Bluenose, 1921. W.R. MacAskill/Library and Archives Canada/PA-030803

Lejla Redžović nekadašnja je novinarka i urednica na BHT-u. Već dugo živi i radi u Kanadi. U serijalu „Sjeverno od 49“ piše o Kanadi, njezinoj istoriji, ljepoti i prostranstvima, o njenoj demokratiji i nedemokratiji, o suživotu anglofona i frankofona, o borbi za otcijepljenje i o borbi za opstanak, te o svemu što ovu zemlju čini i velikom i malom u isto vrijeme.

U osmom tekstu piše o legendarnom kanadskom ribarskom brodu.

Legenda kaže da je Vilijam B. Denis, urednik Halifaks Heralda, umalo pao sa stolice od smijeha kada je to jutro pročitao vijest u sportskoj rubrici američkih novina. Njujorško udruženje jahti je upravo otkazalo Američki kup, trku luksuznih jahti, zbog, kako je pisalo, olujnog vjetra koji je puhao punih 37 kilometara na sat. Kakva oluja, smijao se Vilijam, pa to je povjetarac za kanadske moreplovce!

Bila je to 1919. godina i Nova Škotska, kanadska atlanska provincija u kojoj se radnja naše priče dešava, uglavnom je živjela od ribolova. Lov na bakalar sa jedrenjacima u dubokim i hladnim vodama Atlanskog okeana bila je sudbina za većinu ljudi koji su živjeli uz obalu.

Američko otkazivanje trke zbog malo vjetra inspirisalo je Vilijama i nekoliko poslovnih ljudi iz Halifaksa da organizuju Sjevernoatlansku ribarsku trku, takmičenje pravih ribarskih jedrenjaka, radničku trku u kojoj učestvuju brodovi i ribari koji žive i rade na moru. Nazvali su je Fisherman’s Cup.

Nova Škotska je imala jednu od najboljih ribarskih flota na svijetu i bili su jako dobri u pravljenju jedrenjaka. Njihove komšije iz Masačusetsa iz Sjedinjenih Država bili su im glavni konkurenti. Trka je bila možda i posljednja prilika da se svijetu pokažu veličanstveni jedrenjaci u punom sjaju i brzini.

Prvi Fishermans’s Cup je održan u oktobru 1920. godine. Za pehar i nagradu je trebalo pobijediti u dvije od tri trke. Američki jedrenjak pod vođstvom kapetana Martija Velča, rođenog Kanađanina, je pobijedio kanadsku brodicu i sa trofejom i 4000 dolara odjezdio kući.

To je bilo prvi i zadnji put da su Amerikanci osvojili Fisherman’s Cup.

Nova Škotska se digla na noge poslije poraza, ponos nacije je bio povrijeđen, izgubili su vlastitu trku na domaćem terenu. Odluka je pala da se napravi jedrenjak koji ne samo da će poslati Amerikance kući plačući, nego će biti ponos Nove Škotske i Kanade, takoreći, najbolji jedrenjak ikada.

Prije nego što su krenuli da ga prave, počeli su tražiti kapetana. Našli su najboljeg koji je plovio kanadskim vodama. Angus Valters iz Lunenburga. On je prihvatio izazov, ali je tražio da ima udio u vlasništvu broda. Dobio je dovoljno da može odlučiti o tome kakav brod treba biti. Plan broda i konstrukcija su bili dodijeljeni lunenburškom brodogradilištu Smit &Rulan. Napravili su ga od tri vrste drveta, imao je dva velika jarbola visoka više od 30 metara i mogao je primiti posadu od 20 članova. Bio je napravljen za ribolov i za trke.

Ime je dobio po nadimku po kojem su zvali kanadsku provinciju u kojoj je nastao, Novu Škotsku. Bluenose.

Kad su ga u martu 1921. godine prvi put porinuli u luci u Lunenburgu, nije bilo dileme da je prekrasan. Bio je dug, uzak, vitak, crno-plav sa velikim bijelim jedrima. Odmah je u aprilu te godine krenuo u ribarenje. Da bi mogao da se takmiči, brod je morao bar jednu sezonu biti u ribolovu.

Ulov je bio dobar, imao je odličnu prvu sezonu. I svaku sljedeću koja je dolazila. Držao je rekord najviše uhvaćene i dovezene ribe ikada u lunenburšku luku. Koliko je bio lijep, bio je i brz, a brzina je bila često od presudnog značaja za ribarske brodove. Ko stigne prvi u luku, obično dobije najbolju cijenu za svoj ulov.

U oktobru te godine, Bluenose je stigao u luku u Halifaksu, glavnom gradu Nove Škotske. Čekala ga je prva trka, kvalifikacije za najboljeg kanadskog jedrenjaka koji će izaći na megdan najboljem američkom. Bilo je tu prekrasnih brodova, prekaljenih u ribarenju u dubokim vodama vjetrovitog Atlantika. Nije mu trebalo puno da se dokaže. Bez ikakvog napora, Angus i njegova ekipa su dva puta uzastopno bili prvi na cilju. Bluenose je bio najbrži kanadski jedrenjak.

U borbi za Fisherman’s trofej, Bluenose je čekalo suočenje sa američkim jedrenjakom Elsi. Njim je komandovao onaj isti Marti Velč koji je kući odnio pehar sa prvog takmičenja i ostavio Kanađane u suzama.

