Kamp kućica je već bila zakačena, vreće za spavanje spakovane, oprema za plažu, dušeci, jastuci, suncobrani, knjiga od hiljadu strana za čitanje u pijesku, vino za večeri u kampu, sve, uključujući nas dvoje, bilo je to jutro spemno za polazak na godišnji.

Jasno da auto nije htio upaliti.

Palio je na minus četrdeset, palio je na plus četrdeset, ali eto to jutro, 27 stepeni, ni vlage, ni vjetra, ni kiše, načisto idealna temperatura, prvi dan godišnjeg, neće ni da makne.

Sreća, od nas dvoje ima jedno što ne odustaje lako, pa smo sa tri sata zakašnjenja ipak izašli na autoput. Idemo na istok, u provinciju koja se zove Nju Brunsvik, u grad Šedijak na obali Atlanskog okeana.

Većina provincije leži na obroncima Apalači planina pa se autoput neprestano penje i spušta po obroncima masiva. Sve je ogromno. I brda i šuma i proplanci koje neki vrijedni domaćini obrađuju. Imam osjećaj da smo zalutali u zemlju džinova. Sve vrijeme je pravac, cesta se penje uzbrdo kilometrima. Taman dođeš do vrha, hajd sad kilometrima nizbrdo. Na sve strane su bregovi, široki, prostrani, spuštaju se i podižu baš kao i cesta što ih slijedi. Ako nisu oranice ili livade obrasle divljim cvijećem, onda je šuma. Više od 80% cijele provincije je pokriveno drvećem.

Na nekim mjestima vidimo rijeku Sent Džon, lijepa je i velika i u dolini je pa je gledamo sa apalačkih visina. Ipak, ono čemu se stvarno radujemo je okean.

U Šedijak smo stigli u dva ujutro. Nigdje nikog živog. Miriše okean kroz otvorene prozore, noć je topla i vlažna, cesta je prazna, samo semafor mijenja boje i svijetli u mraku, mi klizimo kroz noć u potrazi za mjestom gdje ćemo spavati.

Šedijak je mali, malo više od 6000 stanovnika. Glavna cesta se proteže od početka do kraja grada i nastavlja dalje obalom okeana. Kuće su nanizane oko ceste, šarene su i vesele, dvorišta su puna cvijeća, krošnje drveća se naginju prema trotoaru i prave hladovinu.

Grad se smatra prijestolnicom jastoga. Kažu da tu love najbolje i najveće jastoge na svijetu. Mali restorani specijalizovani za morske plodove su posvuda uz cestu, nude ribu i jastog i ostale plodove mora.

Kamping u koji smo došli ujutro je u borovoj šumi, deset minuta pješke od okeana. Naše je mjesto lijepo i u komšiluku nam je jedna stara Vestfalija. Ispred nje sjedi neki čiča, sam samcat, visok je i noge mu vire iz stolice, stisnuo je koljena ko seoska mlada, čita neku knjigu. Krenem da se upoznam, ugledam kvebečku registraciju na autu, brzo okrenem nazad. Ko pri zdravoj pameti na godišnjem priča francuski?

Na plaži smo bili za pola sata. Pjesak je pustinjski, vruć i sitan, plaža je široka i duga, nema hlada ni na mapi, okean je miran, voda je plava i miriše na alge i na so. Kroz to mjesto prođe Golfska struja iz Meksika pa voda je topla. Plitko je kao u lavoru, treba pješačiti dva dana da ti voda dođe bar do struka.

U Nju Brunsviku su anglofoni većina, više od 60% stanovništva govori engleski kao maternji jezik. Frankofoni, potomci Akađana, prvih francuskih doseljenika u Kanadu, čine malo više od 30%. Ovo je jedina kanadska provincija u kojoj su i engleski i francuski službeni jezici. Francuski, koji ovdje zovu akađanski, ima 7 različitih dijalekata. Na ovih sedam treba dodati one što pričaju neku čudnu mješavinu engleskog i francuskog jezika koji u narodu zovu frangle. Njih razumjeti je samo za lingvističke supermene, nije za nas obične smrtnike.

