Trideset godina čekao se ovaj događaj - da na hrvatskom/bosanskom jeziku dobijemo kapitalnu studiju o povijesti franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni, koju je dr. Jozo Džambo napisao i objavio na njemačkom jeziku 1991. godine (Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien, Dietrich-Coelde-Verlag Werl/Westfalen 1991). To izdanje je za tisak priređena Džambina doktorska disertacija, odlikovana nagradom Društva za jugoistočnu Europu (Sudosteuropa-Gesellschaft) iz Münchena. Knjigu je s njemačkog jezika preveo dr. Sulejman Bosto, a izašla je u izdanju Kulturno-povijesnoga instituta franjevačke provincije Bosne Srebrene. (ivanlovrenovic.com)

Prenosimo pogovor knjizi čiji je autor dr. Emir O. Filipović.

Korisnim knjigama vrijeme ne umanjuje vrijednost. Čak ni kada se pojave u nevrijeme. Jer kako drukčije nazvati devedesete godine dvadesetog stoljeća, posebno ako ih promatramo iz bosanskohercegovačke perspektive? Na samom njihovom početku, u njemačkom gradiću Werlu, u pokrajini Nordrhein-Westfalen, daleko od domovine, objavljena je studija Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien autora Joze Džambe, i da su kojim slučajem tadašnje okolnosti bile povoljnije, sasvim sigurno ne bismo morali čekati tri desetljeća da se ona prevede i stavi na uvid čitateljstvu koje se najviše zanimalo za njezinu tematiku i koje se ta tematika još uvijek na najneposrednije načine tiče.

Zato s tih trideset godina koliko je proteklo od objavljivanja njemačkog izvornika, knjiga Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni ima nešto dužu “prethistoriju” nego što je to uobičajeno kod sličnih izdanja. Nastala je kao doktorska disertacija branjena 1984. na Ruhr Univerzitetu u Bochumu, za tisak je pripremljena 1990, a konačno objavljena 1991. godine, na veliku obljetnicu Franjevačkog reda u Bosni i Hercegovini. Autorov uloženi trud tada nije prošao neopaženo. Disertacija je 1986. nagrađena godišnjom nagradom Društva za jugoistočnu Europu u Münchenu, a knjiga je po objavljivanju privukla pažnju i brojnih recenzenata koji su je pozitivno ocijenili. S pravom su isticali njezin kritički i objektivan odnos, kako prema prvorazrednim izvorima i cjelokupnoj obrađivanoj tematici, tako i prema ranijoj historiografiji koja je srednjovjekovnim franjevcima na bosanskom prostoru pristupala uglavnom apologetski, pa skoro i “hagiografski”. Takav emotivan ili subjektivan stav starijih autora je unekoliko i razumljiv ako se uzme u obzir da su o ovoj temi prije Džambe uglavnom pisali sami bosanski franjevci koji su svoje prethodnike željeli predstaviti u najboljem svjetlu te ponekada i opravdati njihove postupke. Svi su oni, od Filipa Lastrića, Mije Vjenceslava Batinića, Julijana Jelenića, Bonicija Rupčića, pa sve do Dominika Mandića, o prošlosti Reda pisali “iznutra” i imali su specifične razloge, motive i povode za bavljenje ovom temom, uvjetovane vremenom i prilikama u kojima su živjeli i djelovali. Neki su s više a neki s manje uspjeha u svojim knjigama predstavili srednjovjekovno razdoblje povijesti franjevaca u Bosni, otklonili osnovne sumnje oko faktografije, kronologije i nekih temeljnih istraživačkih problema, ali za razliku od Joze Džambe nijedan tom ključnom periodu bosanskog franjevaštva nije posvetio zasebnu studiju. Čak i ako temu nije promatrao sasvim “izvana”, ipak je njegovo djelo svojevremeno okarakterizirano kao “najkritičkiji i najutemeljeniji prikaz djelovanja franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni” do tada.

