Ja pjevam da mi prođe vrijeme,
Aha, i ni na šta ne mislim,
Ja pjevam tek da nešto radim,
Aha, da ispunim dan.

Ja pjevam tek da mi prođe vrijeme,
Aha, i da zaradim nešto,
Jer ja znam da svak na kraju svoje pjesme,
Aha, je ostao sam.

Činili su to i prije mene,
Aha, još bolje moj stari,
I nikada ništa nije mijenjalo stvari,
Aha, pa neću ni ja.

I zato su mi smiješni Donovan, Dylan, Antoine i drugi,
Aha, angažirani pjevači,
Jer ja znam da nikome ništa ne znači,
Aha, taj nemirni glas.

Rješavali su uvijek drugi iz važnijih zvanja,
A mi smo, čini mi se, bili tek bilješka tog stanja.

I zato ja pjevam, eto, tek toliko, za sebe,
Da mi tu, pored vas, nekako prođe vrijeme,
Aha, ja neću da se miješam,
Ja ne spominjem rat niti ljude,
Aha, da ne ispadnem smiješan.

I zato ja pjevam, eto, tek toliko za sebe,
Da mi tu, pored vas, nekako prođe vrijeme,
Aha, dokon kao zvuk vode,
Ionako sve što ja zadržati želim,
Aha, mimo mene ode.

*

Tako je pjevao Arsen Dedić šezdesetih godina prošlog vijeka, još uvijek, može se reći, na počecima karijere.

U ovoj pjesmi najbolje je poređenje: “Dokon kao zvuk vode”. Pridjevom dokon on je spojio vrijeme i vodu. Do ovog poređenja, vrijeme i voda bili su spojeni samo glagolom “proticati” i metaforom “rijeka vremena”, nastalom kraćenjem poređenja “vrijeme teče kao rijeka”, dakle metaforom nastalom opet preko glagola proticati. Dokonost je besposličarenje, uzaludno proticanje vremena, pridjevom dokon Arsen proticanje vremena povezuje s proticanjem vode, ne, dakle, direktno, već posredno, čime jednu okoštalu metaforu, bolje reći okoštalu percepciju osvježava i oneobičava. On čak direktno ne poredi dokonost ni s proticanjem vode, a kamo li vremena, bilo bi to jeftino, već sa zvukom vode, a jasno je, naravno, da zvuka vode nema bez njenog proticanja čime ga on priziva u svijest, što se onda povezuje i s vremenom.

Priča o zvuku mu je potrebna jer je ovo pjesma o angažmanu kroz muziku. Želi reći da je njegova muzika besposličarenje, dokonost, ništa ozbiljno, ništa s ambicijom da mijenja društvo, ništa angažirano. Naravno, (auto)ironijski. Arsenov odnos prema angažmanu je ambivalentan i tu ambivalenciju dovodi do paradoksa. U isto vrijeme svjestan je njegove uzaludnosti, ali čak i dok o njoj govori, on je angažiran. Njegovim nijekanjem, on ga potvrđuje. On ustvari ironizira pjevače koji su na sceni zbog novca i pjevaju u prazno.

Arsen nije baš bježao od angažmana. Onaj politički izrazit će direktno 1987. u pjesmi Tko stoji iza mene.

*

Tko stoji iza mene
U ovom strašnom vremenu,
Iza jednih je nacija,
A iza drugih žene,
Jer snaga je u plemenu.

Tko stoji iza mene
U ovim dobrim danima,
Danima za chauvine,
Iza jednih je mafija,
Kad najgore je samima.

Iza njih njihovi, iza naših naši,
To u istom času raduje i plaši,
Drže se jarani, drže se zemljaci,
Opet su u igri osobeni znaci.

A tko stoji iza mene
I tko će takvom pomoći,
Kad se okrenem nikog,
Osim duge sjene,
Na cesti poslije ponoći...

