Lejla Redžović nekadašnja je novinarka i urednica na BHT-u. Već dugo živi i radi u Kanadi. Za Prometej je odlučila pisati o Kanadi, njezinoj istoriji, ljepoti i prostranstvima, o njenoj demokratiji i nedemokratiji, o suživotu anglofona i frankofona, o borbi za otcijepljenje i o borbi za opstanak, te o svemu što ovu zemlju čini i velikom i malom u isto vrijeme. Serijal smo naslovili sa „Sjeverno od 49“, prema paraleli koja predstavlja najveći dio granice SAD-a i Kanade.

U drugom tekstu autorica piše kako je došlo do toga da na isti dan dva dijela Kanade slave međusobno suprotstavljene praznike.

U Kanadi ljetnja sezona počinje zadnjeg vikenda u maju. Posljednji tragovi snijega do tada nestanu, priroda ozeleni preko noći, a Kanađani jedva dočekaju da se poskidaju u šorceve i majice kratkih rukava. Taj se vikend otvaraju tereni za kamping, ljudi izvlače ljetnje rekvizite iz šupa i garaža i svako se nada da će dani biti sunčani, da će raspaliti roštilj, otvoriti hladno pivo i uživati u prvom suncu.

Ljepota produženog vikenda je neradni ponedjeljak. Taj dan se u Kanadi koja priča engleski slavi kao Dan Kraljice. U Kanadi koja priča francuski, slavi se Dan Patriota.

Došla iz, oprostite mi na izrazu, šizofrene zemlje u kojoj nema jedinstvenog stava ni o čemu, malo mi je bilo čudno kada sam shvatila da ni Kanada nije puno bolja. Kako može biti da na isti dan u istoj državi jedni slave kraljičin rođendan, a drugi ustanak i pobunu protiv iste te kraljice i britanskog imperijalizma?

Znam, i ja sam mislila da nema luđe zemlje od naše.

Sve je počelo tako što krajem šesnaestog vijeka nekoliko tvrdoglavih Francuza zima na sjeveru nije obeshrabrila. Ljeti naprave koloniju, iz zime rijetko ko živu glavu izvuče, sljedeće ljeto oni ponovo isto. Bili su osvojili ogromnu teritoriju preko cijelog sjevernoameričkog kontinenta od rijeke St. Lawrence na sjeveru pa sve do ušća Mississippija u Golfski zaljev. Kako je vrijeme prolazilo, francuske kolonije su rasle, osnovani su gradovi Québec i Montréal, i izgledalo je da ih je baš krenulo.

Kao što to u životu obično biva, sreća im nije dugo trajala. Taman kada su savladali da postoji život i na minus četrdeset, ma kako nemoguće zvučalo, eto ti komšija Engleza k'o zle sudbine, da im sve upropaste. Francuske kolonije? Nikakav problem. Prvo su se iskrcali na obale Atlanskog okeana i s lica mjesta rastjerali, pobili i raselili 13.000 Akađana, prvih francuskih doseljenika u Sjevernu Ameriku, sa njihovih farmi i već kultivisane zemlje. Onda su se brodovima spustili niz rijeku St. Lawrence i osvojili gradove Québec i Montréal.

Tako je propala Nova Francuska i 60.000 frankofona koji su živjeli u njoj je preko noći došlo pod britansku upravu.

Britanci su novoosvojenu koloniju odmah počeli naseljavati anglofonima lojalnim britanskoj kruni. Da se obezbijede da im kakav frankofon ne uđe u vlast, počne raditi u lokalnoj administaciji ili ne daj bože počne odlučivati o nečemu, uveli su pravilo da se moraju odreći katoličke religije i autoriteta Pape ako hoće raditi za Britance. Tako su po kratkom postupku frankofoni postali građani drugog reda u vlastitoj koloniji.