I uistinu, bio je to znatan napredak u odnosu na ranije. Osim što je bila prva tematski zaokružena cjelina, monografska obrada i suma onoga što se pouzdano znalo o franjevačkoj prošlosti od dolaska u Bosnu do 1463. godine, Džambina studija imala je i pregršt drugih pozitivnih strana. Uz nadasve korisnu procjenu vrijednosti neobjavljenih i objavljenih primarnih izvora, u prvom redu papinskih bula, spisa dubrovačkih kancelara i bilježnika, te općih dokumenata franjevačkog porijekla, nudila je i kritički odmjeren presjek dotadašnjih historiografskih postignuća izložen diskurzivnim i polemičkim tonom. I dok su u najvećoj mjeri knjige starijih autora o prošlosti bosanske franjevačke vikarije bile pregled povijesti same ustanove, djelo Joze Džambe se nije samo fokusiralo na političke nego je obuhvatilo i društvene i gospodarske implikacije franjevačkog prisustva u državi bosanskih banova i kraljeva. To znači da u fokusu autora uopće nije bilo široko prostranstvo nekadašnje Bosanske vikarije, koja se u svojim najširim granicama protezala od Istre na zapadu do obala Crnog mora na istoku, i od Jadrana na jugu do Karpata na sjeveru, nego se istraživanje odnosilo samo na Bosnu kao “povijesni krajolik”. U tako definiranom okviru bilo je dovoljno prostora za razmatranje mnogih važnih pitanja, od kojih vrijedi posebno izdvojiti prikaz crkvenih prilika u Bosni prije dolaska franjevaca, zatim unutarnje organizacije i misionarske prakse franjevačkog reda, te političkih i vjerskih uslova u kojima su članovi bosanske franjevačke zajednice obavljali svoje pastoralne dužnosti. Međutim, možda je najvažnija odlika knjige to što franjevce ne izdvaja iz šireg konteksta u kojem su djelovali te ih smatra sastavnim dijelom srednjovjekovnog bosanskog društva, prateći, do one mjere do koje je to bilo moguće, njihove interakcije s ostalim raznorodnim društvenim kategorijama toga vremena, Dubrovčanima, Sasima, građanima, trgovcima, vlastelom i drugim sličnim grupama. Naravno, nije bila zanemarena ni uloga Crkve bosanske kao konkurentske institucije u istim funkcijama, a novost u odnosu na ranije autore svakako je bilo i značajnije oslanjanje na neobjavljene dokumente Dubrovačkog arhiva, ponajviše na brojne testamente dubrovačkih građana koji su franjevcima i njihovim samostanima u Bosni oporučno ostavljali vrijedna materijalna dobra. Informacije crpljene iz izvora su bile dosta vješto uklopljene u opće tokove povijesti franjevačkog reda te je u knjizi do izraza jasno došla snažna franjevačka akcija na polju kulture koja je dodatno povezala tadašnju Bosnu na periferiji katoličkog svijeta sa suvremenim strujanjima na Zapadu i Centralnoj Europi. Istican je međunarodni karakter reda te je oslikan i postepeni proces prepuštanja inicijative domaćim snagama. U tom smislu je svakako indikativan podatak da je jedan franjevac porijeklom iz Bosne po prvi puta preuzeo službu vikara Bosanske vikarije tek 1504. godine. Djelo na samom kraju postavlja i važno pitanje o tome kako je na kontinuitet franjevačkog prisustva u Bosni utjecalo osmansko osvojenje Bosanskog kraljevstva.

Imajući to sve u vidu, mogla se očekivati skora priprema prijevoda i novog izdanja, dok je izvornik svakako bio čitan i citiran, ponajviše u stručnim radovima i u djelima koja su bosansku franjevačku tematiku obrađivala na stranim jezicima. Takav razvoj događaja su, nažalost, poremetile ratom izazvane neprilike zbog kojih se prevođenje i objavljivanje moralo odgoditi za neka sretnija vremena. Za sva kasnija odugovlačenja i oklijevanja mogu se okriviti drugi, kako subjektivni tako i objektivni razlozi, od kojih svakako vrijedi izdvojiti pojačanu historiografsku i publicističku produkciju izazvanu naglim porastom zanimanja za sve aspekte bosanskog srednjovjekovlja. Ona je nastupila skoro istovremeno kada se na tržištu pojavilo njemačko izdanje knjige Joze Džambe, a onda je u narednom periodu uzela tolikog maha da se isprva moglo učiniti kako bi objavljivanje prijevoda imalo više smisla samo ukoliko bi se u obzir uzeli rezultati i tih nekih novijih pristupa.