Iza njih njihovi, iza naših naši,
To u istom času raduje i plaši,
Drže se jarani, drže se zemljaci,
Opet su u igri osobeni znaci.

A tko stoji iza mene
I tko će takvom pomoći,
Kad se okrenem nikog,
Osim duge sjene
Na cesti poslije ponoći,
Poslije ponoći.
*

Anticipacija je to onoga što će doći devedesetih, a jezički najzanimljivija je sintagma “osobeni znaci”, preuzeta iz vojne knjižice i policijskih zapisnika o sumnjivcima i kriminalcima gdje se evidentiraju njihove specifičnosti izgleda i ponašanja, specifična razlikovna obilježja. Osobeni znaci se ovdje s individualnih prenose na kolektivne identitete te se tako njihove specifičnosti i njihovo insistiranje na nepomirljivosti međusobnih razlika istovremeno i militarizira i kriminalizira jer ih se metaforički označava kao “osobene znake”, sintagmom iz vojnog i policijskog diskursa. Arsenovo jezičko majstorstvo najočitije je na takvim primjerima, kad cijelu pjesmu, ono što ona govori, sumira u jednoj sintagmi i još, sve do tada rečeno, dodatno značenjski proširi.

Sličnu stvar uradio je i u naizgled apolitičnoj pjesmi Djevojka iz moga kraja.

*

Provela je noć na putu
kojim kreću od davnina
naši snovi prema svijetu
s Perkovića preko Knina.

U očima njenim more,
svjetluca joj sol u kosi,
ona ne da da je slome,
otima se i prkosi.

Djevojka iz moga kraja,
na usnama njenim kušam
okus prvih poljubaca,
okus prvih oskoruša

ona pamti davne riječi,
slatke boje zavičaja,
ima želju da me liječi,
djevojka iz moga kraja.

Provela je noć na putu
na kojem se nade gase,
ostala je svu noć budna
u vagonu druge klase.
Djevojka iz moga kraja...
*

Ovo je jedna od ljepših Arsenovih pjesama, snimljena je 1984. Zanimljiva činjenica za period jugoslovenskog socijalizma jest ta da je podjela na klase bila priznata jedino u prevozu. Najčešće su se spominjali vagoni u tom kontekstu jer su ljudi češće putovali vozovima nego avionima. Što danas nije slučaj, ali ne zbog poboljšanja standarda, već što nemamo dovoljno vozova, a s obzirom i na taj mali broj, imamo veliki broj nesreća.

Inače, insistiralo se na besklasnosti društva. Arsen ovdje klasu iz voza, klasu vagona prebacuje na klasni identitet ljudi. Nije samo vagon druge klase, već je i ona, djevojka, njena pripadnica. Baš kao i u vozu, granice između klasa nepropusne su i u životu.

Ona putuje ka ostvarenju svojih snova iz provincije u veliki grad. Na tom putu se nade gase. To govori lirski subjekt jer je to iskustvo proživio. On jest zaljubljen u nju, no da li u onoj mjeri koliko je zaljubljen u život iz kojeg nije trebalo bježati, tj. da li je više zaljubljen ili nostalgičan?

Arsen je nerijetko i polemičan. Da se ne udaljavam od pitanja klase, da to pokažem navest ću njegovu pjesmu Po glavi stanovnika.

*

Ako po glavi stanovnika
Padaju četiri dobra vidika,
Onda i ti iz svoga stana
Nazireš dio Mediterana.

Ako po glavi stanovnika
Dolazi pola jelovnika
I ako se sve to pažljivo dijeli,
Onda su jučer i gladni jeli.

Ako je takva prosječna plaća,
Onda se tebi milion vraća.
I ako je moral prosječni pao,
Znači i ti si svoj prilog dao.

Ako po svakoj glavi troše
Znači ni tebi nije loše.
I sve u svemu (a tko ti što može)
Tvoje se brige dijele i množe.

Ako toliki žive bez muke,
Prosječno imaš skrštene ruke.
I kada prosjek toliko krade,
spadaš u one koji ne rade.

