Zulfikara Džumhura upoznao sam još kao gimnazijalac, dok mu je majka bila teško bolesna. Kao pasioniranim čitateljima, meni i školskoj drugarici, školski bibliotekar je preporučio da odemo u gradski motel i upoznamo pravog pisca. Putopisca. Slikara. Karikaturistu. Možda posljednjeg renesansnog umjetnika na ovim prostorima.

I k tomu još - ‘facu’ s malog ekrana!

Moram priznati da su mi koljena klecala dok sam gledao Zuku kako, za susjednim stolom, ispija prvu jutarnju. S konjakom, naravno. Srećom, moja je drugarica bila mnogo odrješitija. Ustala je sa stolice, zagladila kosu, poravnala suknjicu i prišla slavnom hodoljupcu: ‘Izvin’te, gos’n Zuko, mi bi da se s Vama upoznamo.’

Ispostavilo se da mu je bilo plaho drago što ga posjetismo. Nije skidao onaj svoj čuveni, pomalo sjetni osmjeh sa usana.

“Vidite, draga djeco, dva mjeseca sam ovdje a da me niko od kravataša nije posjetio”, povjerio nam se. Potom smo razvezli o svemu i svačemu.

A kad smo nakon dva ‘debela’ sata pošli kućama – ima l’ ko veći od nas?!

Od tada nas je zapamtio. Poslije, kad bi povremeno svraćao u Konjic, uvijek bi pitao za nas i zvao nas k sebi, u motel, u kome je redovno odsjedao.

Možda zvuči čudno, ali upravo on me je, za jednog od tih naših “motelskih razgovora”, odvratio od namjere da studiram žurnalistiku. “Zapamti, sinko: novinar se ne postaje. Novinar se rađa. Nego se ti prihvati nečeg sigurnijeg. A za novine možeš nešto škrabati i kasnije, s diplomom u rukama.”

Pokatkad smo skupa i šetali, uglavnom po Prkanju, staroj mahali za koju su ga vezivale mnoge uspomene iz djetinjstva.

Kako mi je samo godilo kad je jednoga ljeta, dok smo sjedili u hladu terase s pogledom na Neretvu, upitao suprugu: ‘Je l’ de, Vezira, ovaj mladi čovjek mnogo liči na Miloša Crnjanskog?”

Nema veze što se radilo o fizičkoj sličnosti. I to – poglavito o nosu, kojim je mene, a, bogami, i slavnog pisca Seoba, priroda « bogato » obdarila! “Ma,” tješio sam se, “Zuko je sigurno mislio na onaj Milošev blagi, melanholični osmjeh!”

Jednom, za otvaranja neke izložbe, paradnim korakom mi priđe tadašnja predsjednica Saveza socijalističke omladine: “Znaš, Sariću, tražio te Zuko,” reče važno, kao da citira klasike marksizma.

“Dobro,” odgovorim prividno ravnodušno, ne htijući joj pokazati kako sav treperim od radosti. “Ej, bolan, ZUKO te tražio,” ponovi ona, ovog puta još važnije, ljuta, valjda, što ovako mlako reagujem.

“Dobro, bóna, nisam gluh,” odsiječem. I okrenem joj leđa.

Šta ću, kad ni ja, poput Zuke, nikad nisam volio kravataše.

A jednom, samo jednom, Zukine su me riječi žestoko zaboljele. U holu, kod recepcije motela, skupa gledamo ‘Hodoljublja’. On, ja, i moja tadašnja cura, djevojka s Neretve. S kojom mi onomad, iskreno, ruže nisu baš cvjetale.

Šutke, pažljivo gledamo emisiju. Zuko ni okom da ‘mjerne moju curu. No, kad smo se opraštali, stari me je “lisac” povede malo ustranu: “Je l’ de, Sariću, da ti s ovom curom ne ide baš najbolje?” Što ti je oko slikarovo!

Kad je umro, na dženazi, nije me bilo u prvim redovima. Šutke, sa strane, sam promatrao gomilu ljudi oko svježe iskopanog mezara. Zuko se, eto, nakon dugog lutanja, vratio kući. Tada, na izdisaju osamdesetih, nebo nad nama se već počelo dobrano mračiti.

Nekoliko dana kasnije, na grobu sam mu zapalio svijeću. Znam da to kod Bošnjaka nije običaj. Ali, kontam – neće se, valjda, moj Zuko naljutiti.

Priča je objavljena ranije, u knjizi kolumni “Praški šamar”, Buybook, Sarajevo 2013.

Goran Sarić, Prometej.ba