Naravno, već je spominjana obljetnica Franjevačkog reda u Bosni i Hercegovini iz 1991. godine poslužila kao zgodan povod za održavanje raznih manifestacija i skupova te objavljivanje brojnih prigodnih publikacija, unatoč svim problemima koji su uslijedili nedugo potom. U izdanju Vrhbosanske visoke teološke škole tada se pojavila i knjiga Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, s opsežnim tekstom Bazilija Pandžića o historijatu franjevačke djelatnosti u Bosni od 13. do 15. stoljeća, a nekoliko doista vrijednih priloga o franjevcima u srednjovjekovnoj Bosni objavljeno je i 1994. godine u okviru zbornika radova sa skupa Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291-1991. Upravo u to vrijeme pokrenut je i časopis Franjevačke teologije u Sarajevu Bosna franciscana. U njemu su se sporadično pojavljivali značajni članci o temama srednjovjekovne prošlosti franjevaca na bosanskom tlu, a relevantni radovi iz te oblasti izlagani su i na znanstvenim okupljanjima upriličenim raznim povodima, najčešće u organizaciji Franjevačke teologije u Sarajevu i Kulturno-povijesnog instituta Bosne Srebrene, samostalno ili u suradnji s drugim partnerima. To su zapaženi skupovi i zbornici posvećeni fra Anđelu Zvizdoviću, fra Marku Dobretiću, fra Jakovu Markijskom, zatim franjevačkim samostanima u Olovu, Kraljevoj Sutjesci, Gučoj Gori, itd, s mnogim korisnim podacima koji su se eventualno i mogli pronaći u nekoj novoj sintezi o bosanskim franjevcima u srednjem vijeku. Tome svemu možemo pridružiti i konstantno osvježavanje sadržajne ponude i prezentacije srednjovjekovnog kulturnog blaga u muzejskim zbirkama franjevačkih samostana u Bosni i Hercegovini praćenog porastom svijesti o važnosti predmeta koji se u njima čuvaju; od Humca, Livna i Jajca, sve do Sutjeske, Kreševa, Fojnice i Visokog.

Neovisno od ove inicijative franjevačkih krugova da dostojno obilježe značajne osobe, događaje i ustanove iz bogate baštine svoga reda, i historiografija o srednjovjekovnoj Bosni je krajem 20. i početkom 21. stoljeća doživjela svojevrstan rast obilježen poboljšanjem kvantiteta i kvaliteta onoga što je struka uspijevala proizvesti. U tom su relativno kratkom razdoblju objavljene mnoge kraće ili duže studije, zbornici radova, članci i monografije te su obrađene brojne teme ključne za bolje razumijevanje političkih, društvenih i vjerskih uvjeta u kojima su živjeli i djelovali franjevci na bosanskom prostoru. Napisane su detaljne biografije pojedinih vladara, velikaša i drugih značajnih ličnosti toga vremena, istraženi su odnosi Bosne s najvažnijim političkim subjektima u susjedstvu – Mletačkom republikom, Ugarskim kraljevstvom i Osmanskim carstvom, objavljena je temeljna studija o ustrojstvu Crkve bosanske i bosanskim krstjanima kao i knjiga o dominikancima u srednjovjekovnoj Bosni, zatim nekoliko zbornika radova o osmanskom osvajanju Bosne i širenju islama, knjige i istraživački članci o raznim zemljama, oblastima i gradovima Bosanskog kraljevstva, od kojih je možda u kontekstu ove teme najznačajnija monografija o Srebrenici u 15. stoljeću jer su franjevci tamo bili naročito aktivni. Osim toga, intenziviran je rad na objavljivanju i najranijih osmanskih dokumenata sačuvanih u arhivskim fondovima nekih franjevačkih samostana, a u posljednje vrijeme su obavljena i sustavna istraživanja dubrovačke arhivske građe te je publicirano nekoliko zbirki izvora s ponekim vrijednim i do sada neiskorištenim podacima o bosanskim franjevcima i njihovim samostanima. I inače je na osnovi zapisa iz kancelarijskih i bilježničkih knjiga Dubrovačkog arhiva nastalo nekoliko važnih stručnih priloga koji upotpunjuju naše znanje o ovoj temi. Napravljen je iscrpan pregled spomena samostana i crkava Bosanske vikarije u oporukama Dubrovačkog notarijata, zatim koristan rad o franjevcima u Zahumu i Bišću kod Mostara, kao i analiza o prisustvu franjevaca u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne, a nedavno je također objavljena i kvalitetna knjiga o postanku i razvitku franjevačke provincije u Dubrovniku koja je s Bosnom tijekom 14. i 15. stoljeća imala višestruko značajne i iznimno razvijene veze. Ozbiljni znanstveni članci o pojedinim franjevačkim temama nastajali su i na osnovi građe drugih arhiva, knjižnica i muzejskih zbirki pa tako danas imamo radove o franjevačkoj crkvi i samostanu Sv. Nikole u Milima kod Visokog, zatim o trećorecima, konventualcima i njihovim samostanima na bosanskom prostoru, te o oporučnim legatima Zadrana i Trogirana bosanskim franjevcima u doba kralja Tvrtka.