Ja vam ovo pričam onako usput, da vam se nađe, ove su informacije potpuno beskorisne na našoj plaži. Tamo niko, uključujuči nas dvoje, nije pričao nijedan od službenih kanadskih jezika.

Na onom su se pijesku što prži po tabanima dok poskakuješ u pravcu vode pričali ukrajinski, španski, arapski, urdu i tamilski, tagalog i bog zna koji još jezik što ga ja nisam prepoznala. Plaža je bila puna Ukrajinaca sa slavenskim kockastim glavama baš kao što su naše dvije, Indijaca sa cijelim familijama, prababama, babama, roditeljima, djecom, unucima i praunucima, svi na istom velikom peškiru na koji serviraju hranu čim dođu i ne prestaju jesti do kraja dana, Arapa golih do pasa i njihovih žena zamotanih u crne tkanine u vodi do koljena. Jednom riječju, plaža je bila puna imigranata.

Domaćih, ako je i bilo na plaži, mora da su bili u teškoj ilegali.

Nakon cjelodnevnog prženja na suncu sa ostatkom ujedinjenih nacija, vratili smo se u kamping. Sjedili smo ispod zvjezdanog neba i gledali u mjesec koji je visio odmah iznad naših glava, veliki i crven. Tišina je bila prekrasna, čak ni ja nisam pričala. Većina ljudi sjedila je oko vatre. Čiči preko puta je došla žena. Drago mi je što nije sam.

U jednom trenutku, ničim izazvana, pade mi na pamet misao da je mojoj mami rođendan jedan od tih dana. Ali ja ne znam koji je danas dan! Skočim sa stolice, panika je zavladala, odmah i sad se mora saznati koji je datum! Treba nekoga pitati, okrećem se oko sebe, vidim čiču u istoj poziciji kao jutros kad smo došli. Ne smeta mi više što moram pričati francuski, urgentna je situacija. Otrčim tamo, priđem čiči, on ne mrda. Prva mi je misao - umro! Našao je kad će odapeti, baš sada kad meni treba! Priđem bliže, on se trznu, ja odskočih, volim ja svoju mamu ali ne toliko da sa mrtvacem pričam. Taman sam mislila razguliti s lica mjesta kad čiča progovori.

Izvinem se što sam ga prekinula u spavanju ili umiranju, ko će znati u njegovim godinama šta je bliže istini, mlatim rukama, objašnjavam sva užurbana kako ne znam koji je datum i kako mi je mami rođendan, meljem ko navijena, on me gleda ko da sam s druge planete. Na kraju progovori.

- Tebe zanima koji je danas datum da ti kažem?

Meni pade kamen sa srca, hvala bogu, nije ni mrtav ni mutav, razumio je, neizvjesnost će uskoro biti riješena.

- Pa ja ti dijete drago ne znam ni koja je godina.

Hajd čiča u...

Kad je vidio moju zbunjenu facu, nageo se prema meni tako da sam jasno vidjela njegove godine. Jadna ti majka, pa on već odavno ne prima penziju iz penzionog fonda. Njega finansira Institut za kulturno i istorijsko nasljeđe Kanade!

Onako naget prema meni, kao da mi daje pasvord za upad u Pentagon, čiča je konspirativno izgovorio :

- Slušaj radio, tamo će sigurno javiti koji je dan!

Računam poslije ovakvog razgovora će mi biti oprošteno što nisam čestitala rođendan isti dan. Ima tako nekih rođendana koji se čestitaju samo u mislima i ljudi koji se grle samo u snovima.

Sutra ujutro smo odlučili promijeniti plažu. Sat vremena od Šedijaka je grad Buktuš. Vijugamo cestom pored okeana, kuće se protežu duž obale, neke imaju privatne plaže od kamena ili od pijeska, neke su uz samu vodu, veš koji se suši na štriku mora da uvijek miriše na so.

Na pučini jedrilica. Nageta sam na prozor i pratim je očima. Vjetar nije jak, ona klizi po vodi. Toliko je daleko da imam osjećaj da se jedva kreće. Sama je u plavetnilu. Bijela jedra lagano su nageta, bistaju na suncu. Zamišljam nekoga u plavo bijeloj majici na pruge kako zateže uže da mu je vjetar ne prevrne. Njegova najdraža je u bijeloj košulji, kosa joj viori na vjetru. Oboje su bosi na palubi. Prate jedro i čekaju da vide kuda će ih vjetar odvesti. On se nada obali, ona pučini.

Neko vrijeme plovimo sa njima i onda oni odlaze iz mog svijeta a mi se iskrcavamo na pješčanim dinama Buktuša. Dine su duge skoro deset kilometara, protežu se prema pučini i svaki vjetar koji puše, svaka plima i oseka, mijenjaju im oblik. Preko dina je izgrađeno šetalište, drvena pasarela što mota iznad pjeska i slijedi more i čuva cijeli jedan eko sistem što živi na pješčanim bregovima.

Duž dina ima plaža na koju se silazi sa drvene pasarele. Ugazila sam u vodu do koljena. Da sam noge gurnula u zamrzivač toplije bi mi bilo. Koljena su mi nakon minute poplavila a da sam s prstima na nogama slučajno negdje zakačila, otpali bi ko ledenice.

U Šedijak smo se vratili brže nego što smo otišli. Neka, hvala, plažu više nismo mijenjali.

Bude to kada umisliš da je Atlantik Jadransko more.

Za kišnih dana, a ima takvih kada ljetuješ u Kanadi, vozali smo se uz okean, onako bez reda i cilja. Cesta je lokalna, spaja Šedijak sa ostalim gradićima uz obalu. Naiđemo tako na neko selo, zove se Stara Peća. Utabana zemljana cesta odvaja se prema okeanu. Skrenuli smo. Cesta je prava kao strijela, vodi kroz šumu pravo na plažu. Šuma je moćna, skoro da ne osjetimo kapljice kiše dok se vozimo ispod grana. Od ove se glavne ceste svako malo odvajaju mali sokaci lijevo i desno. Svaki taj sokak ima tablu sa imenom ceste. Ono što je čarobno je da na istoj banderi imaju table sa imenima ljudi koji žive u kućama u tim ulicama. Na lijevo imaju Šeril i Robert, Amanda i Bob, Žizel i Alen, na desno su Pat i Monika, Margaret i Džimi.

Kuće su prekrasne, zavučene u šumu, dijele ih niske male drvene ograde, dvorišta su puna nekog cvijeća i žbunja i zelenila koje može da živi bez puno sunca jer je sve pokriveno velikim zelenim krošnjama javora. Ušuškane su u zelenilo, na terasama su stolice na ljuljanje i neka oprema za plažu jer im je okean s druge strane dvorišta.

Možda je to mjesto gdje žive sretni ljudi, ko će znati.

Predveče smo naišli na plažu Aboto u malom selu Kap Pele. Na ulazu je pisalo da je to bila, da jeste i da će uvijek biti zemlja Mikmaka, plemena koje je tu živjelo prije nego što su bijelci došli. I da Mikmak ljudi tu zemlju nikada nisu predali bijelom čovjeku.

Izašli smo šetati mada je padalo. Kiša je natapala i plažu i nas dvoje, brzo smo bili mokri. Zavukli smo se ispod neke drvene strukture kada se začula muzika. Neko je na gitari svirao „Heart of Gold“ od Nila Janga.

Kafana je bila na spratu. Vagon restoran u kojem se služi pivo, svira rokenrol i niko prisutan nije mlađi od četrdeset. Sva tri uslova su ispunjena, šank je naš.

Prvi put nakon dugo vremena sam se osjećala mirno, kao da sam došla kući, tu u Kap Pele, na zemlji Mikmaka, u kafani punoj anglofona iz lokalnog sela. Sa svoje sam stolice iza šanka vidjela Atlanski okean, mračan i siv, poprimio boju neba i oblaka što se u Kanadi mogu rukom dohvatiti kada se namrači i kada kiša pada. Bilo je vlage u vazduhu, ali nije bilo teško za disati. Mrak je već bio pao, na terasi je sjedilo nekoliko najhrabrijih Kanađana, njih kiša neće lako otjerati. Ovih dvadesetak unutra su, kao i mi, slušali muziku, pili i pjevali.

Neki lik, plav i visok, sigurna sam da ima daleke rođake u Škotskoj, došao je za šank da naruči novu rundu. Priča engleski, smije se i pozdravlja ljude. Izgleda kao da je popio koju više. Kaže da se zove Selš i da je tu iz komšiluka. Ne pitajte kakvo je to ime, mi smo pitali, njemu tačno bilo neugodno što ne zna. Pita nas odakle smo.

- Iz bivše Jugoslavije.

Na tu se informaciju Selš okrenu prema kafani i zagalami tako da ga čuju s druge strane Atlantika i oni rođaci što nikad nisu imigrirali u Kanadu.

- Hej drugari, našao sam za šankom dva Jugoslovena!

Pokazivao je na nas kao da smo rijetki primjerci živih bića uspjeli preživjeti uprkos tome što im se domovina raspala. Podigao je čašu sa pivom da nam nazdravi, skoro šokiran kako li smo nas dvoje iz Jugoslavije uspjeli dobaciti do njegovog sela na rubovima svijeta.

- Grozno je šta se vama desilo u Jugoslaviji. Gdje sad živite?

Odjednom muk u kafani, i muzika je stala, imam osjećaj svi nas slušaju a mi, šta ćemo, pritisnuti pitanjem, priznamo.

- U Kvebeku.

Selš gleda u nas ko da smo sišli s uma.

- Bog te, pa to je još gore!

Ne smijemo se samo mi nego i pola kafane. Svi osim nas su lokalci, anglofoni, rođeni i žive u Kap Pele, znaju se od malena, dijele zajedničku ljubav prema pivu i muzici i evidentnu naklonost prema susjednom Kvebeku i komšijama frankofonima.

Prilazili su da nas pitaju kako smo, kako nam je u Kvebeku. Izgledalo je kao da imigranta u životu nisu vidjeli. Bili su sretni da pričaju o svom selu, kućama uz obalu okeana, o pješčanim plažama, o jastogu koji je prvorazredan, o životu bez stresa i brzine i o miru koji su tu našli. O pivu u kišni utorak u kafani na obali Atlantika.

Ima ponegdje na svijetu i sretnih ljudi, sretnem ih baš kada počnem sumnjati da igdje postoje. Neka ih, bude mi lakše od toga pa makar oni ostali a mi otišli. A morali smo otići. I iz kafane i iz Nju Brunsvika. Ne može godišnji vječno trajati.

Ispred nas je hiljadu kilometara ceste preko Apalači planina. Napuštamo zemlju Mikmaka, gdje vrijeme teče sporije, gdje ljudi sviraju Heart of Gold u kišna predvečerja, ne znaju ni koji je dan ni koja je godina, gdje su jedrilice najljepši nakit okeana i gdje ispod naziva ulica pišu imena sretnih ljudi koji tu stanuju.

Jurimo širokom cestom što se u beskonačnost penje i spušta po obroncima masiva, pjevamo davno zaboravljene pjesme iz nestale zemlje, napuštamo Nju Brunsvik i idemo jedinoj kući koju imamo. U Kvebek, a gdje drugo?

Lejla Redžović, Prometej.ba