„Osjećam se kao napušteni tegljač za otpad“, rekla je Marlo na komentar supruge njenog brata da „sjaji“ u trudnoći. Marlo je u četrdesetim godinama i majka je koja očekuje treće dijete na početku filma „Tully“. Jedno od njene djece je netipično, sa znakovima autizma. U filmu dua scenaristice Diablo Cody i režisera Jasona Reitmana, glumica Charlize Theron je za ulogu Marlo dobila preko 20 kilograma. U filmu se ta tjelesnost s ponosom pokazuje, kao i nabujale grudi kojima doji bebu i izdaja mlijeko noću dok su joj pumpice zakačene za dojke. Ipak, Marlo kaže za svoje tijelo da je kao „topografska karta ratom razorene zemlje“, a i njena kćerkica u jednom trenu pita: „Mama, šta se to dešava sa tvojim tijelom?“


Žudnja za slobodom

Marlin brat joj predlaže da joj uposli noćnu dadilju koja će biti uz nju i pomoći joj da se naspava i odmori, i buditi je samo da beba doji. Marlo odbija, ali ipak se na vratima njene kuće jednu noć pojavljuje dadilja po imenu Tully. Tully je mlada, zgodna, vrckava, zanimljiva mlada žena koja se čini punom snage i sposobnom za sve. Djeluje gotovo nestvarno. Film ide dosta sporo, i čini se da je noćna dadilja Tully od velike pomoći Marlo. Kad Marlo ustane ujutro, ona ima snage da sprema savršene kolačiće, da ponovo kuha svojoj porodici, a kuća je spremljena i čista. Ipak, zanimljivo je da Marlo i Tully u noćima kad bi Marlo trebala spavati razgovaraju o raznim temama koje se tiču života, godina, majčinstva, žena („Tridesete dođu kao smetljarski kamion u 5 ujutro.“). U filmu se pojavljuje i Marlin suprug Drew, koji dolazi kući s posla umoran i igra igrice. Povremeno pita Marlo kako je, ali to je sve. Fokus čitavog filma je na njoj, a muškarac je tu samo kao usputna figura, i čini se kao da je to neka vrsta narativne osvete za stvarnost u kojoj je ona zapravo njemu nevidljiva i neprimjetna. Iako je većina filma usporena, nije nimalo dosadna, a završnica filma nas uvlači u sebe kao u vrtlog, navodeći gledatelja da preispita sve što je dotad vidio: šta je stvarnost a šta fikcija? U Marlinim snovima često se pojavljuje sirena, a sirena se pojavljuje i negdje pretkraj filma kao prodor mitskog u stvarno, smrti u život ili života u smrt. Ovaj film je jako važan jer skreće pažnju na mentalno zdravlje majki, ali prije svega na sistem i društvo koji ih pritišću i od njih očekuju gotovo nemoguće. Gotovo je nemoguće da jedna žena ne kolabira i ne izgubi životnu snagu žudeći u sebi za nekim starim danima i izgubljenom mladošću i slobodom.


Žongliranje između sna i jave

Budući da film obiluje slikama mijenjanja pelena, izdajanja, bočica, dojenja, nespavanja, ali i odvoženja djece u školu i brige o netipičnom djetetu, jasno je da je logičan slijed majčina iscrpljenost. Istraživanja su pokazala da ukoliko se osobe bude u fazi kad sanjaju (REM faza) u odnosu na ne-REM fazu, one će biti sklonije dekoncentrisanosti i rastrojenosti. Dr. Ridiger Dalke u svojoj knjizi Životne krize kao prilike za razvoj objašnjava pojavu postporođajne psihoze kod majki upravo na osnovu saznanja o značaju REM faze tj. sanjanja za pravilno psihičko funkcionisanje. Dr. Dalke kaže da „ako se ispitanik u laboratorijskim uslovima spriječi da sanja tako što ga neprestano bude na počeku REM faze, najkasnije za nedjelju dana počet će sanjati otvorenih očiju. To ne znači ništa drugo do da slike iz snova, koje se više ne doživljavaju noću, prodiru u dnevnu svijest i natkriljuju je. U toj situaciji, psihijatri već govore o vizuelnim halucinacijama. (...) Dojenje može tu pojavu da izazove tako što dijete u redovnim razmacima traži mlijeko, pa majci nikad ne dopušta da odspava dovoljno dugo da bi mogla da sanja.“

