U našoj kućnoj biblioteci ima polica namijenjena djeci. Tu su naslovi koje sam čitao od svog najranijeg djetinjstva, a koje sam poslije kupovao kao student od onih uličnih preprodavača kojima su novi vlasnici starih stanova činili uslugu tako što bi im dopustili da stanove počiste prije renoviranja. Naprosto, ne bih mogao odoliti kada bih ugledao neku od knjiga koje su me kao dječaka određivale, a kupovao sam ih s mišlju da ću ih jednom dati nekom djetetu na čitanje i tako mu otkriti djelić svijeta. Iza se krila i želja da se davanjem jedne od tih knjiga usiječem u djetinje sjećanje, da ostavim neku recku i da se bar malo spasim od neumoljive prolaznosti. S obzirom da o svakoj knjizi koju sam pročitao u djetinjstvu imam priču, dakle za svaku znam kako sam je dobio, ko mi ju je i kad dao ili posudio, nadao sam se da bih i sam mogao biti sudionikom neke od priča koje će djeca nositi sa sobom kao sjećanje i od toga nešto napraviti.

U poslijeratnom Mostaru bilo je nekoliko uličnih prodavača knjiga i ja sam ih redovno obilazio. Prva stanica, nakon što bih autobusom sišao u grad, bio je Avdo Ekinović koji je svoje knjige prodavao na tepi zajedno sa sirom, suhim smokvama i rakijom. Avdo je važio za jednog od najvećih predratnih arhivara i mnoge moje knjige imaju njegov službeni pečat. Drugi prodavač je bio Hasa na Bunuru, a treći Lazo na Aveniji. Od njih bih obično kupovao knjige poezije koju sam u to vrijeme pokušavao pisati, a knjige za djecu sam slučajno nalazio, obično na dnu kartonskih paketa koje sam prebirao. Avdo bi mi često tutnuo neku knjigu u ruku i rekao da je ne moram platiti, ali da je moram imati. Tako mi je, vjerovatno, dao i mnoge dječje knjige. Ne znam jesam li tad mislio da ću i sam imati djecu i da ću te knjige njima otkrivati, ali znam da sam se potajno nadao da ću se tim knjigama jednom vratiti i tako ponovo biti dijete.

Prve knjige u mom životu donijela mi je majka. Našla ih je u nekoj od napuštenih kuća u Blagaju dok nam je tražila hranu. Jedna je bila Vlak u snijegu, druga Pinokio, a treća 20.000 milja pod morem. Čitao sam ih sa strašću koju bih, kao malo šta drugo, ponovo htio doživjeti. S obzirom da smo boravili u kući koja je bila u dometu snajpera i zbog čega nismo mogli izlaziti vani, dane smo provodili unutra, popunjavajući ih na sve moguće načine. Iako sam bio tek završio prvi razred osnovne škole, u te sam knjige uspio prodrijeti, u njih se čak useliti. Zbog nepodnošljive stvarnosti, zbog rata koji je okolo bjesnio, bit će da sam u te tekstove pobjegao. To iskustvo čitanja koje se desilo stjecajem niza nesretnih okolnosti odredilo me je kao ništa drugo u životu.

Poslije, kad smo preselili u drugu kuću u Blagaju, u komšiluku sam upoznao Jaska, dječaka koji je posjedovao veliku biblioteku i koji mi je svoje knjige posuđivao. Bio je šutljiv, skoro da nikako nije pričao, a živio je sa roditeljima i sestrom. Pokucao bih mu na vrata, on bi otvorio i ništa ne rekavši propustio me unutra. Upitao bih ga da mi nešto preporuči i on bi bez pogovora odlazio do regala sa knjigama i tamo tražio naslov koji će mi posuditi. Mogu da zamislim njegove duge prste kako dodiruju hrbate knjiga - kao da su dirke na nekim velikim orguljama. Osim knjiga u policama, Jasko je imao štek iza regala, a koji je od zida bio odmaknut zbog vlage. Poslije sam shvatio da je Jasko mnoge svoje knjige uzeo iz devastirane školske biblioteke. Nikad me nije pustio da zavirim iza regala, tamo bi odlazio upozoravajući me da čekam, malo se zadržao pa se pojavio s nekim naslovom. Tako mi je jednom iza ormara iznio knjigu Strah u Ulici lipa, jednu od najvažnijih koje sam pročitao u tom periodu. Ne znam šta me je iz tog romana toliko dirnulo, ali znam da je taj osjećaj i danas u meni.

