Utjecaj filozofa Martina Heideggera je ogroman. Richard Rorty je nekoć s pravom tvrdio da je nemoguće napisati historiju intelektualnog razvoja 20. stoljeća bez odavanja priznanja Heideggerovom ogromnom utjecaju. Ipak, ovo priznanje Heideggerovim izvanrednim postignućima povlači za sobom pitanja u jednom ključnom pogledu. Naime, ne bavi se onim što uistinu čitamo kada čitamo Heideggera.

Pomnije razmatranje historije objavljivanja Heideggerovih tekstova otkriva da je skupina bliskih saradnika i učenika desetljećima namjerno i sistematski manipulirala njegovim filozofskim nasljeđem. Pred kraj života, Heidegger je povjerio uredničku odgovornost nadzora i objavljivanja rukopisa ne iskusnim učenjacima, već odanim sljedbenicima i rodbini koji su posjedovali ograničenu stručnu sposobnost – osobe čija je najveća briga bilo očuvanje reputacije “učitelja”, a ne poštivanje naslijeđenih uređivačkih normi.

Među blisko povezanom skupinom podanika, članovi porodice su igrali – i još uvijek igraju – neproporcionalnu ulogu. Tako je nakon Heideggerove smrti 1976. godine, filozofov sin, Hermann, preuzeo glavnu odgovornost za nadzor i objavljivanje očevih rukopisa, uključujući i ogromni Gesamtausgabe od 102 sveska, odnosno izdanje Sabranih djela, u izdanju frankfurtskog izdavača Vittoria Klostermanna.

Prije nego što je preuzeo odgovornost za očeva neobjavljena djela, karijerni put Hermanna Heideggera nije se ni po čemu posebno isticao. Prateći uobičajeni put nastavnika cjeloživotnog obrazovanja, 1955. godine zaposlio se u njemačkom Ministarstvu odbrane u Bonnu, gdje je nadgledao izradu vojnog biltena pod nazivom Informacije za vojnike.

Kada spominjemo ključnu ulogu Hermanna Heideggera kao odgovornog za očevo književno nasljedstvo, važno je istaći i to da je kontinuirano održavao veze sa politički diskutabilnim, ekstremno desničarskim političkim krugovima. Na primjer, 2014. godine, kada je nakon objave Crnih bilježnica buknula kontroverzna rasprava u vezi sa filozofovim antisemitizmom, Hermann, u nastojanju da smiri tenzije, je dao intervju za Sezession, izdanje Nove desnice (njem. Neue Rechte). Zahvaljujući brojnim vezama sa različitim etnonacionalističkim i anti-imigrancijskim grupama – Njemačkim identitarnim pokretom (IBD) i ekstremno desničarskom frakcijom Alternative za Njemačku (AfD) pod nazivom Der Flügel (Krilo) – ovaj magazin je Ured za zaštitu Ustava (BfV) 2019. godine službeno stavio pod promatranje zbog prijetnje “osnovnom demokratskom poretku'' Njemačke. Izdavač časopisa Sezession, Institut za državnu politiku sa sjedištem u Saskoj-Anhaltu, koji je također pod federalnim promatranjem, djeluje kao neformalni trusta mozgova AfD-a. Institut organizira polugodišnje “ljetne akademije” koje istovremeno služe kao mjesta za skupljanje različitih militantnih ekstremno-desničarskih grupa.

Na kraju je pokušaj Hermanna Heideggera da očisti ljagu s očevog imena bio nedovoljan. U jednom trenutku tokom intervjua za Sezession rekao je: “Moj otac je bio kritičan prema “svjetskom židovstvu”, ali nije bio antisemit. Nakon Auschwitza je postalo nemoguće napraviti razliku između ta dva pojma, iako svi koji su živjeli tokom 1930-tih godina mogu lako razumjeti tu razliku”. Hermannu je izgleda promakla činjenica da izraz “svjetsko židovstvo” (njem. Weltjudentum) - koji evocira sliku “zavjere o židovskom svijetu” - sam po sebi ima leksičko uporište u nacističkom rasnom razmišljanju. Sam Hitler je često koristio taj izraz u svojoj knjizi Moja borba i u drugim djelima. Uistinu je šteta što je Auschwitz, među raznim pogubnim posljedicama, poremetio stvari dobronamjernim kritičarima “svjetskog židovstva'' poput Heideggerovih!

* * *

Nedostatak profesionalnih standarda koji je u više navrata kompromitirao upravljanje Heideggerovim Nachlassom, ili književnom ostavštinom, doveo je do optužbi da su Sabrana djela zapravo vođena kao “porodični biznis”. U popularnom članku, veliki poznavalac Heideggera Theodore Kisiel, oštro je kritizirao Gesamtausgabe (GA) nazivajući ga “međunarodnim skandalom naučnog rada” jer su urednički procesi značajno odstupali od prihvaćenih naučnih standarda. Filozofkinja Marion Heinz sa Univerziteta u Siegenu, koja je uređivala GA 44, žalila se na to da je svjesno zanemarivanje profesionalnih smjernica prouzrokovalo uređivački haos – situaciju “u kojoj niko ne zna koji pasusi su izostavljeni, ili, u slučaju transkripcija i kopija (izvornih rukopisa), koji dijelovi su ubačeni”. “Sve u svemu”, Heinz je zaključila, “nemamo pouzdanu bazu na osnovu koje bismo istraživali i vrednovali Heideggerovu filozofiju”. Posljedica ovog uređivačkog haosa koji je Heinz opisala, bila je ta da je prijem Heideggerovih djela stalno bio u sjeni niza sramotnih uređivačkih grešaka, kako su sve više počele izlaziti na vidjelo ogromne neusklađenosti između rukopisa i objavljenih verzija.

Nepovjerenje javnosti u vezi sa izdanjem Sabranih djela povećano je nakon bizarnog incidenta koji se desio u januaru 2014. godine, samo dva mjeseca prije objavljivanja Crnih bilježnica. Nedugo prije toga, odgovorni za izdavanje Heideggerovih radova objavili su da je četvrti svezak ove zbirke, Anmerkungen I-V (Opaske), koji obrađuje period između 1942. i 1948. godine, neobjašnjivo nestao. Međutim, iznenada i bez objašnjenja, rukopis se čudnovato pojavio. Čini se da je sve to vrijeme izgubljeni svezak bio u vlasništvu člana “šire porodice”, Silvija Vietta, profesora njemačkog na Univerzitetu u Hildesheimu. Kada je bio primoran da ispriča o čudnovatom nestanku rukopisa, Vietta je objasnio da ga je šezdeset godina prije toga Heidegger dao kao “poklon” njegovoj majci Dorothei dok su bili u strastvenoj ljubavnoj aferi.

Uskoro je postalo jasno da je saga sa zalutalom “Vietta bilježnicom” – književno-filozofska “fort/da” igra visokih uloga – samo vrh ledenog brijega. Bila je to samo jedna od brojnih uredničkih nepravilnosti koje su prisutne u Crnim bilježnicama. Također je neobjašnjivo nestao i prvi svezak, Winke und Überlegungen (Naznake i razmišljanja). Za vrijeme pisanja ovog teksta, javnost još uvijek nije dobila zadovoljavajuće objašnjenje u vezi sa njegovim zagonetnim nestankom. U pogovoru za Anmerkungen I-V, urednik Crnih bilježnica, Peter Trawny je nepristrasno i sažeto obavijestio čitatelje da je “nepoznato mjesto na kojem se svezak nalazi”. Tako je prešutno priznao da su takve enigme u uzburkanom svijetu objavljivanja Heideggerovih djela za očekivati. Stoga bi se čitatelji prosto trebali “prilagoditi” spuštanjem svojih kriterija.

Još jedan crnjak u ovoj tragikomičnoj uredničkoj sagi desio se 2015. godine, kada je izdavač Sabranih djela, Vittorio Klostermann, u očajnom potezu da povrati izgubljeno povjerenje javnosti u integritet izdanja, osjećao potrebu da podijeli memorandum kojim poziva urednike koji su bili svjesni dodatnih tekstualnih nepravilnosti da istupe kako bi spriječili daljnje neprijatnosti. Kako je Klostermann objasnio, izdavač je zaprimio “brojne upite o tome zašto antisemitski stavovi Martina Heideggera nisu isplovili na površinu u prethodnim svescima Sabranih djela”. Strahujući da je došao do tačke bez povratka, Klosermann je istakao ozbiljnost širenja uredničke katastrofe, upozoravajući da “svaka dodatna neusklađenost na koju bude ukazala treća strana, prijeti da izdavača stavi u odbrambeni položaj, što potencijalno može narušiti ugled [...] Sabranih djela u cjelini”. Klosermann je zaključio apelirajući na urednike koji su bili odgovorni za sveske iz nacističkog doba, da pruže bilo koju informaciju o “upitnim odstupanja od ovlaštenih kopija Heideggerovih rukopisa, bilo da su u pitanju izostavljanja ili greške u transkripciji”.

Klostermann je 2022. godine otkrio da je neophodno u potpunosti promijeniti srž dva sveska Sabranih djela i zamijeniti ih novim izdanjima kako bi se ispravila brojna izostavljanja i falsificiranja. Također je priznao da je izdavač na web stranici objavio ispravke za čak 26 svezaka.

* * *

Kontroverze koje su pratile izdanja Heideggerovih djela, značajne su po tome što nisu bile samo povremeni i razumljivi urednički lapsusi, već smišljena politika suštinskog uredničkog čišćenja: strategija koja je za cilj imala sistematsko i namjerno izbacivanje Heideggerovih pronacisičkih osjećaja i uvjerenja. Poznavalac Heideggera Otto Pöggeler prikladno je primijetio da je “Heidegger poput lisice koja repom briše svoje tragove”.

Problemi su počeli sa post-ratnim objavljivanjem Heideggerovih predavanja iz 1930-tih, kada su se Njemačka i Europa pokušavale istrgnuti iz ruševina “Njemačke katastrofe”. U Uvodu u metafiziku (1953), Heidegger je lažirao uznemirujući hvalospjev “unutarnjoj istini i veličini nacionalsocijalizma”, dodavši objašnjenje u zagradi koje se odnosi na “susret planetarne tehnologije i modernog čovjeka”. Kada su ga upitali o autentičnosti spornog pasusa, Heidegger je ostao pri svojoj prvobitnoj laži, lažno tvrdeći da su komentari u zagradama bili u izvornom rukopisu, ali da ih je izostavio kada je predavanje prvi put održano 1935. godine. Kasnije, kada su izučavatelji proučavanjem izvornog rukopisa pokušali potvrditi istinitost Heideggerove tvrdnje, iznenadili su se kada su shvatili da je sporna stranica neobjašnjivo nestala.

U Heideggerovim predavanjima prevedenim na engleski, poput Schellingovog traktata o biti ljudske slobode, koja su održana 1936. godine, a objavljena 1971., urednici su – pretpostavlja se uz odobrenje filozofa – izostavili jasne iskaze vjernosti moćnim fašističkim diktaturama u Europi. U spornom dijelu, Heidegger hvali Hitlera i Mussolinija zbog “uvođenja kontrapokreta (europskom) nihilizmu” – “tehnologiju”, “civilizaciju”, das Man, itd. - time potvrđujući svoje “metapolitičko” očekivanje da samo fašizam može spasiti Zapad od sudbine “propadanja” (njem. Untergang) koji su predviđali brojni konzervativni revolucionarni kritičari civilizacije (njem. Zivilisationskritiker), poput Oswalda Spenglera, Carla Schmitta, te Ernsta Jüngera.

Isto tako, 1961. godine, kada je Neske Verlag objavio Heideggerova cijenjena predavanja o Nietzscheu, filozof je krišom izbacio oštru kritiku demokratije koja je bila sadržana u izvornom rukopisu. Demokratija je, insistirao je Heidegger, malo više od “izraza nihilizma”. Po uzoru na Nietzschea i druge kritičare “masovnog društva”, osudio je demokratsku vladu kao „obezvređivanje najvećih vrijednosti, do mjere u kojoj […] prestaju biti konstruktivna sila. Zato je došlo do “uspona rulje”, “društvenog miksa”, “jednakih ljudi”“. Nema sumnje da se Heidegger nadao da će izbacivanjem ovih pasusa spriječiti još jednu javnu debatu u vezi sa svojom neprijatnom političkom prošlošću.

Uzimajući u obzir ove stavove, nije čudo to što je posljednjih godina Heideggerova misao naišla na odobravanje zagovornika transatlantske “Nove desnice” – sumnjivih likova poput Aleksandra Dugina iz Rusije, Alaina de Benoista iz Francuske, Björna Höckea iz AfD-a, te nekadašnjeg Trumpovog savjetnika Stevea Bannona. U profilu za Der Spiegel iz 2018. godine, Christoph Scheuermann prikazuje Bannona dok se bavi biografijom filozofa Martina Heideggera. “To je moj čovjek,” govori Bannon. Kaže kako je Heidegger imao neke dobre ideje u vezi sa temom postojanja, što ga fascinira. “Bannon”, piše Scheuermann, “skače iz političkih dubina do filozofskih visina, od močvare do Heideggera u pet sekundi. Po čemu se razlikujemo od životinja ili kamenja, pita se Bannon? Šta znači biti čovjek? Koliko daleko treba da ide digitalni napredak?”

* * *

Heideggerovo licemjerstvo u prethodnim slučajevima je dvostruko. Prvo, iako je stalno insistirao na tome kako su njegova predavanja i traktati iz doba nacizma objavljeni doslovno – bez značajnih intervencija ili izmjena – prethodni primjeri ukazuju na to da je kao po pravilu ova politika više praćena u slučajevima kršenja nego poštivanja. Drugo, Heidedggerov diskurs je bio pun spornih osuda “prosvjetiteljstvu”, “liberalizmu”, i “modernosti”, ali kad je bilo riječi o nacističkim genocidnim ekscesima, bio je netipično tih – čak i poslije rata, kada je bilo nemoguće poricati “nihilističku” bit Trećeg Reicha. Za katastrofu Drugog svjetskog rata krivio je zla moderne tehnologije, implicirajući da bi nacionalsocijalizam “uspio” da se nije pokolebao pred opasnim zapadnim i židovskim utjecajima.

Tako je u jednom od rijetkih slučajeva kada je pristao govoriti o “konačnom rješenju židovskog pitanja”, Heidegger Holokaust cinično opisao kao čin “židovskog samouništenja”. Ovom optužbom, Heidegger je u skladu sa poznatim antisemitskim predrasudam, insinuirao to da su Židovi svojom krivicom umirali u Auschwitzu i drugim mjestima industrijskog masovnog ubistva, s obzirom na to da su oni sami bili vodeći “nosioci” moderne tehnologije. Heidegger je ovu bešćutnu osudu “destruktivnog” židovskog utjecaja istakao u Crnim bilježnicama, tvrdeći da je “jedan od najskrivenijih, a možda i najstarijih oblika gigantizma [das Riesige], dosjetljiva lukavost proračuna, muljanja i prožimanja, kojom se uspostavlja besvjetovnost (svjetskog) židovstva”.

Heideggerove stalne osude ontološko-historijske veze između “svjetskog židovstva” i modernih “tehnika” jasno ukazuju na to da je njegova poznata Technik-kritika, elaborirana u eseju Pitanje tehnologije i srodnim tekstovima, bila potaknuta duboko usađenom, ideološki motiviranom averzijom prema “židovskom materijalizmu” – rasno motiviranim strahovima koji se tiču štetnih kulturnih posljedica “svjetskog židovstva” kao nositelja, kao što je to Heidegger jednom napisao, “prazne racionalnosti i proračunatosti”. Heideggerov antisemitski animus predočen je u pismu koje je 1920. godine napisao supruzi Elfride u kojem je sam sebe otvoreno nazvao “duhovnim antisemitom”.

Malo je vjerovatno da je Heidegger kasnije u životu prevazišao te predrasude. Nakon rata, u Crnim bilježnicama je oplakivao “zavjeru” koju je navodno započelo “svjetsko novinarstvo” (Weltjournalismus) kako bi Njemačka ostala odana zapadnim saveznicima. Kada je 1986. godine Hans-Georg Gadamer – Heideggerov sjajni učenik – upitan o ideološkim naginjanjima svoga mentora poslije rata, priznao je da je “Heidegger poprilično ostao pri nacističkim stavovima poslije rata, u tolikoj mjeri da je bio uvjeren da Židovi imaju dominantan utjecaj na svjetsko mišljenje”.

* * *

Još jedan sramotan i politički sumnjiv primjer tekstualnog brisanja izašao je na vidjelo 2015. godine. Urednik Heideggerovog predavanja o Hölderlinovim himnama Germanien i Der Rhein (1934-35) netačno je transkribirao filozofovu skraćenicu nacionalsocijalizma – “N.soz.” - kao “prirodne nauke”, bez obzira na to što njemačka riječ za “prirodne nauke” (Naturwissenschaften) dovodi u pitanje vjerodostojnost te skraćenice. I ovdje bi bilo razumno smatrati da je netačna transkripcija bila namjerna: još jedan nespretan pokušaj da se ugled učitelja zaštiti od kritičkog ispitivanja. Vjerovatnoću ove hipoteze ojačava činjenica da je 2022. godine Klostermann odlučio izbaciti postojeće primjerke Heideggerovih predavanja iz 1934.-1935. godine i zamijeniti ih potpuno novim izdanjem.

Međutim, u ovom trenutku, stalni pokušaji čišćenja Heideggerovog opusa su spektakularno propali, s obzirom na to da su se pojavile sumnje da je urednička manipulacija njegovim predavanjima o Hölderlinu bila dio dugogodišnje kampanje čišćenja filozofove upitne prošlosti. Pišući za njemački sedmičnjak Die Zeit, Adam Soboczynski se naglas upitao da li je sve veći broj uređivačkih izostavljanja i laži znak mnogo veće kampanje – dio sistematskih nastojanja Heideggerovih urednika da izbrišu njegove velike simpatije prema nacionalsocijalizmu. Prema mišljenju Soboczynskog:

“Pojavila se sve veća sumnja u vezi sa Heideggerovim izdanjem: da li je bilo pokušaja da se predstavi verzija Heideggerove filozofije očišćena od referenci na nacionalsocijalističku doktrinu? Da li su greške koje su se javile u vezi sa takozvanim “izdanjem posljednje ruke” [Ausgabe der letzten Hand] samo vrh ledenog brijega?”

* * *

Javnost je tek 2014. sa zakašnjenjem saznala da su se 16 godina prije toga, Peter Trawny i Hermann Heidegger udruženim naporima trudili da suzbiju Heiddegerovo priznanje u Historiji postojanja (1938-40), o tome da “bi bilo važno napraviti istraživanje o predispoziciji židovskog svijeta za planetarni kriminalitet.” Na taj način, Trawny i Heidegger su namjerno prekršili pravila “izdanja posljednje ruke”, s obzirom na to da je, kako je i sam Trawny kasnije priznao, urednički dvojac odlučio izostaviti tu tvrdnju, iako je bila prisutna u izvornom rukopisu.

Optužiti “svjetsko židovstvo” nekad 1939. godine, za “planetarnu kriminalnost” – nedugo nakon antisemitskog pogroma tokom Kristalne noći i nakon Hitlerove proročanske izjave 30. januara 1939. da će, ako izbije novi svjetski rat, posljedica biti “istrebljenje svjetskog židovstva” – ravno je “eliminatorskom” antisemitizmu u čistom obliku. To je tačno zato što je Heidegger krivio sve Židove – muškarce, žene i djecu – ne zbog nekih njihovih posebnih postupaka ili djela - već isključivo zbog njihovog židovskog “rasnog karaktera”.

