„Sloboda je... odsustvo straha. Možda.“, odgovor je glavne junakinje na početku filma „Balada“ na pitanje režiserke na audiciji za film. Već tad se u gledatelju prepliću pitanja šta je stvarnost a šta umjetnost. Kakvo je to odsustvo straha? Da li je moguće odsustvo straha u srcu žene pritisnute društvenim normama, stigmatizacijom, očekivanjima? Da li je moguć potpun srčani život slobodan da ide za svojim snovima i da ih ostvaruje ne mareći za poprijeke poglede i ogovaranja?

Nakon što sam film pogledala na SFF-u, odmah me je proganjao, svojim slikama, muzikom, nekonvencionalnom montažom, retrospekcijom u priči, ali najviše dubinom emocije koju je u meni izazvao. I znala sam da moram pisati o njemu. Ali onda su prolazili mjeseci, a ja sam se sve manje usuđivala pisati o jednom tako osjetljivom filmu, i nalazila sam sve manje vremena da pišem o njemu, kao žena. Potom je u moje ruke došla knjiga turske književnice Şebnem İşigüzel, „Konak suza“. I odjednom su me zasula ponovna sjećanja na sve ono što je u meni film „Balada“ izazvao. Ova knjiga u centar stavlja omraženu ženu koju majka iz Istanbula šalje na otok Büyükada da tamo rodi vanbračno dijete u tajnosti kako bi spasila ugled porodice. Misli koje je glavna junakinja romana podijelila direktno su me vratile na film:

„ „U ovoj djevojci se krije umjetnik“, stalno su govorili za mene. Svaka žena je osuđena da bude pokopana sa svojim snovima. Ja sam to znala i živjela prema tom pravilu. Muškarci su predodređeni da budu šta žele. Ja sam samo u svojim snovima mogla pjevati, slikati, izaći pred gomilu bez zara i govoriti, pisati, čitati ono što sam napisala. Mogla bih, kao muškarci, putovati, ići u školu i učiti geografiju. I ja ću umrijeti neostvarenih snova, kao i svaka žena.“


Pobunjene Hasanaginice

Merjem, Meri, koju utjelovljuje sjajna glumica Marija Pikić, predstavlja modernu Hasanaganicu. Balada „Hasanaginica“ je naša najpoznatija balada koja je dramatizovana, postavljana u teatarskoj i filmskoj formi pa i operi. Prof. Marina Katnić-Bakaršić govorila je o jeziku u toj baladi, kao i njenim obradama u djelima Isakovića i Alispahića. Ona ističe dvije tačke: Hasanaginica u cijeloj baladi govori vrlo malo; a drugo pitanje je samo ime glavne junakinje, budući da je ona nazvana suprugovim imenom. „Tako smo dobili dvostruko odsustvo: ODSUSTVO GOVORA i ODSUSTVO IMENA – nije li to silno bogato konotacijama? Kao u nekoj matematičkoj jednačini, gdje dva minusa daju plus, tako su dva odsustva omeđila, odredila možda glavnu junakinju naše književnosti!“ Dramatizacije i ekranizacije su njen lik uglavnom predstavljale kao pasivnu žrtvu koja se prepušta svojoj sudbini. Sama režiserka filma „Balada“, Aida Begić, smatra da se u stvarnom životu žene ne prepuštaju tek tako zloj sudbini: „Ipak, često udare o stakleni plafon kada pokušaju da se istaknu.“ Aida smatra da se čini kao da svaka od tih žena ima problem sa sobom jer nije Hasanaginica: „Tu je sad jedan čudan kulturološki sklop, zamršena situacija, gdje žene nisu slobodne, imaju osjećaj krivice i osjećaj da sve ono što čine nije ispravno.“

Meri, glavna junakinja filma, itekako je suprotnost dvostrukom odsustvu o kojem govori prof. Katnić-Bakaršić. U filmu je njeno ime centralno, njen govor, njene emocije, njeni postupci. Suprug Hasan od kojeg se razišla poslije 10 godina u filmu izgovori tek pokoju riječ. O njemu ne znamo gotovo ništa. Ni o njegovoj ličnosti, ni o emocijama, ni motivima razilaženja, ni o tome kakav je suprug, ništa. To bi nekome možda moglo i smetati, ali konačno je žena stavljena u fokus filma, samo ovaj put ne kao pasivna žrtva i posmatrač već kao aktivni akter svog života. Priča se centrira upravo oko njihovog razilaženja, njenog odlaska od kuće od supruga i osmogodišnje kćerke Mile koju je željela povesti sa sobom, ali nije uspjela. Simbolično, savremena heroina odlazi na motoru, u svoj stari porodični dom, kod majke Zafire i mlađeg brata Keme. Ispostavlja se da će Meri imati velike teškoće da ostvari skrbništvo nad djetetom, po riječima advokata Samira, koji je u pozadini priče dugogodišnji zaljubljenik u Meri. Predlažu joj da nađe posao. A u svemu tome, njoj dušu zapali audicija za film koja se održava u okolici. Da bude glumica? Umjetnica? Da živi svoje snove? Iako za nju govorkaju da su se ona i muž razišli jer ga je varala a ona ustvari dvije godine nije izašla iz kuće. Dvije pandemijske godine. U filmu se vješto provlači i doba korone, nošenje maski, paranoja, ali na jedan opuštajući i humorističan način. Tako Merjemin brat Kemo u jednom razgovoru za stolom kaže kako je čuo da i mačke prenose koronavirus.


Da li je moguće odsustvo straha u srcu žene?