Prvog dana trke, puhao je jak vjetar. Da su se taj dan takmičile američke bogataške jahte, kup bi sigurno bio otkazan. Ali nisu. Takmičila su se dva ribarska kapetana. Marti i Angus su znali kako upregnuti vjetar i jedriti po vodama Atlantika. Prvi dan nije bio sretan za američku ekipu, jedrenjak im je izgubio glavni jarbol. Na svijetu je u to doba još uvijek bilo časnih ljudi, kapetan Angus je bio jedan od njih. Spustio je svoj glavni jarbol i nastavio trku bez njega.

I stigao 13 minuta ranije na cilj.

Treća trka se nije nikada ni održala. Bluenose je u drugoj trci sve vrijeme vodio više od pet kilometara ispred Elsi, pobijedio i trofej odnio kući. Vijest da je Kanada potukla Sjedinjene Države je bila najvažnija vijest u svim novinama, a Bluenose je preko noći postao ponos Nove Škotske i Kanade.

Sljedeće godine je opet pobijedio i odnio trofej u Kanadu. Sedamnaest godina Bluenose je radio ono za šta je bio napravljen. Pobjeđivao je Amerikance, osvajao Fisherman’s Cup i bio kanadski ponos. Kanađani su ga stavili na kovanicu od 10 centi davne 1937. godine i još uvijek je tamo. Nekoliko godina ranije su izdali poštansku markicu sa njegovom slikom.

U oktobru 1938. godine, Bluenose je bio posljednji put izazvan da učestvuje u trci. Američki favorit, jedrenjak Gertruda L. Tebo se nadao pobjedi. Kanadski brod je već bio star, vidio je mnogo oluja i okrutnog sjevernoatlanskog vremena, godine su bile vidljive na njemu. Angus je odbio da ide u trku. Međutim, Amerikancima je bilo jako stalo da pobijede Bleunose i razbiju mit o nepobjedivosti kanadskog jedrenjaka. Privatna delegacija je otišla u Lunenburg da pregovara o još jednoj Fisherman’s trci.

Na kraju je Bluenose stao na startnu liniju da posljednji put savlada valove Atlantika, zarobi vjetar u jedra i opravda titulu najbržeg jedrenjaka na svijetu. Neće to biti lak posao. Gertruda je bio nov jedrenjak, Amerikanci su bili puni nade. Dogovor je bio da se vozi pet trka. Rezultat je bio 2-2 prije posljednje trke. Ko je pobijedi, odnijet će trofej kući. Bluenose je bio oštećen, umoran brod. Kraj je bio neizvjesan. Angus i njegova ekipa su zajedrili posljednju trku negdje tamo oko Bostona, bodreći voljeni brod riječima: „Samo još jednom, možeš ti to, još samo ovaj put“.

I baš kao u starim filmovima i u snovima onih što još vjeruju da količina uloženih para ne određuje uvijek sudbinu trke, Bleunose se nageo na stranu, uhvatio vjetar, podigao jedra kao da mu je prva trka u životu i napravio ono što je najbolje znao. Pobijedio je Amerikance. Prosječna brzina u toku trke bila mu je 14,15 čvorova što je najbrži tempo ikad zabilježen u istoriji trka sa jedrenjacima.

To je bila posljednja trka ribarskih jedrenjaka u Sjevernom Atlantiku. Uskoro je dizel mašina zamijenila jedra. Drugi svjetski rat je planuo i više nikome nije bilo do dobrih starih brodova.

Bleunose je bio u luci u Lunenburgu nekoliko godina. Angus je pokušao da ga sačuva, tražio je od kanadske vlade da ga proglasi nacionalnim blagom, otkupio je vlasništvo nad njim, ali uzalud. Na kraju ga je morao prodati. Plakao je Angus kao dijete onaj dan kada ga je Zapadnoindijska trgovačka kompanije odvezla iz Lunenburga.

Stari brod je proveo rat na Karibima, prevozeći rum i banane i ponekad oružje za američku vojsku. Legenda kaže da ga je jednom, dok je vozio dinamit, presrela njemačka podmornica. Kapetan se poslije kleo da je njemački oficir prepoznao Bluenose, ispričao im priču o najbržem jedrenjaku na svijetu i pustio ih da odu.

Odmah poslije rata, negdje kod Haitija, nasukao se na hrid i potonuo. Niko nikada nije našao njegovu olupinu.

Početkom šezdesetih godina u Lunenburgu je počela gradnja replike Bluenosa. Ista kompanija, Smit & Rulan, koja je napravila original je, koristeći stare planove, napravila Bluenose II.

Prvi put uronjen u vodu, za kapetana je imao Angusa Valtersa. On je već bio u osamdesetim i nedugo poslije ove vožnje je umro. Kada je razapeo jedra i zaplovio okeanom, rekao je ekipi koja je plovila sa njim da je brod prekrasan.

Bluenose II se nikada nije trkao i služi za promociju turizma u Novoj Škotskoj. Većinu vremena provodi u luci u Lunenburgu, prekrasnom gradu pod UNESCO-vom zaštitom. Ljeti, kao ambasador dobre volje, obilazi gradove na Istočnoj obali i uz rijeku St-Lorens.

Nema više originalnog broda, nema ni Vilijama koji se sjetio da organizuju trke ribarskih jedrenjaka, nema više ni kreatora Bluenosa, ni Angusa ni američkih protivnika. Ostala je da živi samo legenda o nikad pobijeđenom brodu iz Nove Škotske koji je bio najbrži jedrenjak na svijetu.

Lejla Redžović, Prometej.ba