U filmu će se jasno obznaniti upravo ovo stanje neispavane i iscrpljene majke. Film sam odgledala već prije nekoliko mjeseci i već sam tad znala da o njemu nešto moram napisati. Međutim, kao i obično, skupljala sam petlju i snagu da o njemu počnem pisati jer mi se sve činilo premalo, vjerovatno i zbog vlastitog iskustva majčinstva. Nisam skupila snage sve dok u moje ruke nije došao predivan roman Tanje Stupar Trifunović Satovi u majčinoj sobi, koji me je odmah uvukao u sebe, ne samo ljepotom poetske proze i stila već činjenicom da sam se pronašla u gotovo svakoj napisanoj riječi. Kao majka koja se trenutno isključivo posvetila pisanju, osjetila sam ovaj roman u potpunosti. I ova majka, kao i Marlo u filmu, pokušala je dozvati neke stare izgubljene dijelove sebe, one koje su pokušali izbrisati i ugušiti. Tanja piše:

„Majke, ti ludi klovnovi. Uvijek isto. Žongliranje između sna i jave. Najbolji svjetski iluzionisti, čije nastupe gledate svakodnevno - majke. Olako izbrišu pola sebe - ženu. Ostane samo majka. Previše vidljiva žena u majci svima budi neprijatnost, čak i njoj samoj. Gdje bi s njom? Previše strši. Ne spava. Nezadovoljna je. Sanja. Čezne. Hoda noću raščupana kroz kuću. Čim imaš depresivnu majku možeš biti sigurna da pedantno pokušava da ubije ženu u sebi, zbog zajedničke sreće...“

Psihologinja Nurka Redžepagić Bulić skoro je objavila svoju knjigu Mentalno zdravlje trudnica i porodilja koja je jako važna i potrebna, i moram priznati da sam se obradovala vidjevši da je neko na području psihologije kod nas posvetio pažnju toj temi. Nurka piše kako je ona posebno osjetljiva na klijentice koje su majke upravo zbog opasnosti stava društva prema njima. Tako ona navodi nekoliko primjera izjava koje se često nameću majkama te preispituje da li možemo postati majkama samo ako smo prije toga ispunili sve:

„Šta si živjela, živjela si“.
„Sačekaj da poraste, pa onda“.
Nije li temelj svakog psihološkog rada uvidjeti da se život ne živi prekosutra i za deset godina, nego ovdje i sada? Nije li iracionalno odgađati nešto što nas čini sretnima za „kad se djeca odsele“, ako ne znamo da li ćemo tada biti žive? Da li se djeca trebaju rađati onda kada su žene ispunile sve druge zadatke?“

Takav stav ili-ili je opasan i nezdrav, a mentalno zdravlje majki je ugroženo ako se odmah ne snađu u novoj ulozi i ako ne dobijaju dovoljno podrške od okoline. Nova majka koja zna da je u redu da želi predah i da ima i druge interese ima veće šanse da će prevenirati neki psihološki poremećaj.

U knjizi dr. Gabora Matea i njegovog sina Danijela Matea Mit o normalnom, Gabor Mate preispituje čitav sistem i društvo i sve u šta su nas uvjerili da je normalno. Jedan od tih koncepata koje treba preispitati jesu i današnje roditeljstvo i majčinstvo. On navodi primjer Emili Oster, koja je napisala da „majčinstvo često podrazumijeva usamljenost i izolovanost“, na šta Gabor Mate komentariše: „To je tačno, ali ti atributi nisu svojstveni majčinstvu kao takvom već majčinstvu u kulturi u kojoj su ljudi otuđeni.“ Emili u jednom dijelu piše o svom iskustvu kad je na bratovom vjenčanju morala dojiti bebu u ormaru na temperaturi 40 stepeni celzijusa, a Mate kaže: „Od tog ormara teško je zamisliti bolju metaforu za abnormalno stresne uslove koje naša kultura nameće majkama i njihovim bebama: posramljenost, izolovanost, skrivanje, klaustrofobiju, skučenost, preznojavanje.“

On smatra da smo danas daleko od modela koji za roditeljstvo angažuje širu zajednicu te da je današnja izolovana nuklearna porodica samo udaljeni odjek zajednice koju nam je evolucija namijenila i čiji tragovi blijede sa svakom novom decenijom, sa svakim novim okretom točka ekonomskog i tehnološkog „napretka“.