I u svjetskoj historiografiji se u protekla tri desetljeća po pitanju boljeg poznavanja općih tokova u Franjevačkom redu desio osjetan pomak, pa sada raspolažemo s nekoliko vrijednih i modernih sinteza o prošlosti franjevaca. Također su izdavane i knjige o franjevačkom obrazovanju, muzici, književnosti i likovnoj umjetnosti u srednjem vijeku, o ranoj franjevačkoj teologiji, o klarisama, o opservanciji u 15. stoljeću, o bogoslužju i franjevačkom identitetu, itd. Uz to sve su i kolege u Mađarskoj napravile stanovit iskorak u izučavanju mnogih pitanja vezanih za aktivnosti franjevaca, a velike izdavačke kuće su čak pokrenule cijele serije i nizove knjiga posvećenih franjevcima u srednjem vijeku. Pored toga su objavljeni i brojni novi izvori, poput dodataka čuvenoj zbirci Bullarium Franciscanum, a moderne tehnologije omogućile su pristup inače teško dostupnim starim dokumentima i knjigama, zbirkama izvora i starim časopisima s veoma vrijednim znanstvenim prilozima.

Ovakav jedan napredak svakako je prepoznat u stručnim krugovima pa su do sada na univerzitetima Sarajeva, Budimpešte i Novog Sada u nekoliko navrata prijavljivane magistarske i doktorske teme sa zadatkom da se u njima obrade ili pojedina pitanja iz franjevačke problematike ili pak ukupan historijat Franjevačkog reda u bosanskoj državi. Međutim, konkretni rezultati tih radova se još uvijek očekuju i stoga se može reći da je knjiga Joze Džambe i dalje jedina koja svojim naslovom i sadržajem isključivo tretira prošlost franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni te toj temi pristupa cjelovito. Zato joj ni svi ovi pobrojani pozitivni razvoji nisu umanjili vrijednost niti su doveli u pitanje opravdanost objavljivanja njezina prijevoda. Štoviše, postignuti rezultati na polju historiografije o franjevcima pokazali su da u njoj nema krupnih promašaja i propusta, nema previda i pogrešnih tumačenja, te su potvrdili autorove zaključke kao čvrste i utemeljene.

Samo iznimna stručna djela ostanu relevantna trideset godina nakon objavljivanja i u tom smislu je ova knjiga gotovo nezaobilazna za sve one koji se žele ozbiljno baviti fenomenom franjevaštva u bosanskoj državi srednjeg vijeka. Nažalost, kako zbog njemačkog jezika na kojem je pisana, tako i zbog općeg rasula izazvanog ratom, ona je ostala po strani u nekim radovima koji su analizirali djelovanje bosanskih franjevaca a čiji autori nisu poznavali jezik ili im je knjiga bila nedostupna. Iako ju je uglavnom koristio samo ograničen broj stručnjaka ona i dalje ima svoje mjesto u historiografskom rastu kao kontinuiranom procesu, i sasvim je izvjesno da bi taj rast u protekla tri desetljeća bio intenzivniji da je kojim slučajem djelo Joze Džambe svima stajalo na raspolaganju. Mi zapravo danas znamo neusporedivo više o srednjovjekovnoj Bosni nego prije trideset godina, ali isto se ne može bez stanovitih rezervi kazati i za naše znanje o ključnim, strukturalnim aspektima franjevačke djelatnosti u Bosni. Zato bi nam idealno trebala jedna nova i moderna studija o srednjovjekovnim bosanskim franjevcima, zasnovana na istraživanju primarne izvorne građe, koja će uzeti u obzir sve nove spoznaje stečene nakon 1991. godine i koja će se temeljiti na propitivanju uvriježenih stavova u literaturi. Takvu i svaku novu knjigu bit će daleko lakše napisati na osnovi ove.