Satan Panonski, pravog imena Ivica Čuljak, najznačajnija je pojava autodestruktivnog body arta u Jugoslaviji, barem ako mu značaj mjerimo njegovom naučnom i kritičkom valorizacijom. Međutim, Satanov body art nezamisliv je bez propratnih elemenata kakvi su njegove pjesme, slike, crteži, kostimografija i sl., što je u potpunosti njegov autorski rad koji se može posmatrati i odvojeno od njegovih autodestruktivnih performansa jer, na kraju krajeva, tako ga je i prezentirao kroz albume koje možemo slušati i bez gledanja njega na sceni. Međutim, bez poznavanja same činjenice da je bio body artist čiji su nastupi obilovali samodestrukcijom teško ćemo njegove pjesme moći razumjeti.

Ovdje će biti samo riječi o njegovim pjesmama i to onima koje je ostavio na svoja dva albuma: Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljuj iz 1989. i Nuklearne olimpijske igre iz 1990.

U jednoj od njih, „Hard Blood Shock“, nudi svoj poetički obrazac iz kojeg je jasna nerazdvojivost njegove muzike i samoozljeđivanja.

When I'm cutting my body,
my buttocks, my face,
many people are affraid,
they escape from this place.

Autodestruction is eruption,
it will destroy all my enemies,
my Victory is toxicant blood,
it gives me necessary peace.

This is not Punk
This is not Rock
This is Hard Blood Shock

Kroz ovu pjesmu Satan svoju umjetnost ustvari predstavlja kao dijagnozu kako ustvari Hard Blood Shock i zvuči. On izbacuje iz sebe ono što je teško, ono što je krvavo i ono što šokira, a sve može biti shvaćeno i kao jedno: teški, krvavi šok. Njegova umjetnost ustvari i jest plod njegove dijagnoze, koja se, doduše, zove granični poremećaj ličnosti, a verbalizacija toga što dobrim dijelom zahvaljujući njoj proživljava jest poezija.

Liječenje u psihijatrijskoj ustanovi je počeo sa 17 godina, 1977., zbog odbijanja da nastavi sa školovanjem, ali i generalno zbog njegove neuklopivosti u društvo. U seksualnom smislu danas bi ga se odredilo kao queer osobu, a tada je to bilo smatrano nenormalnim i kod dijela ljudi medicinske struke, a pogotovo u Satanovoj sredini – selu Cerić kod Vinkovaca. Izbjegavao je i vojnu obavezu pa je zbog toga neko vrijeme proveo u Kazneno-popravnom domu da bi je u konačnici odslužio i, kako kažu, bio uzoran vojnik. Godine 1981. počinit će ubistvo. Po njegovom iskazu, ali i iskazima mnogih drugih, uradio je to u samoodbrani. To će ga koštati višegodišnjeg boravka na psihijatrijskoj klinici na kojoj će uz ogromno zalaganje i razumijevanje njegove liječnice u potpunosti ostvariti svoj kreativni potencijal. Čak će mu biti dopuštani i izlasci da bi održao performanse, koncerte, ukratko, da se prezentira kao svestran i plodotvoran umjetnik.

Poznajući kontekst njegovog odrastanja (hrvatsko selo šezdesetih i sedamdesetih) te njegove identitarne karakteristike, prije svega one seksualne, nije problem zaključiti do koje mjere se morao osjećati isključenim, progonjenim, ugnjetenim, koliko je mržnje i prezira morao osjetiti, što ga je moglo samo dublje gurati u drugost u odnosu na mrzitelje. Dubinu njegove drugosti najbolje otkrivaju njegovi stihovi, a ja se, kao što sam već rekao, ovdje bavim samo onim otpjevanim. To naglašavam jer je važno znati da Satan nije samo izvodio svoje pjesme, nego ih je pisao i objavljivao kao poeziju, mada nema neke velike razlike između Satana izvođača i Satana pjesnika. Pornografija, uključujući i incest, te prizori smrti i mrtvih iznakaženih tijela, sve obilato začinjeno vulgarizmima, najčešće su ono čime šokira. To su njegovi „kliktaji“.

O tom govori istoimena pjesma.

Čuj moj kliktaj, kastriranje
Čuj moj kliktaj, šikaniranje
Čuj moj kliktaj, masakriranje
Čuj moj kliktaj, masturbiranje

Joj, oranico, joj sakata
Joj, cvijeta, joj bez ploda

U ovoj pjesmi vrlo su zanimljivi povici na kraju, to oponašanje narodnjačkog pjesničkog senzibiliteta, i tradicionalnog i novokomponovanog. Naime, Satan se uvijek tako poigrava formom da u narodnjački, mainstream oblik, upakuje sadržaje kojima šokira.

Ili, pak, u pjesmi Lepi Mario koja već samim nazivom podražava narodnjački mindset, pogotovo u to vrijeme kad je “Lepi” bio čest nadimak za hetero, macho, ali pojavnošću uglađenog muškarca, pa su u skladu s tim brojna estradna imena narodne muzike počinjala sa “Lepi”.


Grickao si klitoris, Lepi Mario,
Dobio si sifilis, Lepi Mario,
Jebi se sada ti

Puno sperme rukometno igralište,
Moja guzica bogato nalazište,
Evo ti moj probušeni kišobran,
Evo ti moj uzavreli jorgovan

Prva tri stiha opisuju hetero seks. Stihovi imaju narodnjački ritam, a i pjeva ih u tom duhu. Promjena ritma i u stihu i u muzičkoj izvedbi dolazi s drugom strofom od četiri stiha u koijma se govori o homoseksualnom odnosu. Jednako vulgarno i skandalozno (uz vjerovatno najekstremnije priznanje vlastite homoseksualnosti koje je iko ikad kod nas napravio), ali se hetero seks smatra normalnijim jer je više u narodu, u tradiciji, u partijarhatu prihvaćen te je u toj formi i opjevan. Satan se tako pokazuje kao majstor da formi da značenje i da joj prilagodi temu.

Pjesmu završava opet strofom s tri stiha:

Novi Zeland ima šume,
A Jamajka uzgaja pume,
Patike adidas!

Tu poput kakvog dadaiste asocijativno povezanim slikama, kroz tok svijesti, bez smisla utemeljenog u realnosti, doslovno uništava sve dotad izgrađeno u pjesmi. Poruka je ustvari da su i priča prve i priča druge strofe jednako besmislene kao i nabrajalica data u trećoj.

Dalje neću navoditi stihove kojima treba dokazati čime on to šokira, sve njegove pjesme mogu se naći na internetu, ali navest ću neke naslove koji dovoljno o tome govore: Obdukcija, Pogledaj, mama, krv, Trpi, kurvo, Odreži, nareži, zareži, itd.

On nas, kako i sam kaže, opet u jednoj autopoetičkoj pjesmi, bombarduje:

Kamikaza

Rođen si mrtav,
Mrtav živiš,
Živ ćeš umrijeti.
Rođen si mutav,
Mutav živiš,
Smrt će te roditi.

A ja kamikaza iz prvih redova,
Ne ljubim slavu tvojih djedova,
Nije vrijeme za evociranje,
Ovo je čas za bombardiranje:
Svih tih, kao ti, koji mrtvi žive,
Svih tih, kao ti, sive ljudske gljive.

Bombarduje nas slikama koje smo rezervisali za njega i slične njemu, sve skrajnute, isključene, marginalizirane, obespravljene. Suočava društvo s onim što je ono od njega napravilo da bi moglo imati orijentir za to kakav ne treba biti. Sve negativnosti projicirane u njega, vraća društvu natrag u lice, te se tako, paradoksalno, kroz interakciju proizvedenu šokiranjem, u njega ponovo uključuje.

S druge strane, Satan zna biti izrazito osjećajan i duboko intiman, ali ne da bi provocirao, već da bi izazvao empatiju. Jedna od najpopularnijih njegovih pjesama je Dječakova pjesma:

Ponese majka dijete u naručju,
do izvora, izvorom lice mu umiti,
Zateče tamo jagode, orah,
Njima će čedo nejako hraniti.

Proljeće je i cvijeće cvjeta,
A ja nisam u domu svom,
Srcu svom tražim zrnce malo,
Pronađoh ja ga u oku tvom.

Sada sam sam u četiri zida,
zoru grlim a nemam te,
Kad li će prestat ta tužna pjesma,
Dušu ti dadoh, sad čuvaj je.

Ako ikada sreću pronađeš,
Sliku moju uzmi i gledaj bol,
Moje su oči suza pune,
Vrati me, braco, domu mom.

Ovdje je riječ o nostalgiji za domom i životom kakav je mogao biti da se odvijao u onom pravcu koji se sluti iz idiličnih slika prve strofe. Međutim, od slike dječaka kojeg je majka pošla izvorom umiti, lirski subjekt, a može se slobodno reći i autor, pretvorio se u sliku bola. I ovdje se služi narodnjačkom poetikom, od leksike, konvencionalne metaforike godišnjih doba (proljeće kao buđenje života), pa do rime i ritma te načina izvođenja pjesme. Ovog puta to radi da bi izazvao saosjećanje, a ne da bi provocirao. Duboko, do patetike emotivan, Satan je uvijek kad za temu ima djetinjstvo i/ili majku.

To, duboko intimističko, emotivno, nekad kombinuje s društveno kritičkim. Kao u pjesmi Pokolj:

Pusti suzi, mora pasti,

ruža neće više cvasti,

što je mladu otrgnuše,

kristal vazu ukrasiše.

Iščupaše njoj korjenje

Učiniše bol za njene.

Grudi moje majke mile,

zar ste mene vi dojile.

Ej, ružo, odsječena,

zla je sudba tvog sjemena.

Neće majka ljubit sina,

nije smjela bit istina.

Gori zemljo, selo ravno,

ja ne vidjeh majku davno.

Gori zemljo, selo ravno,

ja ne vidjeh (kolji me) majku davno.

Oj ustaše i četnici, partizani…

Vidio sam, nisam smio,

zato nisam ni uspio.

Pusti suzi, mora pasti,

ruža neće više cvasti,

što nju mladu otrgnuše,

kristal vazu ukrasiše.

Krvava je sada vaza,

umri, zvijeri, ratnik kaza.

Sablju on je potegao

i ubio, al je znao…

Gori zemljo, selo ravno,

ja ne vidjeh majku davno.

O ustaše i četnici, partizani…

Gori zemljo, selo ravno,

ja ne vidjeh majku davno.

Pusti suzi, mora pasti,

ruža neće više cvasti.

Ritmikom i metrom Satan oponaša usmenu književnost. On pokušava biti glas alternativne, apokrifne tradicije, one koja ne veliča svoj kolektivitet već o njemu govori istinu, tj. unižava ga. A ta istina je da je istorija naših kolektiviteta istorija pokolja, razdvajanja djece od majki, ubijanja ruže, kao metafore za nešto lijepo, da bi se ukrasila kristalna vaza, kao metafora za nešto hladno, bezosjećajno. Posebno je zanimljiv oblik “kristal vaza”, koji upotrebljava umjesto “kristalna vaza”. On ga arhaizira, pravi od njega stalni, okamenjeni epitet, figuru karakterističnu za usmeno stvaralaštvo, kao što je, npr., dilber draga. To izaziva komičan efekt. To je parodiranje i ironiziranje tradicije. Posebno je zanimljiv i stih: “O ustaše i četnici, partizani…” nakon kojeg ne kaže ništa direktno povezano s bilo kim od njih. On ih prosto koristi kao ideologeme na koje je društvo tada bilo podijeljeno. Na njemu tada savremene ideološko-identitarne obrasce. Svak nekog od njih u pjesmama doziva a sve te pjesme nisu ništa drugo nego veličanje pokolja. A glas lirskog subjekta je glas plača za majkom, za domom.

Satan je, ustvari, prezirao poredak, sistem, tradiciju, to je ono što ga je sputavalo i guralo na svoju marginu. On je u jednom svom performansu sebi urezao petokraku na čelo čime je bukvalizovao urez simboličkog poretka u svoje tijelo, u svoju psihu. Poredak je ono što do kraja, do banalnosti, doznačava i ograničava pojedinca.

U pjesmi Pioniri maleni to dočarava ovako:

Dok sam imao sedam godina
o vrat mi stavili crvenu maramu
gadno je stezalo, ja se davio
pa još i danas imam traumu

Nisu ih učili, nego dresirali
Nisu ih pomogli, nego trenirali
Nisu ih štitili, nego zarobili
Nisu ih vodili, nego zavodili

A moji kapci nisu azbestni
A moje zjenice ne od mermera
Moji ožiljci bolno potresni
Moja krv, krv je prelila

Tijelo je lomljivo, nesposobno da nosi teret koji mu poredak nameće, nužno će popustiti i prokrvariti, kod većine u metaforičkom, ali kod Satana u doslovnom smislu.

Satan se u kritici društva nije zadržao samo na Jugoslaviji, u pjesmi pod nazivom Misli li istok dotakao se i svjetskog poretka.

Misli li istok da jači je zapad
Zna li tovariš da bogat je mister
Da li je sretan na kolhozu radnik
Da li stari rančer bolje krave ima

Pati li dječak iz Moskve kad vidi
Kako ludi punker Londonom skače
Hoće li ikad on protestirat
Ne, ne, on neće, boji se Sibira

Ne spominjite, ne spominjite
Jer me ne zanima to
Ne ličim ni jednom, ni drugom
Jer ja sam samo svoj.

Taman kad pomislimo da zauzima stranu, on se u zadnjoj strofi distancira i od Zapada i od Istoka govoreći da je samo svoj. Njegova umjetnost kao da ustvari nije ništa drugo nego pokušaj individuacije, oslobađanje vlastitosti od uloge koju mu je društvo nametnulo (ubice, ludaka, odmetnika), ali i od arhetipova, tj. od uticaja kolektivnog nesvjesnog sa čime se poigrava u svojim pjesmama u kojima imitira usmeno stvaralaštvo.

Njegov najveći uspjeh je tako postao najveći neuspjeh. Naime, njegov najveći uspjeh je bilo to što je postao umjetnik. Umjetnost je društveno prihvaćena konvencija i samim tim društveno prihvatljivo je i ono što je kroz nju prezentirao, a što bi ga u drugim, neumjetničkim slučajevima odvelo u umobolnicu. Npr. da se reže i veže lancima dok deklamuje nikom razumljive stihove u autobusu. Umjetnošću je napravio subverziju. Poretku je podmetnuo nogu, legitimno inkorporiran u njega pokušao protiv tog poretka da radi. Da ga iznutra mijenja. S druge strane, umjetnost je, kao što sam već rekao, konvencija, kalup, zanimanje, profesija, nešto što traži pristajanje na kompromis o tome kako pojedinac, u ovom slučaju umjetnik, treba da izgleda da bi ga društvo prihvatilo. I Satan je na to pristao. Rezanje da, bombardiranje tabuima da, ali na za to predviđenom mjestu, po mogućnosti bini.

Bio je svjestan i toga da do njegove individuacije neće doći. Početni stih njegove pjesme “Oči u magli” kaže: “Moja je slika objavljena javno, a ja sam ipak ostao nevidljiv.” To što gledamo i slušamo ipak je umjetnik, stvarni Satan ostaje nam nespoznat što i ne bi bio problem da nije riječ o nekome ko je prije svega imao za cilj izreći upravo sebe.

Satan ubrzo nakon drugog albuma više neće biti u mogućnosti ni da se pokuša izreći. Poginuo je na vinkovačkom ratištu 1992, kao vojnik. Pjesme koje su nastale u ratu, njegovi intervjui tada davani, svjedočantva drugih o njegovom ponašanju u borbama na momente djeluju kao da je rat bio to u čemu se našao, međutim ubrzo se toj misli suprotstavi ona da je i rat bio tek jedan performans kojeg, za razliku od prethodnih, nije preživio.

Amer Tikveša, Prometej.ba

Ovo je 21. tekst u rubrici Pop poezija