Šta će svit kazat’

U predivnom romanu Tanje Stupar Trifunović Satovi u majčinoj sobi ona povremeno piše iz perspektive autoričine majke. Majka je glas razuma, reklo bi se, ili prije glas tlačenja žena i uvjeravanja da se moraju šćućuriti i prihvatiti da nema mjesta ni vremena za snove i slobodu, pobogu:

„Rekla sam joj to. O njoj i njenom pisanju. I da bi sve žene mogle tako da hodaju depresivne i nezadovoljne i kuće bi im bile u haosu kao njena i glave isto tako, ali kud to vodi. Rekla sam joj da ona misli da mi obožavamo čistiti, kuvati, prati, ribati, provoditi cijeli dan u razgovorima sa djecom i zidovima, slušati nakupljene taloge muževljevih a kasnije i dječijih nezadovoljstava i neostvarenosti. Zar zaista misli da su druge žene drugačije, da im nije dosta, ali sve te radnje, sav taj svakodnevni ritam ponavljanja od sudopera do mašine, od stepeništa do sobe, od usisivača do pegle, sve to, draga kćeri, radimo da ne poludimo. To sam joj rekla. Ona mi je rekla: majko, ti si ogorčena. Da, kćeri, ali šta je s tobom. Ti piješ lijekove, zuriš u prazno i maštaš da ćeš postati književnica u četrdeset i petoj, pobogu, probudi se! Dijete će te se stidjeti, muž će pobjeći od tebe, završićeš sama u nekom prokletom selu.“

Tanja u romanu razrađuje ne samo odnos sa majkom već i odnos sa kćerkom. Piše i obraćajući se kćerki, obećavajući joj da će se vratiti kući kad napiše knjigu, vratit će se „normalna“: „Onako da možeš reći društvu, ovo je moja mama, moja mama nam je spremila kolače, i takve stvari. Da, dolazim, radiću sve stvari koje majke rade, ali sada stvarno moram napisati ovu priču. Razumjećeš, poslije.“

Nije se rodio ko je narodu ugodio, iliti dalmatinski: Šta će svit kazat’? Šta god uradiš, nešto će kazat’. Koju god odluku doneseš, nešto će kazat’. Na ženi je ili da kaže svim tim kazanjima „fuck off“ ili da vrišti kao da će se sve oko nje raspasti, svit i svijet će se raspasti. Ženo, pa ne smiješ ništa pogriješiti, živi omeđena njihovim očekivanjima. Nek te omeđe sa svih strana, nek u tebe upiru prstom i nek ti svako svojim glasom govori kako ćeš živjeti pa onda stoj dok se svi ti njihovi glasovi miješaju haotično jer nisu usklađeni, ipak svako svoje kazuje, šta se može. Stoj tako, nek te izluđuju buka i galama, stoj tako sva prigušena, povuci se kao pokisli miš, ne misli svojom glavom, ne osjećaj svojim srcem, poludi od krivice šta god da uradiš. Ne, ne! Stvarno vrisni, krikni do neba: „Ovo je moj život. Ovo je moje tijelo. Ovo je moje dijete. Ovo je moj izbor. Vama se čini lud moj život. Vama se čini neisklesano moje tijelo. Vama se čini previše dojeno, nedojeno, previše vezano dijete, previše odvojeno dijete, stidljivo, živahno. Moj izbor vam se čini čudnim, ne uklapa se ni u jednu slagalicu. Šta se može. Ušutite više!“. I tad neka svi ušute, uzmaknu korak po korak, sklone svoje upiruće prste, sklone se u ćoškove i ostaješ konačno sama sa sobom, u centru svog života. Ostaješ konačno sama. Težina te samoće i težina donošenja isključivo vlastitih odluka i izbora jest ogromna jer svaka odluka i svaki korak domina su koja ruši ostale domine. Ali barem znaš da su tvoji. Barem znaš šta želiš, kuda ideš, bez krivice, kajanja, sa stalnim pokušajima i greškama, pokušajima i greškama. I izlaziš iz ormara u koji su te strpali. Ne kuhaš se, ne gušiš. Dišeš punim plućima. Marlo, nisi ti napušteni tegljač za otpad.

Jasmila Talić-Kujundžić, Prometej.ba