Historija postojanja je izvorno objavljena 1998. godine kao GA 69. Do dana današnjeg, čitatelji nisu dobili zadovoljavajuće objašnjenje zašto su Trawny i Hermann Heidegger zajednički odlučili izostaviti spornu izjavu. Javnost nikada nije obaviještena o tome zašto su Klostermann i njegovi saradnici čekali 24 godine da vrate taj dio, što se desilo 2022. godine, kada je treće izdanje konačno objavljeno. (Drugo izdanje izašlo je 2012. godine). Ovdje jasno i nepobitno izlaze na vidjelo opasnosti i zamke koje proizilaze zbog toga što se Sabrana djela vode kao “porodični biznis”. Kako bismo objasnili izostavljanja, moramo se vratiti pretpostavci Soboczynskog da su odgovorni za objavljivanje Heideggerovih djela nastojali “da predstave verziju njegove filozofije pročišćenu od referenci na doktrinu nacionalsocijalizma”.

Tek sa objavom trećeg izdanja Historije postojanja 2022. godine, čitatelji su obaviješteni o Heideggerovim uznemirujućim izjavama u rukopisu o “sklonosti svjetskog židovstva prema planetarnoj kriminalnosti”. Pojavljuje se u dijelu pod naslovom Moć i kriminalitet (njem. Macht und Verbrechertum), u kojem Heidegger nastoji otkriti i osuditi takozvane “vodeće planetarne kriminalce” (njem. planetarische Hauptverbrecher).

U svojoj knjizi Heidegger i mit o svjetskoj židovskoj zavjeri iz 2014. godine, Trawny, nastojeći da ublaži antisemitske implikacije Heideggerovih izjava, sugerira da “planetarni kriminalci” na koje je filozof mislio nisu bili Židovi, već “vladari totalitarnih država […] Hitler i Staljin.” Jedini problem s ovim argumentom je to što se Hitler i Staljin nigdje ne spominju u samom tekstu. Štaviše, Trawny je zanemario činjenicu da, dok su Heideggerovi tekstovi prožeti osudama “boljševizma” i “amerikanizma”, kada su u pitanju genocidna zlodjela nacizma, netipično za njega, Heidegger je bio suzdržan. Na kraju, Trawnyjev pokušaj da Heideggera opiše kao vidovitog kritičara “totalitarizma” bilo je samo zavaravanje ili dimna zavjesa.

U posljednjem dijelu Historije bitka (Kinon: Iz historije bitka), Heidegger je snažno osudio “komunizam” kao kulminaciju ili vrhunac “spletki” i “zaboravljanje postojanja”. “Osnaživanje moći u bezuvjetnim uslovima spletki je srž komunizma. Ono što se time naziva zamišljeno je kao poredak ljudi kao takvih i kao cjeline koja označava historijsko doba kao svršetak […] svega metafizičkog.”

Važno je istaći da je u citiranim primjerima, Heideggerova osuda komunizma kao savršenog primjera tehnološkog “uništenja” u potpunosti konzistentna sa njegovim antisemitizmom. Da je to istina govori to što je Heidegger, zajedno sa drugim nacističkim kritičarima “židovskog boljševizma”, gledao na komunizam kao na dio židovske “zavjere” za postizanje “svjetske dominacije”. Heidegger je kolegi filozofu Karlu Jaspersu ranih 1930-ih godina priznao da “zaista postoji svjetska zavjera Židova.”