Ti nemaš kola, on ima dvoja,
Jedna su onda prosječno tvoja
Pusti nek zato još više ima
Poslije po glavi i tako dopadne svima
*

Opet se sve vrti oko jedne sintagme. Ovaj put to je “po glavi stanovnika”, uzete iz administrativnog diskursa, kao i prethodno analizirani “osobeni znaci”. Nešto je više eksploatisana u svakodnevnom govoru zahvaljujući medijima, zbog ekonomskih tema koje ovi često obrađuju. Služi da se njome stvara privid boljeg života. Ako nečega ima toliko i toliko “po glavi stanovnika”, to ne znači da svaki stanovnik to zaista i ima ili da osjeti benefite od toga što to ima neko drugi. Arsen polemizira upravo s tim prividom boljeg života. Polemizira ironijski, a ironiju bazira na figuri dijasirm, koja je pokuda u formi pohvale. Arsen ovdje naizgled hvali takav rezon, a u biti ga kritikuje. Na kraju je to najdirektnije izrečeno u stihu “Poslije po glavi i tako dopadne svima”. Dobiti po glavi odnosi se na batine, želi se reći da se stvaranje privida kako nam je svima u prosjeku dobro na kraju svima razbije o glavu.

Arsenova angažiranost najosjetnija je u onim pjesmama u kojima priželjkuje ili čak poziva na radikalne promjene u životu, u kojima se osjeti njegov prezir prema malograđanštini. Najočitije je to u njegovoj pjesmi Da su me ukrali Cigani.

*

Da su me ukrali Cigani, u tužnom gradskom parku,
u mornarskom odijelu, i nestali u mraku,
odveli bi me daleko, gdje stiže samo želja,
pred začuđenim licem mojih roditelja.

Da su me ukrali Cigani, ne bi me bilo briga,
jer bih mislio da se samo nastavlja igra.
Svi bi tvrdili da sam sa sretne zvijezde pao
i ništa o svom životu ja nikad ne bih znao.

Da su me ukrali Cigani, imao bih slobodu
da pijem svoje vino i pijem svoju vodu.
Bio bih bogat i voljen, a vračara bi mi rekla
da nemam svog imena i da sam bez porijekla.

Da su me ukrali Cigani, još dok sam bio dijete,
iz ovog mrtvog grada, iz nevolje i sjete;
imao bih svoj šator i medvjeda na lancu,
svoju zvjezdanu kuću, konja i kruh u rancu.

Da su me ukrali Cigani, provodio bih dane,
ležeći u travi kraj autostrade,
svirao bih gitaru i prelazio milje,
ljubeći jedno biće, slobodno i divlje.
*

Ono što danas zovemo politički nekorektnim, bilo je u temelju odgoja i moje (1979), a pogotovo starijih generacija. Romi su nazivani Ciganima i njima su zastrašivana djeca: “Ako ne budeš slušao, ukrašće te Cigani”, čuo sam u djetinjstvu nebrojeno puta, a i danas to, srećom rijetko, čujem. U to su utkane sve predrasude prema drugima, netrpeljivost, pa čak i mržnja. Arsen to u potpunosti izvrće i ono što u percepciji malograđana figurira kao najgore, on pretvara u za sebe najbolje, u nešto poželjno.

Želje za radikalnom promjenom ima i u njegovim ljubavnim pjesmama. Naprimjer u Moderato Cantabile kaže:

*

Reci, da li ćeš noćas moći ostavit sve,
svoju kuću, navike, ljude…
i poći, a ne znati gdje.
*

Pjesma nosi naziv po istoimenom filmu koji govori o ljubavi mladića i udate žene a stihovi su opis te situacije.

Ono u čemu je Arsen neprikosnoven je prepoznavanje i opjevavanje ironije sudbine. Kao u pjesmi Takvim sjajem može sjati.

