(Spomenik žrtvama masakra iz 1944. godine u selu Lipa)

Povjesničar Dino Šakanović posjetio je i analizirao šest memorijalnih kompleksa od Vukovara do Trsta. Memorijalni centar Lipa pamti nalazi se u blizini Rijeke.

Selo Lipa nalazi se u blizini Rijeke, u unutrašnjosti Istre, blizu današnje granice Hrvatske i Slovenije. U neposrednoj blizini sela nalazi se tradicionalna komunikacija između Rijeke i Trsta, put korišten još od rimskog perioda. Od 1918. do 1943. godine Lipa je bila dio Italije, kada nakon kapitulacije Italije kontrolu nad Istrom preuzima Njemačka.

Vjerojatno kao osvetu za partizanske aktivnosti u selu Rupa dan ranije, Njemačka vojska opkolila je Lipu oko 14:30 u nedjelju 30. aprila 1944. godine, kada je u selu zbog ručka bilo najviše mještana. Nakon opkoljavanja sela, a uz podršku italijanskih fašista koji su bili pod njemačkom kontrolom, njemačka vojska ušla je u selo i počela po ulicama i kućama ubijati sve civile koje je zatekla u Lipi, mahom žene, djecu i starce.

Nakon što su ubili 21 stanovnika, vojnici su naredili preostalim seljanima da skupe svoje stvari i izađu iz kuća. Svi osim 6 seljana koji su ostali sakriveni napustili su kuće. Nakon što su okupili mještane, njemački vojnici, pod izgovorom da ih premještaju u obližnje naselje Rupu, poveli su mještane Lipe prema rubu sela. Pred posljednjom kućom u Lipi na putu za Rupu, poznatoj kao „ kvartirkina kuća“, njemački vojnici su naredili mještanima da stanu i odlože svoje stvari.

Nakon toga su zatvorili sve preživjele mještane Lipe u „Kvartirkinu kuću“, zatvorili izlaze, polili kuću benzinom i zatim je zapalili bacanjem granata. Poubijali su sve zatvorene u kući, a većina stradalih je izgorjela živa. Toga 30. aprila 1944. godine u Lipi je stradao 269 mještana, svi odreda civili koji ničim nisu pružali otpor. Među ubijenima je bilo i 96 djece. Nakon ubojstva 269 mještana, vojnici su ponovo sakupili sva tijela u „Kvartirkinu kuću“ i još jednom ih zapalili toliko da su postala neprepoznatljiva. Masakr je trajao oko 2 sata.

Tokom i nakon ubojstva mještana, njemačka vojska sustavno je razarala selo srušivši sve građevine u selu - 87 kuća i 89 drugih objekata. Nakon masakra u Lipi, njemačka vojska je još nekoliko dana držala selo opkoljenim i ubijala sve koji su pokušali doći u Lipu.

Lipa je, uz Oradour u Francuskoj i Lidice u Češkoj, jedno od tri sela u Europi koja su uništena na sličan način za vrijeme Drugog svjetskog rata. Međutim, za razliku od Oradoura i Lidica, preživjeli mještani Lipe odbili su ponudu da im se izgradi novo selo nekoliko kilometara dalje. Umjesto toga odlučili su ponovno se vratiti u Lipu i obnoviti kuće.

Budući da je dio obitelji u Lipi potpuno istrijebljen na dan masakra, dio kuća ostao je trajno neobnovljen. Osim toga, nikada nisu obnovljene zgrade poštanske konjušnice, pekare i ureda. Dio porušenih objekata je usljed urušavanja ili za potrebe korištenja kamena u obnovi uklonjen nakon povratka preživjelih mještana u selo. Danas je ostalo kao spomen na masakr nekoliko porušenih objekata koje su zadržale izvornik oblik, bez rekonstrukcije. Na ovaj način cijelo selo Lipa postalo je živi memorijal masakra od 30. aprila 1944. godine. Danas u Lipi živi oko 100 ljudi.

Od preživjelih mještana samo se Katica Jakšetić, zvonarica lokalne crkve u čijoj kući se dogodio najveći masakr, nije vratila u originalnu kuću nego joj je u blizini napravljena nova kuća. Masakr je preživjela jer je još ranije bila odvedena u logor.

Na mjestu „Kvartirkine kuće“, mještani su 1955. godine samoinicijativno podigli spomenik žrtvama masakra u Lipi. Spomenik su izrađivali godinama, bez jasnog plana i nacrta, a sredstva su prikupljali samostalno i putem donacija. Dio sredstava donirala su različita istarska preduzeća.

Sam spomenik je djelo narodne umjetnosti i umijeća budući da ga nije projektirao arhitekt, već su ga sami izradili mještani. Postavljen je na mjestu stradanja u „Kvartirkinoj kući“. Ispod spomenika postavljen je metalni kovčeg u koji su sakupljeni posmrtni ostaci žrtava. Mještani su na spomenik postavili kamene ploče koje su sve do 1980-ih bile prazne jer nije bilo provedeno istraživanje kako bi se utvrdila imena ubijenih mještana. Imena su upisana nakonadno, gotovo 30 godina nakon postavljanja spomenika. Na spomeniku se nalazi natpis: „Slava palim obiteljima fašističkog terora 30. travnja 1944“

Budući da je spomenik narodnog podrijetla, ima zanimljiv oblik. Mještani su na vrh spomenika postavili metalni križ kao simbol kršćanstva koji je 2000-ih zamijenjen križem od crnog mramora jer se originalni križ vremenom iskrivio. Odmah ispod križa, mještani su postavili reljef zvijezde petokrake, kao simbola komunizma i partizanskog pokreta. Prostor oko spomenika ograđen je željeznom ogradom s motivima petokrake koju je donirao kolektiv rafinerije „Boris Kidrič“ iz Rijeke. Oko osnovnog spomenika postavljene su različite spomen ploče s imenima ubijenih, vjerojatno na inicijativu njihovih obitelji. Na lijevom i desnom kraju spomenika koji je polukružnog oblika, postavljena su dva reljefa u betonu.