Kakva je to vatra u Merinoj duši zapaljena da ona usred borbe za skrbništvo za dijete o kojem je brinula punih osam godina, umjesto da traži posao, ona žudi za umjetnošću? U srcu koje može izgubiti sve nema više straha. Ona pokušava da vrati dijete, ali kad nailazi na promijenjenu bravu na vratima, tu iz nje izbija sva bujica. Prolom suza. I u tom trenutku susreće se sa Adelom, drugaricom iz školskih dana. Između njih se razvija ženska solidarnost, a Adela je njena sušta suprotnost: odvažna i potpuno slobodna žena s kojom ona puca iz pištolja u mraku. Pucajući tako, Meri puca u sve svoje strahove, pritiske, norme, sve. Ona siječe makazama svoju pletenicu duge kose pred ogledalom. Sasijeca jedan dio sebe.

Budući da kćerkici često čitam slikovnice, priče, bajke, jedna od dragih bajki jest i „Zlatokosa“. Kao djevojčica nisam bajku doživljavala na način na koji je sad doživljavam> zatočena u kuli dugo godina zbog svoje čarobne kose. Usamljena. Ona oslobođenje doživljava upravo zahvaljujući ljubavi i sasijecanju kose, koja je oslobađa veze sa zlom ženom koja ju je izrabljivala za svoju mladost i besmrtnost. Oslobođena je veze sa očekivanjima, pritiscima, i konačno otvorena za ljubav.

Ali čak ni Adela s kojom Meri razvija taj odnos ne razumije njenu potrebu za odlaskom na audiciju, ni za glumom; kroz smijeh je savjetuje da nađe „pravi“ posao.

To me podsjetilo na to da Virginia Woolf u svojoj knjizi „Vlastita soba“ ne nabraja spisak imena autorica koje je našla na policama, nego pokazuje u kojoj je mjeri žena uskraćena da pokaže svoje potencijale, jer nije naučena da ih ispoljava. To je izrazila kroz lik slikarke Lily Briscoe u svom romanu „Ka svjetioniku“:

„Ali zašto je marila za ono što on kaže? Žene ne umiju pisati, žene ne umiju slikati – (...) Zašto se cijelo njeno biće svija, poput žita na vjetru, i uspravlja se ponovo od tog poniženja tek uz golem i prilično bolan napor?“

Ovdje se vidi strah Lily da neće i da ne može uspjeti naslikati nešto zato što je žena, a onda opet, pred kraj, vidi se njena borbenost, inat, osveta, u kojoj ustaje protiv ugnjetavanja koje osjeća u zraku, i onda uzima kist u ruku, i zna da je jedino to važno. Može li ona živjeti život zbog umjetnosti, za umjetnost, i biti sretna? Ili se mora pokoriti društvenim normama? „Da, pomisli ona, odloživši kist krajnje izmorena. Doživjela sam svoje viđenje.“ Roman završava njenom konačno završenom slikom. Slikom - potvrdom nje kao žene, potvrdom da žene umiju da slikaju, da žene umiju da pišu.


Sloboda je umjetnost stvarnosti

U samom filmu pojavljuju se i likovi utjerivača dugova s kojima Merin brat Kemo ima posla. Tu je i lik Samira, advokata koji joj treba pomoći u borbi za skrbništvo, zaljubljenog u Meri. I naravno, lik majke Zafire, koja je samohrana majka koja se morala i sama odreći svojih snova kako bi othranila dvoje djece i koja predlaže rješenje za Meri – udaju. Baš kao što Hasanaginicu udaju za kadiju.

Stvarne žene i nemaju tako puno sreće kao Virginijina Lily Briscoe, i zapaljena vatra u njihovim srcima gasi se tragičnim nizom posljedica jedne žene koja je pokušala konačno biti slobodna. Sama režiserka Aida Begić je rekla: „Ženama se često silom nameću stvari, a kada ih one ne prihvataju, kao odgovor dobiju još veće nasilje. Meri je na udaru svih ljudi koji joj navodno žele pomoći, ali ne žele čuti šta ona ima da kaže.“

Junakinja romana „Konak suza“ autorice Şebnem İşigüzel, koja me i podstakla da ipak pišem ovaj tekst o filmu „Balada“, i sama izražava činjenicu da je ovaj svijet stvoren za muškarce: „Možda sam bila samo žrtva svoje radoznalosti. Baš kao neki muškarac, bila sam radoznala i poželjela biti slobodna. Zanimalo me kakav je to užitak. Zaboravila sam da je ovaj svijet stvoren za muškarce.“

U srcu žene koja želi slobodu ima mjesta i za ljubav, i jedno ne isključuje drugo. Ne znamo zašto su se Meri i Hasan razišli, ali to više nije ni važno. Ono što znamo i što je jasno kroz čitavu emociju filma je da se oni još uvijek vole. U „Hasanaginici“ znamo razlog razilaženja, ali on se čini kao jedan veliki nesporazum. Čitav film prožima nekonvencionalna montaža, i osim scene gdje se Meri pojavljuje na audiciji za film, imamo i druge likove koji su na audiciji, pa tako u samom filmu uživamo u pjevačkim izvedbama, plesovima, muzici, pa i recitiranju same „Hasanaginice“. Stvarnost i film se isprepliću, i tako žena u vjenčanici - Merjem, Meri, koju dozivaju na kraju filma, postaje Marija, glumica koja ustaje sa tla. To nam daje trun nade. Ona velika težina s naših prsa privremeno nestaje kad djevojčica koja glumi njenu kćerku Milu na jedan nevini i naivni i dječiji način pita: „A šta je to umjetnost?“

Ja odgovaram: Umjetnost je sloboda.

Jasmila Talić-Kujundžić, Prometej.ba