François Musin. HMS Erebus u ledu, 1846. Royal Museums Greenwich. Wikimedia Commons

Lejla Redžović nekadašnja je novinarka i urednica na BHT-u. Već dugo živi i radi u Kanadi. U serijalu „Sjeverno od 49“ piše o Kanadi, njezinoj istoriji, ljepoti i prostranstvima, o njenoj demokratiji i nedemokratiji, o suživotu anglofona i frankofona, o borbi za otcijepljenje i o borbi za opstanak, te o svemu što ovu zemlju čini i velikom i malom u isto vrijeme.

U desetoj epizodi piše o jednoj nikada do kraja rasvijetljenoj i razjašnjenoj ekspediciji iz 19. stoljeća.

Bilo je hladno i maglovito majsko jutro 1845. godine kada su dva broda isplovila iz Kentske luke u istočnoj Engleskoj. Erebus i Teror su bili tehnološko čudo svog vremena. Solidno napravljeni i dobro opremljeni brodovi, mogli su ići na parni pogon i na vjetar. Oficiri i posada, ukupno 129 ljudi predvođeni Sir Džon Franklinom krenuli su u potragu za Sjeverozapadnim prolazom. To je morski put koji spaja Atlantik i Pacifik između nenaseljenih kanadskih ostrva Arktičkog arhipelaga. Karta svijeta je bila skoro gotova, ostale su neistražene samo ledene vode Arktika.

Evropljani su još od petnaestog vijeka bili zainteresovani da nađu što kraći put za Aziju. U ta doba nije bilo ni Panamskog ni Sueskog kanala pa se na putu od Kine do Britanije moralo obići pola svijeta. Mnoge su ekspedicije prije Franklina kretale ka sjeveru, ali nijedna nije uspjela proći. Voda na Arktiku je bila zaleđena skoro cijele godine, a ako i nije bila, sante leda, ponegdje visoke i do 90 metara, plutale su okolo.

Franklin je bio siguran da će njegova ekipa napraviti ono što nijedna druga do tada nije. Imao je iskustva, ovo mu je bila treća ekspedicija u potrazi za Sjeverozapadnim prolazom. Brodovi su bili pojačani za eventualne sudare sa ledom, imali su i parno grijanje za polarne hladnoće. Ponijeli su hrane za tri godine, između ostalog i novitet za to doba, konzervirano voće, povrće i supe.

Franklin je bio siguran u uspjeh ekspedicije.

Dva mjeseca poslije isplovljavanja, krajem jula 1845. godine, u zaljevu Bafin blizu Grenlanda su ih sreli kitolovci dok su čekali povoljno vrijeme da uđu u Sjeverozapadni prolaz. Posvjedočili su da su mornari bili u dobrom raspoloženju i da su vjerovali da će već te godine doći do Pacifika.

To je bio posljednji put da ih je neko vidio.

Franklinova ekspedicija je nestala sa lica zemlje. Dvije godine niko nije čuo ni riječ od njih, niko ih nije sreo ni vidio. Franklinova žena, Lejdi Džejn je zajedno sa članovima britanskog parlamenta i britanskom štampom uspjela nagovoriti britansku vladu da u proljeće 1848. godine pošalju spasioce u potragu za Franklinom.

U narednih deset godina, za njima je bila organizovana najskuplja i najiscrpnija potraga u istoriji svih dotadašnjih potraga. U nju je bilo uključeno četrdeset brodova i više od 2.000 ljudi, ukupno 30 ekspedicija. Ponuđena je i nagrada od 20.000 funti za bilo kakvu informaciju o brodovima i posadi.

Franklinu i njegovoj ekipi i dalje nije bilo ni traga ni glasa.

Skoro deset godina nakon nestanka ekspedicije, stigla je prva vijest. John Rae, škotski trgovac krznom prepričao je svoj susret s jednim Inuitom koji je živio na kanadskom sjeveru. Škot je od Inuita kupio nekoliko srebrnih kašika i viljuški za koje je utvrđeno da su pripadale Franklinu. Prema njegovim riječima, Inuiti su našli skupinu bijelaca smrznutih u snijegu. Uz njih su bili i improvizovani kotlovi u kojima su kuhali svoje mrtve da bi imali šta jesti.

Ova je priča izazvala prvorazredan skandal u Londonu. Bilo je teško prihvatiti priču o kanibalizmu pa je čuveni britanski pisac Čarls Dikens proglasio izmišljotinom necivilizovanih ljudi. Njegovo je mišljenje prihvatio dobar dio engleske javnosti.

Međutim, za vladu je ovo bio dokaz da ekspedicija nije uspjela i 1854. godine je cijela posada proglašena nastradalom.

François Musin. HMS Resolute u potrazi za Sir Johnom Franklinom, 1850. Wikimedia Commons

Četiri godine poslije, jedna je istraživačka ekipa na Ostrvu kralja Vilijama otkrila poruku koju su ostavili oficiri sa Franklinovih brodova. Četrnaest godina poslije isplovljavanja pronađen je prvi i jedini pisani trag koji bar djelimično objašnjava šta se tim ljudima desilo.

Ekspedicija je prvu zimu između 1845. i 1846. godine provela na Biči Ostrvu. Brodovi su bili usidreni između ledenih santi, duboko u arhipelagu kanadskog sjevera. Tri mornara su umrla te zime. Sahranjeni su na ostrvu i 150 godina poslije oni će odigrati ključnu ulogu u otkrivanju uzroka smrti posade.

Sljedeće ljeto, kada je malo odledilo, krenuli su dalje kroz umrežene prolaze arhipelaga u nadi da će se probiti do Pacifika. Negdje kod Ostrva Kralja Vilijama led je zarobio brodove i oni se nikad se više nisu oslobodili. Franklin je umro na brodu u junu 1847. godine. Uzrok smrti je nepoznat. Grob mu nikada nije pronađen.

Posada je ostala na brodovima dvije godine. Dio ih je umro od upale pluća, hladnoće, skorbuta i trovanja olovom. Oni što su preživjeli, njih 105, nakon dvije godine čekanja da se led otopi, izgubili su nadu. Napustili su brodove i krenuli pješke preko ledenih prostranstava u nadi da će se dokopati civilizacije.

Prema arheološkim pronalascima, pretpostavlja se da su svi umrli na 400 km dugom maršu kroz ledenu pustaru kanadskog sjevera. Samo je tridesetak uopšte uspjelo da dođe do kopna, ali su i dalje bili stotinama kilometara daleko od prve nastanbe. Niko se nije spasio.

Godinama su se istraživači vraćali na sjever u potrazi za bilo kakvim tragom o tome šta se desilo Franklinu i njegovoj posadi. Sudbina posade je ušla u legendu, opjevana je u kanadskim pjesmama, knjige su pisane o njima i dalje niko nije tačno znao šta im se desilo.

Krajem dvadesetog vijeka, Oven Beti, profesor antropologije na univerzitetu u Alberti, započeo je projekat o Franklinovoj ekspediciji. On je sa svojim timom otputovao na Ostvro Kralja Vilijama gdje je pronađen jedini pisani trag ostao od ekspedicije i gdje se pretpostavlja da je posada napustila brodove.

Prešli su zapadnu obalu ostrva baš kao što se pretpostavlja da je napravila i Franklinova ekipa 132 godine ranije. Nadali su se da će naći ostatke tijela i stvari i da će uz pomoć moderne tehnologije uspjeti uvrditi identitet i uzrok smrti 129 ljudi iz izgubljene ekspedicije. Istovremeno, vlada Kanade im je dala dozvolu da iskopaju ona tri groba na Biči ostrvu i naprave naučnu analizu pronađenih ostataka.

Tih se godina već nešto i nagađalo o sudbini posade, ali brodove još niko nije bio našao. Franklinovi oficiri su u pisanoj poruci ostavili tačne kordinate brodova prije nego što su ih napustili.

Međutim, brodova tamo nije bilo.

Tokom 1997. godine ekspedicija nazvana "Franklin 150" je prva krenula sa sonarom u potragu za Terorom i Erebusom. Trebalo je nekoliko različitih ekspedicija, 17 godina traganja i puno upornosti dok prvi brod nije otkriven.

U septembru 2014. godine pronađena je olupina broda za koju je, nekoliko dana poslije, tadašnji premijer Kanade Stiven Harper potvrdio da je Franklinov prvi brod Erebus.

Dvije godine poslije, otkrivena je i olupina Terora. Ekipa koja ga je našla je objavila da je brod u odličnom stanju. Pronađena oprema na brodu je bila skoro neoštećena.

Ni na jednom od brodova nije bilo tragova ljudi.

Niko nije nikada utvrdio zašto brodovi nisu bili na koordinatama na kojima ih je posada ostavila. Da li su ih led i voda odvukli i potopili? Možda nisu svi napustili brodove ili su se neki mornari vratili? Možda je neko pokrenuo brodove kada se led otopio?

Sudbina Franklinove ekspedicije nikad do kraja nije osvjetljenja. Ono što sigurno znamo je da su zaglavili u ledu pune dvije godine, da se po nesreći led ni ljeti nije otopio i da su oni izgubili nadu da će se ikada i otopiti. Puno ih je umrlo, a oni koji su preživjeli su napustili brodove i krenuli preko ledenog Arktika prema Kanadi.

Iscrpljeni okrutnim sjevernim vremenom, hladnoćom, glađu i bolešću, bez iskustva u borbi sa niskim temperaturama, arktičkim vjetrom i ledom, umirali su jedan po jedan na putu prema civilizaciji.

Istraživanja provedena na pronađenim ostacima Franklinove posade otkrila su u ostacima kostiju tragove olova. Prepostavlja se da se posada otrovala loše konzerviranom hranom. Također, na kostima su otkriveni tragovi kanibalizma čime je potvrđena istinitost inuitske priče još iz 19. vijeka.

Inuiti, ljudi koji se u ledenim bespućima osjećaju kao kod kuće, jedini su svjedoci stradanja Franklinove ekspedicije. Kako su ih Evrpoljani arogantno smatrali divljacima i necivilizovanim ljudima, niko nije pridavao važnost njihovim svjedočenjima. A oni i danas u svojim legendama imaju priče o bijelim ljudima koji su tumarali po vjetru i snijegu, gladni i smrznuti i koji nikada nisu našli svoj put kući.

Franklinova ekspedicija je jedna od najtragičnijih u istoriji kanadskog sjevera. Nikada do kraja rasvijetljena i razjašnjena, ostavila je iza sebe priču o ljudima koji su pokušali nemoguće - da pobjede prirodu. Ono što je ostalo iza njih su mape Sjeverozapadnog prolaza, puta budućnosti, najvrjednija zaostavština njih i ekipa koje su tragale za njima.

Lejla Redžović, Prometej.ba