Na jednu od srušenih kuća mještani su 1974. godine postavili i spomen ploču s natpisom: „Njemački i talijanski okupatori su 30. IV 1944 god do temelja spalili ovo selo 87 stambenih kuća i 85 gospodarskih zgrada“.

Natpisi na kući i spomeniku su jasni i konkretni. Odaju počast stradalim mještanima i ne upuštaju se u druge teme. Natpis na spomeniku je donekle nejasan, ali je jasno što su mještani njime željeli reći.

Na inicijativu mještana selo Lipa je 1966. proglašeno spomen-obilježjem, a u Lipi je 1968. godine otvorena muzejska postavka koja je postojala sve do 1989. godine kada se zbog nedostatka sredstava muzej zatvara. Nakon zatvaranja muzeja postavku su održavali i čuvali sami mještani. Muzej je bio smješten u zgradi koja je služila prvo kao pošta, zatim kao škola, a nakon masakra kao smještaj za 16 porodica iz Lipe jer je jedina u selu i dalje imala krov. Nakon obnove kuća i iseljavanja porodica, zgrada je poslužila kao muzej.

Muzej u Lipi obnovljen je 2016. godine. Zgrada muzeja je rekonstruisana i postavljena je nova muzejska postavka koja govori o masakru. Donji kat muzeja ofarban je bijelom bojom i govori o historiji sela Lipa te donosi video svjedočanstva mještana o životu u Lipi prije 30. aprila 1944. godine.

Stepenište za ulazak na kat muzeja vodi kroz umjetničku instalaciju koja prikazuje horor 30. aprila 1944. godine koji su doživjeli mještani. Cijelo stepenište i zidovi su ofarbani u crnu boju. Nakon što zakoračite na stepenik, začujete u pozadini eksploziju. Nakon svakog koraka začuje se nova eksplozija. Na sredini stepeništa u zid su ugrađeni njemački šljemovi ispod kojih se nalazi svjetlo. Kada se nađete na sredini stepeništa, iza sebe začujete maršev korak vojske koji vas prati sve do prvog kata, koji je također cijeli u crnoj boji.

(Umjetnička instalacija na stepeništu muzeja u Lipi)


Kontrast bijele boje prizemlja muzeja koje govori o životu u selu i crne boje kata koji govori o uništenju sela nevjerojatno dobro je povezan umjetničkom instalacijom koja izaziva strah i jezu, stvara osjećaj kao da se vojska sa zlim namjerama nalazi točno vama iza leđa. Upravo onaj osjećaj kakav su vjerojatno imali mještani Lipe kada je u njihovo selo ušla njemačka vojska.

Postavka na katu prikazuje putem projektora na reljefu njemačke vojne operacije u Istri te u drugoj prostoriji stradanje u Lipi. Dio postavke su i obiteljska stabla svih stradalih mještana na kojima su stradali ucrtani crnom bojom i označeni rupom kroz njihovo polje na stablu. Jedino vanjsko svjetlo dolazi iz nekoliko prozora, također ograđenih crnom bojom. Na zidovima su postavljeni u crnoj boji simboli srušenih kuća s imenima žrtava iz tih kuća.

Na izlasku iz muzeja mogu se besplatno uzeti reprinti izdanja novina koje su na naslovnicama donosile tekstove o Lipi na godišnjice masakra. Poruke u muzeju su konkretne i jasne, s fokusom na život u selu i stradanje mještana, bez odašiljanja bilo kakvih drugih poruka osim komemoriranja žrtava i repriziranja osjećaja straha i jeze na dan masakra. Masakr je jasno prikazan i opisan, a imena žrtava su navedena. Postavka ne raspravlja toliko o okolnostima koje su dovele do masakra već je više posvećena samom masakru.

(Imena stradalih i simboli porušenih kuća u muzeju Lipa)


Karakteristično za cijeli memorijalni kompleks Lipa pamti jeste njegova konkretnost, bez mnogo simbolike. Natpisi jasno govore zašto su postavljeni, porušeni objekti su sačuvani u originalnom stanju, prizemlje muzeja u bijeloj boji prikazuje život, kat u crnoj boji prikazuje stradanja, a međusobno su povezani umjetničkom instalacijom koja rekreira dolazak vojske i početak masakra.

Ono što je jedinstveno za Lipu jeste to što je cijelo selo živi memorijal, mjesto stradanja koje nikada nije napušteno i u kome su spomenici, spomen ploče i muzeji uklopljeni u svakodnevni život mještana. Poveznica između prošlosti i sadašnjosti su i detalji u zidovima muzeja, urađeni u obliku prozora tradicionalnih istarskih kuća. Sam naziv muzeja napisan je na ovaj način. Upravo su živi mještani Lipe bili ona pokretačka sila koja je obnovila selo, izgradila spomenik i sačuvala uspomenu čak i kada nije bilo muzeja.

Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba