toga bili skloni uspoređivati s autorima takozvane „nove objektivnosti“ ili neorealizma, iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, kao što su Anna Seghers, Joseph Roth, Hans Fallada.

„Sat njemačkog“ opsežna je pripovijest smještena u gotovo pa idiličan krajolik krajnjeg njemačkog sjevera, uz samu obalu Sjevernoga mora, nedaleko od granice s Danskom, krajolik uz kojega je Siegfried Lenz odrastao, i koji na mnoge načine obilježava ne samo ovaj njegov najslavniji roman. Roman je kombinacija pripovijesti što ih pripovijeda odnosno ispisuje dječak Siggi Jepsen, dok boravi u jednoj kazneno-popravno-odgojnoj ustanovi, i gdje je dobio zadatak da napiše esej na temu „radost dužnosti“. U tom eseju, koji predstavlja vrst dječakova nadarena literarna sjećanja na neposredno okončan period proveden u tom idiličnom krajoliku, tijekom godina Drugog svjetskog rata, krajoliku koji je bio zakinut za izravna dramatična ratna događanja, čitatelj dobiva jedan širok, panoramski prikaz života u jednoj na pola izoliranoj, svakako neobičnoj maloj ljudskoj zajednici, tipičnoj za takve sjeverne predjele, prikaz života unutar dječakove obitelji, koji bilježi određene dramatične preokrete, i napose, ali ne i najmanje važno, sliku života jednog velikog i važnog umjetnika u toj sredini u vrijeme rata, i njegovoj borbi za opstanak vlastita umjetničkog djelovanja, u vrijeme kada mu je to bilo strogo zabranjeno. Dječakov otac mjesni je redarstvenik i jedna od njegovih obaveza tijekom rata bila je provesti zabranu slikanja kao i pljenidbu slika slikara Maxa Ludwiga Nansena, odluka o kojoj je donesena u tadašnjem Berlinu. Sam autor romana uistinu je odrastao u kraju i, čini se i prisnoj blizini velikog njemačkog ekspresionističkog slikara, člana umjetničke skupine Die Brücke, Emila Noldea, jednog među mnogim tadašnjim umjetnicima kojega je nacistička vlast optužila za stvaranje „degenerativnih djela“, optuživši ga nadalje da se je „otuđio od naroda, pa je prema tome opasan po državu i nepoželjan, ukratko izopačen.“

Dječak Siggi opisima slikareva života i svakodnevice na jedan spontan, nipošto svjesno ciljan ili naglašen način, pokazuje posve suprotno – slikar Nansen, premda možda nešto teže pristupačan, veoma osjeća ljude kojima je okružen, spreman im je pružiti pomoć u najdramatičnijim situacijama i onda kada im njihovi najbliži okreću leđa, ispunjavajući tako dužnost prema trenutno vladajućim zakonima.

Ne ogrješujući se tako nipošto o ljudskost, za razliku od dječakova oca i majke, koji, premda ne bez nekih svojih simpatičnih osobina, i premda ne sasvim oslobođeni dječakove potrebe da ih osjeća bliskima, predstavljaju onu prevladavajuću vrstu ljudi, koji se u graničnim, drastičnim društvenim i povijesnim situacijama poslušno, bez potrebe da nešto kritički preispitaju, slijepo podvrgavaju vladajućoj sili i svim – čak i vrlo „izopačenim“ zahtjevima i okvirima koje ta sila stavlja pred njih.

Roman je to koji osvjetljava jedan tako drastičan moment u, konkretno, njemačkoj povijesti, ne lišavajući čitatelja dojma da se je taj moment mogao dogoditi bilo gdje, ali usporedo svakako i preispitujući specifičnost karakternih obilježja ljudi autorova kraja, oblikovanih i klimom i krajobrazima, načinom življenja na konkretnom prostoru i u tako romantično i živo oslikavanom krajoliku, kakvoga je uostalom slikao, i kome je bio – poput samoga Lenza, vjeran i slikar Emil Nolde.

No autor tu ne uspostavlja suviše jednostavnu opoziciju dobro – zlo; baveći se malim ljudima, opisujući njihovo slijepilo poslušnosti, on ih dakako pokazuje onakvima kakvi jesu, ali bez mržnje ili krajnje osude, u težnji da ih razumije, da shvati mentalnu skučenost iz koje su potekli i kojoj ostaju vjerni, da se njenog stiska sam oslobodi, ali bez grubosti i prezira, već u jednoj blagosti nehajno dječjeg, humornog razumijevanja.

Sa druge strane, on istovremeno veliča, sa zaljubljenom predanosti prikazuje jednostavnost i ljepotu njihova života, života u kojemu vlada istinska privrženost životu samome, a to prije svega znači prirodnome okruženju i njegovim zakonima i neumitnostima, kao i ljepotama i opijatnosti sjevernjačkih krajolika.

Ti krajolici, sa svojim pješčanim sprudovima koje zapljuskuju morski valovi, sa beskrajnim ravnicama i tek tu i tamo ponekom kućom sa sjenikom u pozadini, sa stadima ovaca raštrkanim po livadama i galebovima koji nadlijeću pučinu sa jedne strane djeluju romantično, dok pod površinom te slike neprekidno titra osjećanje prijetnje, zla, stradanja, tjeskobe ljudske dramatike koja potencijalno u sebi nosi tragediju.

