Svjetskom premijerom filma Hotel Pula reditelja Andreja Korovljeva pred oko 5,5 hiljada ljudi otvoreno je 70. izdanje Pula Film Festivala. Ovo je njegov prvi cjelovečernji igrani film, nastao po romanu Pula, Vladimira Stojsavljevića, a reditelj i ovaj put ostaje u ustaljenim koordinatama svog stvaralaštva gdje su u fokusu priča o rodnom gradu, margina i punk.

Hotel Pula je melodrama o nemogućoj ljubavi između izbjeglice Mahira (Ermin Bravo) i maturantice Une (Nika Grbelja), ali i priča o istinskom odnosu domicilnog stanovništva Pule prema bosanskim izbjeglicama, koja oslikava suživot između ta dva svijeta. Izbjeglice su bile prihvaćene u toj mjeri da su dobijale smještaj, hranu, odjeću i sve što im je bilo neophodno za život, ali nikada i mogućnost istinske integracije u društvo.

Film otvaraju kadrovi novinama poluzamračene hotelske sobe prenamijenjene u izbjegličko svratište, u koju su izbjeglice sa sobom, u švercerskim torbama (neizbrisivo urezanim u sjećanje svima nama iz Bosne koji išta pamtimo o devedesetima) donijele sav pređašnji život. Slike su popraćeni kakofonijom, žamorom uplašenih i izgubljenih ljudi, spikerskim tonom sa radio aparata koji izvještava o novim ratnim dešavanjima i ispoviješću Mahirovog cimera (Jasmin Telalović) koji psihologu (Rok Juričić) prepričava svoju traumu prožetu krivnjom što je preživo, što će se i poslije pokazati kad Vahida (Maja Izetbegović), žena koja od Mahira očekuje neke odgovore, traži objašnjenje zašto je on ostao živ, a neki njeni nisu.

Mahir bježeći od demona koje je ponio sa sobom hoda pulskim ulicama, onima koje je Vladan Borojević (protagonista romana Jugoslavija moja dežela Gorana Vojnovića) napustio nekoliko godina ranije, ali bez mogućnosti da svrati u samački dom u Vitezovićevoj ulici, oko kojeg se pleo svakodnevni život domicilnog stanovništva. Isprva počinje pratiti maturanticu Unu, a onda njihovi slučajni susreti počinju biti sve češći i rađa se nepredvidiva romansa dvoje ljubavnika izgubljenih u prevodu, koja je, i kad dođe do kulminacije, na neki način svedena, što podcrtava tajne, kočnice i sve ono što u taj odnos sa sobom donose njih dvoje.

Una u Mahiru vidi s jedne strane očinsku figuru, a sa druge ljubavnika koji je zbog ožiljaka, bora i otvorenih duševnih rana fascinira više nego njeni vršnjaci, dok Mahir u Uni nekoga zbog koga bi možda iskoračio iz melanholične dokolice. Ljubovanje sa Mahirom je Uni i neka vrsta eskapizma iz vlastite boli i disfunkcionale porodice, dok njena majka (Petra Blašković) prodaje nekretnine Puležana koji su otišli ljudima koji se tek doseljavaju, što nagovještava pojave nekog novog staleža u gradu, ali i novih doseljenika, koji će za razliku od stanovnika Hotela Pula sa domicilnim stanovništvm dijeliti prostor i vrijeme, ne nazivajući to suživot.

Koliko su Unini i Mahirovi svjetovi odvojeni vidimo i kada Una saopštava najboljoj drugarici Marini (Nika Ivančić) da je našla nekoga, a ova je u čudu što brije s Bosancem pita: „Otkud ti on?“, kao da je došao iz paralelnog univerzuma, a ne hotela koji je na nekoliko desetina koraka od njih. Iako Mahir naposlijetku bude prihvaćen u Unino društvo pazeći da se ne ističe previše, antagonizmi se osjete u zraku.

Film Hotel Pula je nepretenciozna životna priča između maturantice i starijeg izbjeglice, iako u postavci klišeizirana i toliko puta viđena, u izvedbi vrlo nepredvidiva, sa minimumom opštih mjesta koja oslikavaju rat, poraće i nerealizovanu ljubav.

Kako smo i navikli u filmovima Andreja Korovljeva, i kroz Hotel Pula autor progovara sa margine, a ne o margini, ponovo stavljajući u fokus stvari koje se guraju po strani, ili se ne nazivaju pravim imenom, što govori o njegovoj neupitnoj etičnosti i činjenici da je za njega margina stvar izbora. Muzika, koja u njegovim filmovima uvijek zauzima značajno mjesto i ovoga puta je nepogrešiva zvučna kulisa koja prati priču o posljednjoj punk generaciji koja je stasavala pod okriljem zajedničke države, uz malu zamjerku što film završava fenomenalnim singlom Moji brodovi iz 2018. godine u izvedbi Maria Knezovića i Filipa Vrtarića, a ne nekim onovremenskim hitom.

Iako profilisani dokumentarista kada je dugi metar u pitanju, da ispriča priču, a ostane dosljedan sebi, reditelju su ovoga puta pomogli scenarista Ivan Turković-Krnjak, nevjerovatna Nika Grebelj, čija uloga je nagovještaj zlatne karijere, Ermin Bravo, uvijek uvjerljiv i stava da zna šta radi, kroz akcenat i munjenost pomalo podcrtavajući stereotipe o tipičnom Bosancu iz okoline Podrinja, ali i ostatak fenomenalne glumačke ekipe, te one koja stoji iza kostima, muzike i svega što nas je odvelo u ružne i nesretne devedesete. Prerano preminulom i neprežaljenom Jasminu Tetaloviću je ovo jedna od posljednjih filmskih uloga kojom na neki simboličan način zatvara krug bosanske izbjeglice.

Hotel Pula je film vrijedan svake pažnje prije svega kao umjetničko djelo, a onda kao monument koji otvara važna pitanja suočavanja s poratnom prošlošću i pitanjima odnosa jednih prema drugima, koja, meščini, još uvijek nismo uspjeli da otvorimo, a itekako dolaze na naplatu.

Film će biti prikazan i na 29. Sarajevo Film Festivalu.

Vanja Šunjić, Prometej.ba