Zdenka Karačića Kaću sam upoznao kao dječarac, i to kao profesora (predavao mi je fiskulturu u gimnaziji), i kao bibliotekara u srednjoškolskom centru čiji je sastavni dio bila “moja” konjička gimnazija. Stara zgrada te škole bila je blizu gradske pijace, a biblioteka se nalazila na Musali, pokraj gradskoga groblja. Kao knjiški moljac često sam posjećivao to carstvo slova. U sjećanju mi je do dan-danas ostala velika, mračna prostorija krcata knjigama. Na prvi pogled je izgledalo da u njihovom rasporedu nema nikakvog reda ni sistema, ali bi okretni Kaća, kad biste mu samo rekli koju knjigu trebate, smjesta otišao na pravo mjesto i hitro izvukao traženi naslov.

Zdenko je, zapravo, po struci bio profesor tjelesnog odgoja. Neko vrijeme mu to i jeste bio poziv, ali je osamdesetih – vjerovatno zbog nedostatka norme – prešao među knjige. A omiljen je bio i kao fiskulturnik. Samo što taj nije mnogo mario za plan i program. Bilo mu je važno da ga đaci slušaju, puste ga na miru, a da se i sami dobro zabavljaju. “Evo vam lopta, pa se igrajte”, često nam je govorio. A on bi sjeo negdje tu, pokraj igrališta, i dumao nešto svoje.

Ali je baš mene i takav, miran i tolerantan, jednom dobro “žacnuo”.

Bio je mart, sredina sedamdesetih. Na “partizanovom” igralištu već su bile počele pripreme za slet u čast Titovog rođendana, u kojima je učestvovao i moj razred. Za vježbu smo trebali odjenuti neku vrstu vojne uniforme, pa ih je Kaća jednoga dana razdijelio nama, učenicima. Svima, osim meni.

“A zašto ne i on,” upita neko od učenika Kaću.

“Zato što za njega nema uniforme”, lakonski je odgovorio naš difovac i otišao na svoje mjesto za šutnju.

Čovjek je bio u pravu. Jer, ja sam tada bio toliko žgoljav i mršav da je za mene bilo prakično nemoguće naći odgovarajuću uniformu. I sâm sam toga bio svjestan – čak i ja sam bar ponekad morao stati pred ogledalo! – ali su me žestoko zaboljele njegove riječi.

No, i dalje sam nastavio ići u biblioteku. “Gutao” knjige, mnoge i mimo lektire, često tražeći njegovu preporuku. Jer, mada nije studirao književnost, Kaća je bio vrlo načitan. Vidjevši da sam ozbiljno “zagrizao” u belles-lettres, jednom me je uputio na živog pisca, nikog drugog do velikog slikara, putopisca i karikaturistu, Konjičanina Zulfikara Zuku Džumhura. Pošto je baš tih dana Zuko boravio u Konjicu, predložio mi da odem k njemu na upoznavanje. Tako sam i učinio, i ostao Kaći “dužan” za jedno vrlo važno poznanstvo u mom životu.

Kasnije, kad sam diplomirao Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u Jugoslaviji je vladala velika ekonomska kriza. Čitave dvije i po godine sam čekao da dobijem posao. To je bio najteži period mog dotadašnjeg života. Svuda sam konkurisao, čak i na radna mjesta daleko od kuće i grada, samo ne bih li, sa solidno popunjenim novčanikom, već jednom postao “svoj čovjek”. Na kraju sam počeo konkurisati i na radna mjesta učitelja po okolnim selima, ali su me i tu odbijali. “Prejaka ti je diploma”, govorili su mi.

Na koncu se, sasvim neočekivano, otvorilo radno mjesto bibliotekara u “mojoj” srednjoj školi, stotinjak metara od roditeljske kuće! A otvoreno je zato što je na dugotrajnom bolovanju bio upravo moj bivši fiskulturnik!

Tamo sam na samom početku radio s koleginicom Vildanom Stanišić. Nas dvoje smo lijepo sarađivali. Vrlo pedantna i savjesna, Vildana je u Kaćin “kreativni nered” unijela jasan i logičan sistem. Sad su sve knjige uredno, po abecednom redu, stajale na policama, zavedene u registar. Svaki učenik je dobio bibliotečki karton, da se zna kad je zadužio, a kad mora vratiti knjigu. Moj prilog Vildaninom prilježnom radu je bio taj što smo od carstva slova napravili medijateku. U njoj su učenici, osim knjiga, mogli posuditi gramofonske ploče i videokasete (ekranizacije književnih djela).

Kasnije se Vildana udala u Sarajevo, a Kaća se s bolovanja vratio u medijateku. Odmah smo lijepo podijelili zaduženja. Ja sam se brinuo za red u lektiri, a Kaća, uglavnom, za atmosferu. I dobro je to šljakalo. On je bio duhovit, kozer. Često je znao sjesti za pijano, nešto nam odsvirati i otpjevati. Bio je veliki kreativac, pa se osim sviranja (klavir, harmonika, truba, saksofon), bavio i snimanjem dokumentarnih filmova. Njegov dokumentarac Gorki čaj o sječi lipa u gradu Konjicu je na jednom međunarodnom festivalu dobio uglednu nagradu. Na njoj su mu mnogi “filmaši” u Gradu bili jako zavidni.