„Bojim se naše navike da osluškujemo nutrinu odričući se riječi“, kazat će dječak, promatrajući svog oca, lokalnog policijskog redarstvenika, kako sjedi i puši. Ili će na drugome mjestu zamijetiti kako je okružen osobama koje „su se osjećale ugrožene, tuđe i izložene u krajoliku u koji se ne dolazi slučajno, nego u koji je čovjeka donio vjetar, u koji je čovjek gurnut: tu je već opravdan užas“.

Ono što karakterizira stil specifičnog pripovijedanja Siegfrieda Lenza, jest sposobnost da oživi intenzivan svijet imaginacije dječaka, njegova doživljaja drugih ljudi, njihovih pokreta, do u potankosti opisujući često i vrlo obične događaje, koji opredmećeni u jezik kroz bogatu čulnost unutarnjih proživljavanja bivaju upravo neobično živi i interesantni. Tako su nezaboravne slike iz romana, koje ostaju u čitaočevoj svijesti, živi opisi proslave jednog rođendana u ribarskome selu, sakupljanje jaja galebova, dolazak starog jednorukog poštara ili dječakova vožnja u dvokolici sa ocem po nasipu, uz vjetar, sa maramom na glavi…

Svakako, velika je tema ovoga romana odnos zajednice naspram pojedinca, tema koju Lenz obrađuje na umjetnički dostojanstven način, jasno zauzevši stav, no nipošto ne moralizirajući, izravno osuđujući ili pak idealizirajući neku od strana, već pokazujući dubinu tog sukoba, građenog uvijek na gotovo instinktivnom, animalnom preziru što ga zajednica isprva tiho, a onda sve jasnije ocrtanom i izraženom mržnjom, gradi prema onome koji se iz njenog zagrljaja svojevoljno izdvaja.

Ili, kako sam autor na jednom mjestu u romanu kaže: „..kako se zajednica uvijek osjeća izazvana, ugrožena ili podrovana samcem, posvećuje mu svoje zanimanje, svoju nepovjerljivost i napokon ga progoni svojom mržnjom.“

„Sat njemačkog“ svakako je roman koji poziva na preispitivanje njemačkih ljudi spram vlastite prošlosti, spram uvjerenja u vlastitu nepogrješivost, spram predanosti besprijekornom i odanom izvršavanju dužnosti i zadataka, spram zla koje se lako i brzo probudi i potom mirno, utrnuta glasa savjesti, uživa u uništavanju. Pa premda su ratne okolnosti okončane i više nije trebalo provoditi dužnosti, pojedini ljudi, poput dječakova oca, su ih i nadalje imali potrebu provoditi, a ljudi poput slikara Nansena, koji su bili podvrgnuti njihovoj torturi, su i nadalje imali potrebu da ih razumiju, čak i obrane u očima drugih, kazavši: „A kakvu mogućnost ima onaj koji samo želi izvršavati svoju dužnost, i ništa drugo?“

Siegfried Lenz je pisac kojega su često zanimale upravo ovakve situacije, kako u pogovoru hrvatskog izdanja romana napominje germanist, profesor Viktor Žmegač – „opisi nadindividualnih, često političkih okolnosti, zbog kojih ljudi dospijevaju u takozvane granične situacije, koje im ugrožavaju moralni integritet, nerijetko i život, zatičući ih nespremne za tako krupne životne izazove, sukobe krajnosti koje prijete da ih u potpunosti slome. Isticao je, i kroz svoje esejističko djelo, da takve situacije skidaju s čovjeka sve njegove društvene i druge maske, sav privid, suočavajući ga s njegovom najdubljom naravi.“

„Pošao sam“, kazao je Lenz o svojim tekstovima koji prikazuju ovakva ekstremna stanja, „od rasuđivanja da se nitko ne može posve pouzdati u sebe ili čak pružati jamstvo koje bi se odnosilo na sve zamislive situacije. Prije nego što smo iskusili ekstremnu situaciju možemo vjerojatno reći što jesmo, ali tek pošto smo je preživjeli, znamo što se inače u nama krije.“

U romanu „Sat njemačkog“ slikar Nansen je onaj koji je bio dječakov veliki umjetnički i svjetonazorski učitelj, upravo zbog činjenice da je bio svjedokom njegova istinskoga karaktera koji se razotkrio tijekom graničnih situacija osude, izgona, tortura kojima je bio podvrgnut, nakon čega je i nadalje u njemu prepoznavao potrebu za blagošću i oprostom. Za razliku od neljudske strogoće, u koju su bile upisane osuda i kazna, dječakova oca, koje su ujedno bile jedna vrst društvenog kodeksa časti, koja nipošto ne smije biti blaćena iskazom neke slabosti.

Ostaju upamćene, kao vrst pouke, riječi što će ih slikar kazati dječaku Siggiju, negdje pri završetku ove bogate događajima i likovima, široke, složene pripovijesti, koja je također i pomna i pronicljiva studija jednoga prostora, njegovih krajolika i njegovih ljudi i karaktera, romana koji obiluje ne samo pamtljivim slikama, već i važnim misaonim uvidima i shvaćanjima:

„Moraš se naviknuti na to da kadšto ima gubitaka. Možda je dobro tako: čovjek ne smije zastati pri onome što treba počinjati uvijek nanovo. Dok radimo tako, možemo očekivati nešto.“

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba