Lejla Redžović nekadašnja je novinarka i urednica na BHT-u. Već dugo živi i radi u Kanadi. U serijalu „Sjeverno od 49“ piše o Kanadi, njezinoj istoriji, ljepoti i prostranstvima, o njenoj demokratiji i nedemokratiji, o suživotu anglofona i frankofona, o borbi za otcijepljenje i o borbi za opstanak, te o svemu što ovu zemlju čini i velikom i malom u isto vrijeme.

U devetom tekstu piše o kanadskoj multikulturalnosti i svome “doprinosu” njoj preko autentičnih bosanskih rum kuglica.

U školi francuskog jezika bilo nas je dvanaest. Ja sam bila jedina iz Evrope i jedina za čiju zemlju niko nikad nije čuo. Za Kolumbiju, Peru, Irak, Alžir, Kinu i SAD su svi čuli. Bila je to moja prva godina u Kanadi i još sam bila puna entuzijazma da ljudima objašnjavam ko sam i odakle sam. Nisam bila jedina. Svima nam je bilo stalo da svoje zemlje pokažemo u najboljem svjetlu i većina nas je, totalno iracionalno, mislila da je kod nas, bez obzira iz koje bjelosvjetske rupe dolazimo, bolje nego u Kanadi.

Kanađani tu imigrantsku aroganciju stoički podnose. Oni misle na duge staze. Prva generacija imigranata može živjeti u iluziji da je sve bolje tamo odakle dolaze i da su kosmičkom greškom zaglavili u Kanadi, njihova djeca neće sigurno. Odakle god da su im roditelji, djeca će biti Kanađani.

Prije više od pedeset godina, daleke 1971. godine vlada Pijera Trudoa, oca današnjeg kanadskog premijera Džastina Trudoa, usvojila je multikulturalizam kao zvaničnu kanadsku politiku. Vjeruju da u njihovoj zemlji ljudi različitih nacija, kultura, rasa, religija i jezika trebaju imaju ista prava i mogućnosti i da niko od njih ne smije biti ignorisan ili tretiran kao nevažan.

Logika iza te politike je jednostavna. U Kanadi je malo ljudi na velikom prostoru, natalitet nije veliki i populacija stari. Za brz ekonomski razvitak treba radna snaga. Imigrante motivišu boljim životom ali i osjećajem da će i kao različiti biti prihvaćeni u Kanadi. Za razliku od SAD gdje se promoviše melting pot, u Kanadi smatraju da imigranti mogu i trebaju zadržati svoje osobenosti i da njihova različitost obogaćuje kanadsko društvo.

Prednost ovog modela je što motiviše kreativnost i inovativnost koja se razvija u saradnji ljudi različitog porijekla, kulture i etničke pripadnosti koji nisu pod pritiskom da se odreknu onoga ko su da bi postali Kanađani. S obzirom da se ne insistira na asimilaciji nego socijalizaciji, mogući problem koji vide je jačanje i odvajanje etničkih zajednica nauštrb jedinstvenog kanadskog identiteta. Znate li kako tu pojavu zovu?

Balkanizacija.

U malom gradu u centru Kvebeka, gdje smo svako svojom sudbinom doselili, nas dvanaest rođenih na pet različitih kontinenata, utvrđivali smo kanadsku politiku na vlastitoj koži.

U okviru sedmice humanosti, Kanađani svake godine organizuju Dan multikulturalnosti. Cilj je domaćem stanovništvu približiti ljude i običaje iz drugih zemalja. Trebalo je napraviti panoe sa informacijama o zemlji iz koje dolaziš, izložiti fotografije, tradicionalne predmete i nošnju i trebalo je napraviti nešto autentično da se jede.

Kod ovog zadnjeg zahtjeva ja sam već znala da od te ljubavi nema ništa. I dok sam ja mislila u sebi kako nema te tradicionalne niti bilo kakve druge hrane na ovom svijetu koju bih ja znala napraviti, čuh samu sebe kako na glas izgovaram: "Moi aussi"!

Kad nisam ništa pametnije naučila reći na francuskom, nisam morala ni te dvije-tri riječi što me samo ukopaše! Na kraju smo svi pristali. Ukupno je trebalo biti predstavljeno 20 različitih zemalja.

Plakate sam još nekako i napravila, ali kad je trebalo naći kakve takve tradicionalne objekte po kući, tu je nastao problem. Jedva smo našli jedan ručni mlin za kafu, neke priglavke sa narodnim motivima, jednu pletaru sa domaćom rakijom i dvije lutke u narodnoj nošnji, sve vlasništvo mog muža.

A onda je na red došla hrana. Kuku lele! Na kraju je moj suprug pristao da spasi obraz i napravi baklavu. Pri tome je brojao kako baš njemu od svih ljudi da se desi da oženi Bosanku koja niti zna praviti pitu niti baklavu, niti uopšte zna išta kuhati!

Potrudio se on meni za ljubav, složio balkavu, ubacio u rernu pa smo otišli gledati neki film i zaboravili na nju. Ma dobro, nije se puno prepekla, samo malo sa strana, odozgo i odozdo. Drugu smo prerano izvadili i slabo zalili. Avaj, onda smo to isjekli na najmanje moguće romboide koje je istorija baklave ikada vidjela, povadili iz tepsija, pobacali zagoreno, nepečeno, ogulili crno i ostale su nam na plehovima najmanje baklavice na svijetu.

Potom smo napravili najtradicionalniji kolač u Bosanaca ikada, kuglice sa rumom. To je jedino što smo znali napraviti. Zamutili smo keksa, kokosa, čokolade, grožđica i suhih smokvi i sve zalili rumom. Umeljali smo to u kuglice i poslagali u šarene papire.

Uopšte ne trebam reći kolika je gužva bila oko našeg štanda, ljudi su se tukli oko kuglica sa rumom! Jedan malo bistriji Kvebečanin je rekao da nije znao da u Bosni i Hercegovini proizvode rum, ali smo ga ućutkali sa dvije malo veće kuglice pa je produžio preispitujući se na kojoj se to geografskoj širini susreću Bosna i Hercegovina i šećerna trska.

Srećom, ostali ne briljiraju iz geografije pa su bili oduševljeni. Jeli su i baklavu, sa konstatacijom da su mislili da je to tradicionalni grčki kolač. Kako prosječnom Kanađaninu objasniti uticaj Otomanske imperije na nas Balkance i našu iluziju o vlastitoj autentičnosti?

Mi smo sve što smo imali izložili na svoj štand. Velike fotografije iz jednog kalendara su im se svidjele, posebno stari grad Jajce sa vodopadom, a ne zna se koliko je ljudi prevrnulo onaj mlin za kafu u rukama. Nikako im nije bilo jasno kakvu mi to kafu meljemo u njemu i na šta liči to što pijemo.

Sala je bila puna štandova, ljudi su bili obučeni u narodne nošnje, vadili su hranu u male papirne tanjire i pričali o svojoj zemlji svima koji su naišli. Izgledalo mi je kao da putujem oko svijeta. Bilo je lijepo slušati iz prve ruke o Kartaheni i muzeju zlata u Bogoti, o Kineskom zidu i o Limi, o alžirskoj borbi za nezavisnost i jesti empanade.

Meni je ipak najbolje bilo kada sam prišla jednom štandu i pitala dvije starije tete odakle su. I one mi odgovoriše:" Mi smo vaše komšije iz Rumunije!" Kako sam se samo obradovala, kao da su mi rekle mi smo vaše komšije s Brista iz Zenice! Došlo mi da skočim i da ih izljubim!

I tete su se nama obradovale, ponudile su nam tradicionalnu rumunsku delikatesu, sarmu, koju oni zovu zamotuljak od mesa i kupusa. Pa ti živi u ubjeđenju da si originalan.

Bilo mi je drago što neko zna gdje je moja zemlja. One su bile rijetke kojima nisam vadila kartu Evrope i prstom pokazivala gdje smo. Teško je prihvatiti koliko ti je zemlja mala i beznačajna u svjetskim okvirima. Koliko je zapravo malo ljudi ikada čulo za nju a još manje ih zna gdje se nalazi. Čak i u nevjerovatnoj beskonačnosti kanadske etničke šarolikosti igramo beznačajnu ulogu.

Skoro 90% Kanađana smatra da je multikulturalnost važan ili najvažniji dio kanadskog identiteta. U Kanadi živi oko 450 različitih etničkih zajednica a skoro jedna trećina Kanađana kaže da ima multietničko porijeklo. Dok jedni hvale a drugi kritikuju ovaj koncept, on je kanadska realnost. Samo ove godine primiće pola miliona imigranata iz cijelog svijeta. Oni će doći za boljim životom, a tragajući za njim utkaće dio sebe, svoje kulture i tradicije u čudesno šarenilo kanadskog društva.

A svako ko malo bolje pogleda, u tom će šarenilu naći već utkan moj doprinos ljepoti ove zemlje. Naravno, autentični, nadasve tradicionalni bosanski kolač, kuglice sa rumom.

Lejla Redžović, Prometej.ba