Tako je naša biblioteka postala jedno od kultnih mjesta u gradu. Tu se vrijedno radilo – bili smo otvoreni i za cijeli grad – ali i raspravljalo, recitovalo, sviralo, pjevalo… Zato to mi je to doba – druga polovina osamdesetih – uprkos napetostima u državi, ostalo u veoma lijepom sjećanju.

Ali… Čašu meda jošt’ niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči (P. P. Njegoš). Kaćini problemi počeli su dijelom zahvaljujući baš toj njegovoj kreativnosti i svestranosti. Odjednom je “izgubio kompas”, počeo da piše pisma poznatim ljudima i institucijama, da se žali na sve i svašta, da zahtjeva pomoć… (Imao je šestoro djece.) Stalno je bio nekako uzrujan, pričao nepovezano. Bilo je očito da tu nešto ne štima. Na poslu se pojavljivao kad hoće a odlazio kad mu je volja. Pokušao sam razgovarati s njim, urazumiti ga, ali uzalud. Bio je “debelo” zaglavio u neki svoj imaginarni svijet iz koga mu, bar tada, nije bilo izlaza. Na kraju se jedno vrijeme “skrivao” na gradskom groblju u Sarajevu. Bilo je očito da mora biti hospitaliziran.

Na posao se vratio mjesecima kasnije, vidno izmijenjen: okrupnjao, vas podbuo od lijekova, neprirodno miran i povučen. Na nekoć živahnu i veselu bibliotečku atmosferu pao je plašt potištenosti.

Nekoliko godina kasnije je izbio rat. Zemlja je otišlo dođavola, ja, nakon skoro dvije godine rata, u Holandiju. Dok sam bio tu, ponekad bih odlazio u našu biblioteku, nastojeći održati kakav-takav red. U ratnom haosu, vandali su jednom provalili među knjige, poobarali police i, da ‘prostite, na jednoj gomili knjiga izvršili nuždu.

Kaća je isto imao radnu obavezu, ali smo se rijetko viđali. Kuća mu je bila na periferiji, pa mu je bilo suviše rizično dolaziti u grad, u biblioteku.

Nekoliko godina poslije vojne, za rijetkih odlazaka u zavičaj, sam ga posjetio samo jednom, i to u njegovoj prostranoj kući u naselju Ovčari nadomak Konjica. Tamo sam otišao sa mojom majkom, učiteljicom Natom, koja je učila, ako se ne varam, troje njegove djece. On, njegova žena, mi i bukadar djece – puna nas kuća! I dok su ostali živo pričali, pijuckali i mezili, moj drug je tiho i odsutno sjedio u pročelju stola. Kad bih ga nešto upitao ili se probao našaliti, on bi se samo blago nasmiješio i pogledao nekako kroz mene. Svijeća koja dogorjeva.

Umro je januara 2008. Nekoliko mjeseci pred smrt rekao je svojoj supruzi: “Vidjećeš, ženo, kad umrem na moju sahranu će doći cijeli Konjic!”

I došao je, bezmalo cijeli njegov grad. Svuda je vladao muk. Ni trube, ni ramunike.

Puno, puno docnije, pišući knjigu pjesama o dragim ljudima, napisao sam ovu pjesmu, kasnije objavljenu u knjizi “Ruka iz krasnog Niotkud”:


Kaćito

Z. Karačiću

Kad mu je u glavi nešto kvrcnulo,

netragom je nestao dvije-tri sedmice,

i skrivao se u katakombama

na koševskom greblju.

“A što li, moj Kaćito”,

upitah ga mjesecima docnije,

kad je mrvičak došao k sebi.

“Pa, da im budem bliže”,

čudno me pogledao tada,

kao da bih bar ja to morao znati.


Puno je dara imao,

svakojakog,

taj knjižničar kao sad izašao

iz Borhesove biblioteke!

Profesor fiskulture,

filmski meštar,

trubač, harmonikaš i pijanista,

ma i pisac – mada tu nekako “najtanji”.


A baš ga,

i danas tako mnijem,

to preobilje dara slomilo.

Umislio da može sve,

pa barnuo usvašta.


Ne treba čovjeku previše dobra dati,

pa da se osili,

na nebesa da navali!


Poslije te eskapade koševske,

još godinama vegetirao,

pa se polako,

p

o

l

a

k

o,

k’o žiška,

zgasio.


Pred samu smrt,

već teško hasta,

ženi rekao:

“Vidjet ćeš, ženo,

cijela će mi čaršija

na groblje doći.”

I došla je,

mome Kaćitu,

dakako!

Goran Sarić, Prometej.ba