Heideggerov “Angst” (strah) u vezi sa “židovskim boljševizmom” prisutan je u tvrdnji iz juna 1941. godine, kada je propao sporazum Hitler-Staljin, da je “perfidnost boljševičkih politika došla na vidjelo ponovnom pojavom Židova (Maxima) Litvinova” – pozivao se na bivšeg sovjetskog ministra vanjskih poslova koji je prije toga bio imenovan za ambasadora u Sjedinjenim Državama. Heideggerovo aludiranje na boljševičku “perfidnost” ukazuje na njegov stav da su Židovi bili “Drahtzieher”, tj. da su oni bili ti koji su “vukli konce”, orkestrirajući sovjetsku politiku iz pozadine. U knjizi Heiddegger i mit o židovskoj svjetskoj zavjeri, sam Trawny priznaje ključnu ulogu koju je “židovski boljševizam” igrao u Heideggerovom svjetonazoru 1930-ih godina. Kao što Trawny potvrđuje, Heidegger “misli da “svjetsko židovstvo” zauzima ključne pozicije među boljševicima.”

Tako je u Historiji bitka, Heideggerovo istraživanje u vezi sa “sklonošću svjetskog židovstva prema planetarnom kriminalitetu” kulminiralo optuživanjem “komunizma” kao izraza “židovskog boljševizma”, čije je predstavnike smatrao “vodećim svjetskim kriminalcima”. Međutim, s obzirom na to da su odgovorni za objavljivanje Heideggerovih djela potisnuli tu uznemirujuću tvrdnju, stvarni opseg njegovih antisemitskih uvjerenja sve donedavno bio je skriven od javnosti.

* * *

Svrha uredničkih manipulacija nad Heideggerovim tekstovima bila je skretanje kritičke pažnje s bremenite spone između Historije bitka (njem. Seinsgeschichte) i Politike bitka (njem. Seinspolitik) u njegovom opusu. Kao rezultat toga, javnosti je desetljećima bila predstavljana obmanjujuća, politički pročišćena slika Heideggerove misli, cenzurirana verzija u kojoj su tragovi njegove profašističke političke pripadnosti u velikoj mjeri obrisani.

Što se tiče brojnih Heideggerovih izdanja na stranim jezicima, sa izdavačke tačke gledišta, u suštini je prekasno – previše je komplicirano i preskupo izvršiti potrebne ispravke i izmjene. Stoga će u doglednoj budućnosti generacije studenata koje po prvi put nailaze na Heideggerova djela biti izložene uređivački obrađenim i politički pročišćenim verzijama njegove misli. Ova dosta manjkava izdanja su prosto postala de facto standardna izdanja.

Jednako je nepravedna i činjenica da se u sve većoj sekundarnoj literaturi o Heideggerovim djelima, mreža uredničkih obmana koju sam opisao rijetko gdje spominje. Da je priznata, rizik bi bio otkrivanje usmjerene i namjerne politike tekstualnih manipulacija čiji je cilj, maskiranjem Heideggerovih problematičnih ideoloških opredjeljenja, bio izbjegavanje osnovnih pitanja u vezi sa intelektualnim i moralnim integritetom njegovih djela.

Nedavni izvještaji su potvrdili da će, nakon smrti Hermanna Heideggera 2019. godine, upravljanje Sabranim djelim i dalje biti dio Heideggerovog “porodičnog biznisa”. Posljedično, u skladu sa već utvrđenom tradicijom, najmlađi sin Hermanna Heideggera, Arnulf, imenovan je za odgovornog za objavljivanje filozofovog književnog nasljeđa.

Objavljujući planove za objavljivanje ostatka Heideggerovih djela u obliku “dodatnog izdanja” (njem. Ergänzungsausgabe), Arnulf Heidegger je za javnost objelodanio da neće imati uvid u rukopise iz književnog nasljeđa njegovog djeda sve do 2046. godine, kada ističe postojeće autorsko pravo. Tokom ove objave, Arnulf je potvrdio da postoje “politički osjetljivi dijelovi” (njem. politisch heikle Stellen). Međutim, odbio je precizirati šta “politički osjetljivo” znači ili obuhvata – što je dovelo do špekulacija da će “dodatno izdanje” služiti kao repozitorij ili “loša banka” za podskup filozofovih politički toksičnih stavova.

Los Angeles Review of Books

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba