Pavarotti


Od ranog djetinjstva,
Iz sna me bude gulabi.
Kad su radili krov očeve kuće,
tesari u potkrovlju,
baš iznad moje sobe,
“zaboravili” zakovat jednu dasku


Gradski sivalji
u taj mrkli mrak
isprva svraćali
samo kad je vjetar,
dažd,
studen.
A onda se tu,
u tom mračnom čardaku,
zavazda lijepo primiše.


U san sam,
k’o u dubok bunar,
padao
uz njihovo muklo,
vazda isto gugutanje.


Pa mi i ovdje,
u zemlji trudnih njiva,
oni prve komšije.
zorom sjednu na hrast
u dvorištu,
i guču, guču -
sve dok me ne izjure iz kreveta.


A danju se ljube po krovovima.


Jednom mi je jedan,
dok vani srkasmo kafu,
promukli Pavarotti,
s krošnje bubnuo iza leđa -
- pravo u živu ogradu!


Dok sam ga,
skamenjenog,
vadio iz zelenila,
na vrh mu kljuna vidjeh
tačku guste,
mlaćkaste krvi.

Adagio za trudbenice


Djed imao desetak košnica.
“Posadio” ih na kosinu
pod prozorom njegove sobe.
U njoj sam i ja,
za vrelih ljetnjih podneva,
s njim lijepo spavao.


Čovjek zemlje,
ustajao je zorom,
obuvao ’čizme jal’ opanke,
i do podne,
bez stanke,
teško radio.


Tada bi mrvu otpočinuo,
a ja bih, švrćo,
morao s njim.


U laki san,
u paučinastoj tišini
ljetnog podneva,
nas je uvodio
adagio trudbenica meda.


II


Djed bješe còtav.
U zdencu tužne povijesti,
kao soldatu bečko-peštanske monarhije,
zima mu odnijela stopalo.


Ponekad bi se,
kad bi negdje žurio,
znao saplesti:
Viru ti, ko mi to zape?!


Iz očiju mu je tada,
samo na časak,
sjevnuo trun stida.


Odavno ga više nema,
osim katkad,
u mojim snovima.
Uz baku i još neke Sariće
počiva na groblju
iznad jedne
od njegovih njiva.


U “tankom” hladu
jednog od Lazinih borova.


III


I sad ga vidim:
u bijelom pčelarskom odijelu,
s kacigom na glavi,
i – da ih rastjera! –
cigarom među prstima
poguren vadi
med iz košnica.


Pa poslije,
kad bi nam baka,
na vruć hljeb mazala,
to tamno zlato,
gusto kao surutka,
ja bih,
njegov knjiški moljac,
u strahu mjerkao teglu:
da se tu, možda,
nije,
od dima njegovog,
sakrila koja trudbenica?