*

Takvim sjajem može sjati
Ono što je prošlost sad,
Što ne može da se vrati,
Što je bilo ko zna kad.

Ljubav naša ranih ljeta
Za oboje bješe jad,
Sad je prava, sad je sveta,
Kada više nisam mlad.

Otkriva mi svoju tajnu
I zločinac starac sijed:
Imao sam prošlost sjajnu,
Ganjao me čitav svijet.

Počast se na kraju primi,
Ide vrijeme, bije sat,
Pobjedom se poslije čini
Izgubljeni neki rat.

Ove bitke, ove rane,
Otkriće ljepotu svu,
Kada budu stvari davne,
Kad ne budu više tu.

Ova jutra što te muče,
Pružiće i tebi sve,
Kada sutra bude juče,
A ti budeš ko zna gdje.

Uzalud od ove noći
Tražiš da ti više da,
Jer najprije mora proći
Da se o njoj nešto zna.

Pravim sjajem može sjati
Ono što je prošlost sad,
Što ne može da se vrati,
Što je bilo ko zna kad.
*

Na potpuno istom principu gradi i pjesmu Balada o prolaznosti, od koje ću navesti samo dio:

*

I ne znajuć’ da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: “Kopno!”
dok gledali smo vodu.
(…)
Kad gubili smo život,
govorili smo: “Neka”
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.
*

Pjesma ima 13 strofa i svaka strofa je ustvari aforizam o nekom od životnih paradoksa. U obje pjesme, kao i u mnogo drugih Arsenovih, prisutna je antitetičnost koju Arsen opisuje a iz koje proizilaze paradoksalne životne situacije. Ta bi se antitetičnost matematičkim rječnikom mogla opisati kao dobar smjer, ali krivi pravac. Arsen to pažljivo strukturira kao iskaze koji iznevjeravaju očekivanje, koji su u suprotnosti s općim mišljenjem ili stavom. Paradoks se kod Arsena, najčešće, ostvaruje na nivou strofe, na njenom kraju, radikalno negirajući ili oponirajući njenom prvom dijelu.

Postoji i onaj manje poznati Arsen, ali jako zanimljiv, opsjednut smrću. Te tekstove u najvećoj mjeri pisao je Zvonimir Golob: Davne kiše, Ofelija, Čovjek i pas, ali pisao je i Arsen, recimo, u pjesmi Mirni podstanar. To ipak nije veliki broj pjesama, ali zbog njihove upečatljivosti, uvjerljivosti, sugestivnosti, na smrt u Arsenovim pjesmama treba obratiti pažnju.

Inače, Arsen je bio veliki zaljubljenik u poeziju, i sam je autor nekoliko zbirki pjesama a i komponovao je na tekstove pjesnika, kako klasika, kao što je, naprimjer, Tin Ujević, tako i na tekstove svojih savremenika, prijatelja. Recimo jedan album mu se zove Dedić i Golob na kojem je sve pjesme napisao Zvonimir Golob. Cijenio je tekst i pjesnike te je, u Golobovom slučaju, kroz isticanje njegovog prezimena u naziv albuma, izjednačio ga sa sobom koji je kompozitor, aranžer i izvođač. Jednu ploču uradio je na tekstove Gorana Babića. I on sam pisao je tekstove za druge, od svoje supruge Gabi Novak do Zdravka Čolića i Bijelog dugmeta. Pisao je i za djecu. Nije lako bubamarcu i Kad se male ruke slože su pjesme uz koje odrastaju i današnja djeca i vjerovatno će duže biti aktuelne od njegovih velikih hitova za odrasle od kojih su neki navedeni i ovdje. Muzika za djecu sporije se mijenja, kako na tekstualnom tako i na muzičkom nivou. Međutim, ako Arsenove pjesme, ovdje analizirane, ali i brojne druge, u jednom momentu prestanu biti slušane, one će uvijek imati vrijednost kod čitalaca.

Autor: Amer Tikveša, Prometej.ba