Crna tačka u bijelom svijetu

Postoji jedan bijeli svijet kojim koračaju bijeli ljudi u bijelim odijelima, ali u njemu postoji i jedna crna tačka koja se naizgled ne nazire i promiče neuvježbanom oku. Ta crna tačka su zabrana osjećaja i uniformisana automatizovanost. Kad svjesno oko gleda u tu crnu tačku, više ne vidi samo tačku, vidi kako crnilo sve zatamnjuje i vidi kako je sva ona blještava bjelina bila laž. U filmu „Equals“ režisera Drakea Doremusa vidimo upravo ovakvo jedno futurističko distopijsko društvo nazvano „Kolektiv“. U tom društvu nema kriminala i nasilja, sve je izbrisano genetskim inžinjeringom, koje je izbrisalo i sve ljudske osjećaje, i ljubav je tu zabranjena.

Svi oni kod kojih se pojave naznake osjećaja pokazuju oboljenje takozvanog SOS-a (switched-on-syndrom) i šalju se na liječenje. Ukoliko se pokaže da je bolest prevazišla prvi stadij, oboljeli se šalju dalje u DEN. Tu najčešće završe skokom s visine ili nekim drugim vidom samoubistva. U takvom svijetu Nicholas Hoult, koji igra ulogu Silasa, počinje osjećati naznake SOS-a. On radi sa Nijom (Kristen Stewart), koja je „skrivena“, odnosno ona također osjeća ali umije dobro to da kontroliše da niko ništa ne posumnja. Između njih dvoje razvija se skrivena privlačnost i ljubav, i počinju preispitivati sve u šta su ih uvjeravali: da li je njihova svrha istraživanje svemira ili je svemir u njima samima, upravo tu, pred njihovim očima? Iako je film naizgled futuristička ljubavna priča, u meni je pokrenuo niz drugih tema i pitanja, o društvu u kojem živimo, o onome što nam nameću kao normalno, o kažnjavanju svega što odstupa od onoga u šta su nas uvjerili da jest normalno, o potiskivanju osjećanja i posljedicama tog potiskivanja po naše zdravlje, naš život i svrhu i smisao našeg života.


„Normalni“ društveni karakter

Film sam po sebi nije tema koja se prvi put pojavljuje i obrađuje. Odmah podsjeća na književna djela kao što su „1984“ Georgea Orwella, kao i „Vrli novi svijet“ Aldousa Huxleyja. Kad učine da osjećamo i mislimo upravo onako kako su željeli – moćnici su postigli svoj cilj. Upravo tako smatra i Orwell: „Moć je razbijanje ljudskih umova na komadiće i ponovno sastavljanje na način na koji to žele moćnici.“ U Huxleyovom „Vrlom novom svijetu“ ljudi su „tako obrađeni da praktično i ne mogu da se ne ponašaju onako kako i treba da se ponašaju.“

O ovome je pisao kanadski ljekar Gabor Mate u svojoj knjizi „Mit o normalnom“, navodeći kako se normalnim i prirodnim ne smatra ono što je dobro za ljude, već ono što se od njih očekuje – osobine i stavovi koji pogoduju održavanju kulture: „Potom se te osobine i stavovi proglašavaju „ljudskom prirodom“, dok se odstupanja od njih posmatraju kao nešto nenormalno, strano.“ On taj nametnuti ljudski karakter naziva „društvenim karakterom“ i navodi nekoliko njegovih osobina.

Prva osobina „društvenog karaktera“ jest razdvojenost od sopstva. Do toga dolazi tako što se osujećuje priroda već u djetinjstvu kad se traži da potisnemo osjećanja i budemo „poslušni“. Kultura potom zacementira sve „poželjne“ karakteristike nagradama i podsticajima, ohrabrujući ljude da obavljaju zadatke čak i ako su hronično stresni i to pod uslovima koje bi oni prirodno izbjegavali. Mate smatra da i sam obrazovni sistem izaziva konformizam i nadmetanje. Tu su i društvena očekivanja koja traže da se uklopimo, želja da nas vršnjaci prihvate i anksiozna borba za što bolji status.

Druga osobina „društvenog karaktera“ je glad za potrošnjom. Psihoanalitičarka Julija Kristeva je tu glad pojasnila ovako: „Želje se proizvode isto kao što se proizvodi i roba koja treba da ih ispuni. Zadovoljavamo svoje navodne potrebe nesvjesni da su vještački proizvedene.“ Uvjeravaju nas da nam treba ovo i ono, i tek tad ćemo biti „potpuni“. Bez svega toga mi smo navodno manjkavi. Mi ne znamo šta nam treba dok ne dobijemo direktne upute, tobože. Odnosno, koliko potrošiš – toliko vrijediš, što je osnovna mjera kapitalističkog društva u kojem živimo.

Treća osobina „društvenog karaktera“ jest hipnotisanost do pasivnosti. Ta pasivnost se počinje već u djetinjstvu poticati, kako bi ta djeca odrasla u dobre poslušnike koji žive po mjeri moćnika koji su im na „vrijeme“ iskomadali dijelove uma i od njih sklopili slagalicu koja njima odgovara. Noam Chomsky je rekao: „Djeca nas neprestanu pitaju zašto – žele objašnjenja, žele da razumiju pojave. Ali kada krenu u školu, odmah ih disciplinuju. Uče ih: ovako treba da se ponašaš, a ne onako. Društvene institucije konstruisane su da nam smanje, modifikuju i ograniče mogućnost da kontrolišemo svoju sudbinu.“ Sve dok pitamo „Zašto?“ imamo priliku od svog uma složiti slagalicu kakvu mi želimo, umjesto da živimo u lažnim slobodama u kojima svaki iskren vlastiti izbor čini da izgledaš iščašeno.


