Povodi za ovaj tekst su poznati. S jedne strane, prošlogodišnja snimka Darija Kordića koja je u javnost plasirana 10. juna, a na kojoj taj haški osuđenik za ratne zločine iskazuje ponos svojim ratnim putom, tvrdeći da je to sve vrijedilo svake sekunde i da bi opet sve ponovio. S druge strane, „slučaj“ Farisa Šehovića, sarajevskog društveno-političkog aktivista, koji se drznuo „izjednačiti“ Kordića sa Sakibom Mahmuljinom, a nad kojim čuvari nacionalne čistoće i pravovjerja treniraju strogoću kao opomenu svima koji bi se, poput Šehovića, usudili razmišljati izvan konsenzusa o nepravedno osuđenim generalima najčišće armije u povijesti čovječanstva.

Apologeti Darija Kordića, i on sam, tvrde kako on nije odgovoran za ratni zločin pripadnika HVO-a u Ahmićima, nego da su krivi neki drugi (najčešće se sva odgovornost prenosi na Tihomira Blakšića, koji po opskurnim desničarskim krugovima dobiva etikete jugokomunista koji je svalio krivnju na „pravog“ Hrvata Kordića da bi izvukao sebe iz Haga). Apologeti Sakiba Mahmuljina, i on sam, tvrde kako on nije odgovoran za ratne zločine mudžahedinskog odreda Armije BiH, nego da su krivi neki drugi. Sudovi za ratne zločine misle drukčije, o čemu svjedoče pravomoćne presude i obrazloženja pravomoćnih presuda.

No, hajmo na trenutak povjerovati da Kordić (i kompanija) i Mahmuljin (i kompanija) zaista govore istinu i da oni stvarno nisu neposredno odgovorni za počinjene zločine. U tom slučaju, ostaje nam politička dimenzija njihovog ratnog djelovanja i ono što su oni sami opisivali kao ciljeve i razloge svoje borbe.


Kordić: borac za „slobodnu Hrvatsku“ od Istre do Busovače

Dario Kordić jedan je od potpisnika „Opredjeljenja i zaključaka“ donijetih u Zagrebu 13. i 14. lipnja 1991. godine. U tim „Opredjeljenima i zaključcima“ ističe se “proglašenje Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini” i “stvaranje suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim (sada mogućim) granicama”. Kordić i drugi potpisnici nisu ostavljali mogućnost nikakvog kompromisa, ističući da “ovaj narod neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilo kakvo drugo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske”.

Isti taj stav Kordić, kao važna politička figura, i još 20-ak njegovih istomišljenika iz Bobanove frakcije HDZ-a ponovit će u studenome te godine, odlučivši da se “pristupi formuliranju i objavljivanju pravnih i političkih akata (proglašenje Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini, provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj) kao prve faze na putu konačnog rješenja hrvatskog pitanja i stvaranja Suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim (sada mogućim) granicama”.

U siječnju 1992. godine, na mitingu u Busovači Kordić za taj gradić kaže da je „hrvatsko tlo i da će to tako i biti.“

Kordićeva retorika iz rata bila je nabijena nemilosrdnom mržnjom prema Muslimanima (i kao naciji i kao pripadnicima muslimanske religije), a njegovi govori i nastupi bili su prijeteći, nacionalističko-šovinistički i huškački. Bivajući i ostajući zaluđeni nacionalist, Kordić je tvrdio i tvrdi kako se borio „isključivo za dobrobit hrvatskog naroda“. Haški sud je na osnovu cjelokupnog Kordićevog političkog angažmana zaključio kako je „Kordić posjedovao konkretnu diskriminacijsku namjeru koja je potrebna za krivično djelo progona“. U obrazloženju presude, između ostaloga se navodi kako Kordić „ne treba biti osuđen kao tvorac kampanje progona ili njen najvažniji pokretač. Ipak, on se sa žarom uključio u tu kampanju i bio je od ključne važnosti naročito u ofanzivama u Lašvanskoj dolini 1993. naređujući napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993. Za svoj udio u tim užasnim događanjima, on zaslužuje da bude odgovarajuće kažnjen. Činjenica da je bio političar nije bitna: njegova uloga je jednako neupitna kao i uloga onoga koji je povlačio obarač. Štaviše, činjenica da je bio vođa samo otežava njegova krivična djela.“

Dario Kordić fantazirao je velikonacionalne snove i borio se, s velikim žarom, za ekskluzivno hrvatsko tlo na dijelovima Bosne i Hercegovine. U vrijeme rata, progoni i zločini samo su prirodna posljedica takve ideologije, alat za izvršenje cilja čistog nacionalnog tla. Agresivna nacionalna mržnja, dehumanizacija i demonizacija drugih naroda, ideološka rigidnost ono su što priprema teren za zločine. To je, dakle, prvi i najvažniji korak, to je najvažnija karika u lancu koji u najgorem spletu okolnosti završava ubojstvom tromjesečne bebe, kakva je bio Sejo Ahmić.