Polica za djecu u našoj biblioteci dočekala je da je posjećujemo. Feđa koji je sad prvi razred, prevazišao je slikovnice i sam počeo iz te police donositi knjige kako bih mu ih čitao pred spavanje. Nedavno je posegnuo za knjigom 20.000 milja pod morem, i to istim izdanjem kakvo mi je majka donijela iz jedne od napuštenih kuća u Blagaju. To je knjiga iz biblioteke Lastavica, objavljena davne 1966. u Sarajevu. Nešto me je uznemirilo kad sam je primio u ruke, kao da me je podsjetila na ideju da se nekad vratim dječjim knjigama, a što nikako nisam u prilici i još zadugo neću biti. Pročitao sam mu desetak stranica i on je zaspao. Čitao sam razmišljajući o tome kako on doživljava tekst i prisjećao se vlastitih doživljaja. Ja sam ovu knjigu čitao na početku devedesetih, kad je u BiH bjesnio rat i kad nismo imali struje da uživamo u ono malo blagodati tehnologije što ju je čovjek tada imao. Dakle, ne da nismo igrali tadašnje videoigre, nego nismo gledali ni televizor niti smo slušali radio. Iz tog mraka sam Vernovu knjigu doživio snažno, toliko suosjećao sa likovima da me i danas prođe jeza kad se prisjetim nekih od događaja. No, razlog za ovaj tekst sam našao u ilustraciji na koju sam u knjizi nabasao nakon trideset pročitanih stranica. Crtež koji prikazuje čovjeka na nekoj palubi u meni je probudio dodatna sjećanja na rana čitanja.

Većina knjiga do kojih sam dolazio u doba dječaštva imale su ilustracije. Ne znam kojom logikom su nastajale, ali su bile rijetke, na dvjesto stranica bila bi dva ili tri crteža koja su trebala čitaocu pomoći da bolje vizualizira radnju knjige. Najčešće bi se u ilustracije razočarao, jer bih sam izgradio svijet i zamislio likove, a onda bi sve to srušio tamo neki ilustrator koji je ilustracijama prikazivao taj isti svijet kako ga je sam zamišljao. No, bilo je ilustracija koje sam morao prihvatiti jer me je moje dotadašnje iskustvo sputavalo da neke svjetove uopšte zamislim. Jedna od takvih knjiga upravo je 20.000 milja pod morem. Ilustracija na koju sam nabasao u knjizi vratila me je u prošlost više nego sam tekst. Mrak iz kojeg sam prvi put vidio taj crtež, najednom je oživio i ja sam se mogao zamisliti kako u taj isti crtež gledam sa svojih osam godina. Teško mi je opisati ono što osjećam dok gledam ilustraciju nakon trideset i koju godinu, ali su osjećaji snažni, kao da sam se upravo preko te ilustracije bio povezan sa ovom knjigom. Sva moja maštanja vezana uz Vernov tekst odgovaraju maštanjima samog ilustratora, što je pouzdan dokaz da je 20.000 milja pod morem knjiga čije sam ilustracije prihvatio kao svoje.

Znam da je i ovo vrijeme nečije djetinjstvo i da će o njemu današnja djeca pisati s nostalgijom kakve ni sam nisam lišen. Ali se ne mogu oteti dojmu da je bilo važno u šumi slova nabasati na jednu od svega nekoliko ilustracija u knjizi. Nekako vjerujem da je to bilo važno doživjeti i da su nas, tadašnju djecu, uvelike oblikovale ilustracije na koje bismo samo nabasali. One su bile tek djelići svijeta koji smo maštom nadograđivali. Vjerujem da je ta vještina važna i da u današnjem svijetu visoke rezolucije takvo što više nije moguće. Zbog toga sam se uznemirio i osjetio nemoćnim dok Feđi čitam 20.000 milja pod morem, nadajući se da ću mu prenijeti bar malo od onoga što sam u njegovim godinama osjećao čitajući isti tekst. Da je meni neko pročitao prvih desetak stranica ovakve jedne knjige, ja vjerovatno ne bih zadugo mogao zaspati. Feđa živi u svijetu velikih mogućnosti i njemu ništa ne može pobjeći, sve je tu, samo treba pritisnuti play. I ništa ne treba zamišljati, za njih je to neko već uradio, nacrtao im svjetove do kojih su trebali samo doći.

Nije cilj ovoga teksta porediti dva - vremenski jako udaljena - djetinjstva. Još manje mu je cilj podcjenjivati djetinjstvo koje žive današnja djeca, jer je to i pogrešno i glupo. Cilj ovog teksta, kao i svakog drugog, jeste povući čitatelja za rukav i pozvati ga da ti posvjedoči da je svijet u kojem si bio dijete stvarno postojao. Da su postojali Avdo, Hasa i Lazo, ljudi koji su preprodavali knjige, kao i oni stanovi iz kojih su ih dobrom voljom novih vlasnika uzimali. I to baš iz polica gdje smo ih mi, djeca prošlog vremena, ostavili nakon posljednjeg čitanja.

Almin Kaplan, Prometej.ba