Pregaženi od poroka savršenstva

Sve dok prihvatamo slijepo i pasivno da tako treba, taj svijet, taj bijeli futuristički svijet nas će gaziti. Kako kaže Gabor Mate: „Napravljeni smo po slici izopačenog, poremećenog i neprirodnog svijeta da bismo ga lakše održavali u životu – tako on nastavlja da se kotrlja i da nas usput gazi.“ Po čemu se taj svijet razlikuje od onog svijeta iz filma u kojem Nia i Silas ne smiju da se vole? Gotovo ni po čemu osim po činjenici da mi vjerujemo da je sve onako kako treba biti, sve je ispravno. Trebamo biti pregaženi, ta, to je zakon života, zar ne?

Osim što film „Equals“ pored ljubavne priče nudi jednu ovakvu društvenu analizu, meni je otvorio i pitanja potiskivanja osjećanja i posljedica koje ono ostavlja na ljude i društvo. To pitanje dolazi do izražaja u dijelovima filma gdje se „oboljeli“, odnosno oni koji previše osjećaju šalju u DEN, i koji na kraju kobno skončavaju. Već sam se u nekom od prethodnih tekstova dotakla te teme i već je poznato da teške bolesti kao što je rak nastaju kao posljedica potiskivanja osjećanja. Tu su također i razne vrste ovisnosti koje ljudima „pomažu“ da se nose sa potisnutim traumama. Kanadska analitička psihologinja i pjesnikinja Marion Woodman u svojoj knjizi „Svjesna ženskost“ spominje upravo takozvani porok savršenosti, odnosno življenja na savršen način sa maskom koju traže od nas, dok ono pravo lice utapamo u piću ili drugim vrstama ovisnosti: „Umjesto da reaguju na osnovu svojih vrijednosti, njihov prvi odgovor glasi: „Kako da se dopadnem u ovoj situaciji?“ Zavisni su oni i od kontrole i savršenosti. Toliko se trude, svakoga dana, da budu efikasni, a kada dođu kući nastane pakao od prejedanja, odlazaka na žurke, opijanja ili praktikovanja nekog demonskog rituala. Taj porok savršenosti je veliki problem naše kulture.“


Biti svoj i osjećati

Dok sam razmišljala o materijalu za ovaj tekst, nisam mogla da se ne sjetim knjige „Poruka Indijanaca“ koju je preveo i priredio Mehmed Karahodžić. Možda sam se knjige sjetila jer sam poželjela da živim upravo u svijetu kakav bi skrojili Indijanci, ako bih baš morala birati po čijim mjerama moram živjeti. U knjizi su izdvojene mudrosti raznih Indijanaca. Lame Deer, čije je „bjelačko ime“ John Fire podijelio je ovu mudrost: „Imam utisak da bijeli ljudi toliko strahuju pred svijetom koji su sami stvorili, da ga više ne žele gledati, osjećati, mirisati ili slušati. Kišu i snijeg na licu osjetiti, od ledenog vjetra promrznuti i na zadimljenoj vatri ponovo se otkraviti – ova iskustva ti pokazuju da živiš. Ali vi to više ne želite osjetiti. Vi prebivate u sanduku koji isključuje ljetnu toplinu i zimsku hladnoću. Vi živite u tijelu koje je svoj miris izgubilo. Slušate buku iz Hi-Fi uređaja umjesto da osluškujete zvukove Prirode. Na televiziji gledate glumce koji vas obmanjuju, po pitanju nečeg što ste nekad sami doživjeli, a već odavno zaboravili. Jedete jela koja ne prijaju. To je vaš put. On nije dobar.“

Sam film ne obrađuje previše duboko ove teme, ali meni su se itekako nametnule, i to ne jer mislim da je film naročito dobar već zato što mi je sasvim jasno u kakvom društvu živim. Također mi je jasno, kao visokosenzitivnoj i introvertnoj osobi, koliko su nepoželjne te moje osobine u grabežljivom svijetu punom buke i blještavila, svijetu gdje se emocije moraju suzbiti, potisnuti, sakriti, i biti funkcionalan radnik koji šuti i klima glavom i predstavlja samo „resurs“ za zaradu. Tako kaže i književnica Jovana Kešanski u svojoj priči „Hladni ljudi“, u zbirci „109 pletenica“:

„Glupo je, kažu, biti dobar i osetljiv, jer si onda „najebao“. Budi hladan i sačuvaćeš se. Ne mogu tako. Ne mogu da budem hladna da me ne bi bolelo, da mrznem svoju dušu da bi bila pripremljena za svaki ubod koji ide ka njoj, da od nje stvaram neki smrznuti štit. (...)

Ne mogu da živim sa zaleđenom dušom, među zaleđenim ljudima. Verovatno ću zbog toga imati knedlu u grlu i moguće seanse kod psihoterapeuta, ali ću s druge strane bar znati da sam ljudsko biće. Ranjivo i do kosti sebe živo. Ako pogrebnici jednom i zavedu „umrla jer je previše volela“, bar ću znati da sam ovde, na ovom mestu, bila zaista živa, a ne tek telom prisutna.“

I zato, ja biram da u svoj lažnoj utopijskoj bjelini gledam u onu jednu crnu tačku, jer znam da od nje neću vidjeti samo tamu, kroz nju ću kao kroz tačku svemira ući u šarenilo svega onog što život jest. Neće uvijek biti lahko, ali će biti jedino što vrijedi: biti svoj i osjećati.

Jasmila Talić-Kujundžić, Prometej.ba