Čak i ako povjerujemo (a ne vjerujemo, jer više vjerujemo sudu i materijalnim dokazima) Kordićevim apologetima da on nije naredio upad u Ahmiće i da nije bilo „smrtonosnog sastanka“ Kordićeve grupe na kojem je, umjesto zauzimanja brda iznad Ahmića odlučeno da se upadne u selo, jasno je da je on svojom politikom i retorikom za sve takve stvari pripremao teren. Malo li je?

A što na kraju bi s hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini za čiju se dobrobit Kordić „isključivo borio“? Eno ga, ipak je prihvatio, i to pod svakakvim uvjetima, rješenje koje nije „u granicama slobodne Hrvatske“. Upravo taj narod bi morao, radi samoga sebe prije nego radi bilo koga drugog, postati svjestan na kakvu su ga stranputicu odveli ideolozi poput Kordića (na čelu sa zagrebačkim dvojcem Tuđman-Šušak) i koliko ga je koštalo „stvaranje suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim granicama“.

Bajke o hrvatskom političko-vojnom vodstvu koje je branilo i obranilo Bosnu i Hercegovinu ravnopravnih naroda, i koje nikada nije imalo želju za secesijom dijelova Bosne i Hercegovine, nalaze se na drugom spratu. I neka u njih vjeruje onaj kome je s tom vjerom lakše živjeti.


Mahmuljin: borba za učvršćivanje vjere

Odred „El-Mudžahidin“, sastavljen od boraca iz afričkih i azijskih zemalja, u ljeto 1993. godine priključen je – potpisom generala Rasima Delića (haškog osuđenika) – trećem korpusu Armije BiH. Odred je bio aktivan u srednjoj Bosni, u sukobu s Hrvatima, te zatim sa Srbima. Do kraja rata, taj odred počinio je brojne zločine koji se prije svega ističu svojom krajnjom morbidnošću i ritualnošću, od lakših zločina poput devastiranja franjevačkog samostana u okolici Travnika i učenja ezana s crkvenog oltara, do teških zločina poput odsijecanja glava i nosanja tih glava kao trofeja i strašila po "nevjerničkim" selima.

Sakib Mahmuljin i njegovi apologeti tvrdit će kako on nije znao za zločine mudžahedina. Sud, kako rekosmo, smatra drukčije, obrazlažući da je Mahmuljin „imao razloga da zna i da je znao da se njegovi podređeni pripadnici spremaju počiniti djela nečovječnog postupanja prema zaštićenim osobama, odnosno da su krivična djela već počinili, te je propustio da preduzme nužne i razumne mjere da iste spriječi da ista počine, odnosno da ih kazni nakon što je dobio informacije da su njegovi podređeni počinili krivična djela“.

Sami mudžahedini tvrdili su kako su “vjerovali (smo) samo komandantu Trećeg korpusa Sakibu Mahmuljinu, pošto je bio pravi musliman i Izetbegovićev čovjek” (iskaz prevoditelja odreda Aimana Aiwada na suđenju Rasimu Deliću). Kada su nakon rata, zbog međunarodnog pritiska, mudžahedini morali napustiti BiH, Rasim Delić im je na oproštajnom druženju u Zenici prenio „selame od našeg predsjednika Alije Izetbegovića“ ističući da, „kada je riječ o predsjedniku Izetbegoviću i komandi Armije BiH, niti smo zaboravili, niti ćemo zaboraviti sve ono što ste učinili za narod BiH. Ja nikada nisam skrivao da ova jedinica postoji, da je to jedinica Armije BiH, da je u sistemu rukovođenja i komandiranja Armije BiH“, dok im se Sakib Mahmuljin obratio ovim riječima:

„Došli ste u borbi na Allahovom putu pomoći muslimanima Bosne. Vaš dolazak je potpuno opravdan. Odlazite svojim kućama u dalju borbu na Allahovom putu. Kao jedna od najboljih jedinica Armije BiH i Trećeg korpusa, izvršili ste, uz Allahovu pomoć, sve postavljene zadatke, ali i zadatke učvršćenja vjere na ovim prostorima. U Bosni su sada ojačani korijeni islama koji će se uz Allahovu pomoć dalje učvršćivati i vi ćete kad ponovo dođete u Bosnu, a uvijek ste dobrodošli.“

Čak i ako povjerujemo (a ne vjerujemo, jer više vjerujemo sudu i materijalnim dokazima) Mahmuljinovim apologetima, ostaje važno pitanje ideološke matrice unutar koje je on djelovao – i ne samo on.

Bajke o bošnjačkom političko-vojnom vodstvu koje se isključivo borilo za Bosnu i Hercegovinu ravnopravnih naroda i građana, štaviše za sekularnu i građansku Bosnu i Hercegovinu, i čiji su vrhovnici oličenje najuzvišenijih principa nalaze se na trećem spratu. I neka u njih vjeruje onaj kome je s tom vjerom lakše živjeti.

Franjo Šarčević, Prometej.ba