Kako kod nas kažu, ničija nije do zore sjala. Baš nekako tih godina trinaest američkih kolonija je odlučilo da im je dosta da šalju svoje pare u London a da ih tamo niko ne predstavlja, pa su se izborili za nezavisnost od krune i proglasili vlastitu državu. Čuli ste možda za njih, zovu se Sjedinjene Američke Države. U strahu da im frankofoni ne naprave isto u Kanadi, Britanci su ukinuli obavezu odricanja od religije. Drugo nisu ništa promijenili, valjda su mislili da je od njih i to previše.

Kolonijama je u to doba vedrio i oblačio guverner kojeg je postavljala britanska kruna. On je birao svoje saradnike s kojima je upravljao zemljom i narodom s kojim nije imao ništa zajedničko. U takvoj tiraniji, kako su je frankofoni s pravom zvali, najveći je jaz između vlastodršca i potlačenog bio u Donjoj Kanadi, današnjem Kvebeku, sa većinskim katoličkim frankofonskim stanovništvom.

Ne može se reći da frankofoni nisu pokušali mirnim putem promijeniti politički sistem kolonije. Njihova Patriotska stranka donosila je zakone u lokalnom parlamentu na koje bi onda guverner stavljao veto. Pisali su, protestvovali, zahtijevali i sve u svemu, iz britanske perspektive, dosađivali i bogu i Britancima sa tom demokatijom, gdje li su samo u onoj kanadskoj vukojebini čuli za nju?

Osnivač Patriotske stranke i vođa kanadskih frankofona, Louis Joseph Papineau napisao je 1834. jedan od najvažnijih dokumenata u istoriji Kvebeka. Manifestom nazvanim Devedeset i dvije odluke Patrioti su zatražili ukidanje diktature i uspostavu demokratski izabrane vlasti.

„Ovo je zla vlada koja sreću i nesreću jedne zemlje i njenog naroda stavlja u ruke despota nad čijim radom taj narod nema nikakav uticaj i sa kojim nema nikakav ni zajednički ni dugotrajni interes. Uvođenje demokratskih izbora i odgovorne vlade jedini je način da se obezbijedi jednaka budućnost i zaštite svi stanovnici Kanade.“

Ovako su Papineau i Patrioti pisali u London prije 200 godina naglašavajući da ne traže ništa što Kruna već nije obezbijedila svojim podanicima u Britaniji. Vjerovali su da kraljica nema nikakvog drugog izbora nego da im ispuni zahtjeve. Kakve naivčine, da ne povjeruješ.

Kako ju je od kanadskih Patriota dijelio Atlanski okean, kraljica Viktorija nije imala stah da bi kao komšija Luj XVI i njegova hanuma Maria Antoaneta mogla završiti na giljotini, kako Francuzi inače rješavaju problem s neposlušnim kraljevima. Znala je Viktorija da nije u tradiciji britanske krune da dijeli pravdu i demokratiju po svijetu, Kanada nije bila izuzetak od pravila. Odgovor je stigao nakon tri godine strpljivog čekanja - a bilo bi bolje da nije. Potpuna i apsolutna odbijenica.

Ko ne bi popizdio?

Nije prošlo dugo, opalila je i prva puška. Oružani sukobi su bili kratki i krvavi, britanska vojska brojno nadmoćnija, superiornije naoružana i istrenirana. U bici kod St. Eustache, napad je vodio glavom i bradom John Colborne, glavnokomandujući britanske vojske u Kanadi koji je iza sebe imao dugogodišnje vojno iskustvo krunisano bitkom kod Waterlooa gdje se sukobio sa Napoleonom. Sa 1500 vojnika napao je 200-300 Patriota koje je predvodio seoski liječnik Jean Olivier Chénier.

Nakon nekoliko sati bitke, posljednje utočište revolucionara, seoska crkva u koju su se povukli je bila zapaljena, i većina ih je, uključujući i Jean Oliviera živote izgubila dok su u bijegu od vatre iskakali kroz prozor gdje su ih dočekivali britanski bajoneti.

Pobuna je ugušena, veliki broj Patriota je izbjegao u SAD, bio je ubijen ili uhapšen i obješen. Pedeset i pet je osuđeno na doživotni egzil u tadašnju kaznenu koloniju Australiju i poslano da kao politički zarobljenici robijaju sa kriminalcima.

Lord Durham je stigao iz Londona da ispita uzroke pobune. Valjda Britancima nikako nije bilo jasno što su se ovi iz čista mira digli na oružje.

„Teško je zamisliti jadniju naciju od ove što su je stvorili nasljednici francuskih kolonizatora u Kanadi. To su ljudi bez istorije i bez kulture, sa čudnim jezikom i manirima.“ Tako je Lord u svom izvještaju opisao kanadske frankofone. Po njemu, solucija je bila jednostavna. Ujediniti kolonije, asimilirati frankofone da se više ne sramote pričajući taj čudni jezik i da više ne žive u zabludi da imaju svoju vlastitu kulturu i identitet. Nema frankofona, nema ni problema.

Ne bih da se ponavljam, ali ko ne bi popizdio?

Kao šlag na tortu, Britanci su baš nekako u to doba proglasili kraljičin rođendan praznikom. Ona je krunisana 1837, iste godine kada su njeni daleki frankofonski podanici podigli revoluciju. Sedam godina poslije, taman kada je onih 55 nesretnika počelo skupljati pare da se iz Australije vrate u Kanadu, Viktorijin je rođendan postao službeni praznik u tadašnjoj koloniji.

Prva polovina dvadesetog vijeka nije donijela bog zna kakvu promjenu. Kvebek je bio uglavnom ruralan, izuzetno konzervativan, loše obrazovan i generalno nerazvijeniji od ostatka Kanade. Katolička crkva je bila vlasnik kvebečkih života, a anglofoni su bili vlasnici biznisa u kojim su frankofoni radili za nadnicu.

Šezdesete godine dvadesetog vijeka su puno toga promijenile. Ono što Patriote nisu uspjele 1837, na talasu socijalističkih revolucija napraviće njihovi unuci. Najvažniji slogan Mirne revolucije, političkog, ekonomskog i kulturnog pokreta kvebečkih intelektualaca i političara je bio: Gospodari u vlastitoj kući.

Crkva je izgubila dominaciju koju je imala, kvebečka vlada je preuzela vlasništvo nad javnim poslovima, usvojili su zakone da zaštite vlastiti jezik i kulturu i emancipirali žene.

Da im jezik u Kanadi postane ravnopravan engleskom, Kvebečani su čekali sve do 1969. godine. Da im priznaju da su nacija, čekali su još duže. Tek je 2006. godine kanadski parlament prihvatio da su Kvebečani nacija unutar ujedinjenje Kanade. Na svakoj kanadskoj kovanici s jedne strane je kraljica, na novčanici od 20 dolara - kraljica, u kabinetu kanadskog premijera - kraljica. Šef države, makar formalno - kraljica. Ima toga još i uskoro će biti zamijenjeno s kraljem.

Mogli su Kvebečani izabrati i neki drugi dan da slave Dan Patriota. Ima dana u godini, može se probrati. Mogli su, ali nisu. Prije tačno dvadeset godina, donijeli su odluku da zadnji vikend u maju, kada ostatak Kanade slavi kraljičin rođendan, oni u Kvebeku obilježavaju Dan Patriota.

Kada je objavio odluku, tadašnji premijer je rekao da taj dan obilježavamo „važnost borbe kanadskih patriota 1837 – 1838. za nacionalno priznanje našeg naroda, za njegovu političku borbu i za demokratski politički sistem“.

Produženi vikend će uskoro, imaćemo tri slobodna dana za onaj dugo čekani roštilj. Nadamo se suncu i lijepom vremenu. Izvadit ćemo ljetnju opremu iz šupe i garaže, poskidaćemo se u šorceve i majice kratkih rukava. Kada otvorimo ono dugo čekano pivo, može cijeli svijet slaviti kraljičin rođendan ako hoće, mi ćemo nazdraviti onima što su prije dvjesto godina hrabro ustali da se bore protiv tiranije.

Lejla Redžović, Prometej.ba