21. siječnja navršit će se sto godina od smrti Vladimira Iljiča Uljanova, poznatijeg pod imenom Lenjin. Jedan od njegovih biografa i nimalo ljubitelj njegovih teorija istaknuo je: „Trag koji je [Lenjin] ostavio u svjetskoj povijesti jasno je uočljiviji od, recimo, onoga koji su ostavili Aleksandar Makedonski, Timur Lenk ili Napoleon, jer je on sam promijenio kurs povijesti“ (Robert Payne. Lenjinov život i smrt). Makar ga nije on sam promijenio. On je bio vođa prve pobjedničke radničke revolucije koja je pokazala da je drugačiji svijet moguć. Unatoč svim peripetijama Ruske revolucije 1917, njezina iskustva, vrline i pogreške dio su potrebne prtljage za sve one koji streme stvaranju novog društva.

Lenjin nije u modi. Kampanje vođene protiv njega uspjele su učiniti da i u svijesti mnogih ljevičara diljem svijeta on izgleda kao neugodan lik i netko kome nije nimalo zgodno prići, a još manje ga i ponovno prizivati. U najboljem slučaju, prepoznaje ga se po njegovome mjestu u povijesti, poput protekle vode koje je bolje ne sjećati se. O toj temi je i on sam napisao: „Sa Marxovim učenjem sada se zbiva ono što se često u historiji događalo s učenjima revolucionarnih mislilaca i vođa ugnjetenih klasa u njihovoj borbi za oslobođenje. Ugnjetačke klase stalno su progonile velike revolucionare za njihova života, dočekivale su njihova učenja s bijesnom zlobom, jarosnom mržnjom, najbeskrupoloznijom kampanjom kleveta i laži. Poslije njihove smrti čine se pokušaji da ih pretvore u ništavne ikone, da ih, tako reći, kanoniziraju, da njihovom imenu dadu izvjesnu slavu, radi „utjehe“ i obmanjivanja ugnjetenih klasa, ujalovljujući sadržaj revolucionarnog učenja, tupeći njegovu revolucionarnu oštricu, vulgarizirajući ga“ (Država i revolucija).

Optuživalo ga se gotovo za sve s namjerom da ga se demonizira i ukloni iz radijusa interesa novih generacija: da prima njemački novac, da je nemilosrdan, totalitaran, fanatičan, da je ukorijenio birokraciju i staljinističko nasilje ili da je organizator državnog udara (revolucije). Sve to kako bi sakrili njegovu ulogu koju je imao u emancipaciji radničke klase. Često je poznatiji po animozitetu svojih neprijatelja nego po svom vlastitom djelu. Zato je njegovo djelo potrebno poznavati, ponovno čitati i izučavati ga kako bi se upoznalo s okolnostima i kontekstom onovremene Rusije i vremena u kojemu je djelovao, a to kako bi se moglo izvući ono što je u njegovom djelu uistinu važno i presudno: pitanje strategije za zbacivanje kapitalizma i kretanje prema socijalizmu, te pitanje taktike potrebne za okupljanje snaga, organizaciju radničke klase, podizanje svijesti te klase i iznad svega, zadobivanje njenog povjerenja u revoluciju.


Prisutniji je nego što se čini

Nije u modi, ali je prisutniji nego što se misli. Na primjer, ako u politici pitate „šta da se radi?“, možda će vam na pamet pasti Lenjinova knjiga. Pa čak iako nije čitana, za nju su svi čuli. Nadalje, to je ujedno i prvo pitanje koje svaki revolucionar mora postaviti: šta da se radi kako bi se poboljšao položaj radničke klase, šta da se radi u borbi protiv nejednakosti, šta da se radi kako bi se bolje organizirala borba i šta da se radi kako bi se promijenio svijet.

Ako pročitamo „bez revolucionarne teorije, ne može biti ni revolucionarnog pokreta“, dolazimo do klasičnog Lenjinovog naputka koji nam ukazuje na potrebu za stjecanjem znanja, proučavanjem i razumijevanjem toga kako funkcionira kapitalizam u svojim različitim ekonomskim i društvenim oblicima. Akcija, hrabrost i odvažnost nisu dovoljni, potrebno je da imamo znanstvenu interpretaciju svijeta kako bismo ga mogli mijenjati.

Tko još nije čuo za izraz „konkretna analiza konkretne situacije“? To ono što se obično traži od svakog analitičara. Za Lenjina je to bilo ključno pitanje. Puni citat glasi: „Ono što je sama bit, živa duša marksizma: konkretna analiza konkretne situacije.“ Rječju, marksizam nije puko generaliziranje ili komentar na neke događaje, već alat za analizu, tumačenje i donošenje praktičnih odluka.

Još jedna Lenjinova definicija koja je dio povijesti radničkog pokreta jeste ona o imperijalizmu kao vremenu ratova i revolucija. Proslavio ju je knjigom Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma i analizom kapitalističke evolucije prema monopolističkoj koncentraciji – koja je još akutnija u našem vremenu. O tome je još pisao i Karl Kautsky, socijaldemokratski lider do 1914, koji je godinama prije to vrijeme nazvao „novom epohom ratova i revolucija“.

Čak i oni koji misle suprotno od njega, na kraju su prihvatili i citirali njegovu definiciju revolucionarne situacije: za izbijanje revolucije obično nije dovoljno da „oni dolje ne žele“, već je potrebno još i da „oni na vrhu ne mogu“ da žive po starome.

Čujemo li „sva vlast sovjetima“, moto revolucije iz 1917, čujemo Lenjinov poziv tim demokratskim organizacijama radničke klase da preuzmu vlast. A ako citiramo da „jedna nacija ne može biti slobodna ako ugnjetava drugu“ nalazimo najaktivnijeg branitelja praktične primjene prava naroda na samoopredjeljenje. Njegova se relevantnost mogla mjeriti i sa manje znakova od onih potrebnih za jedan tvit: sloganom „kruha, mira i zemlje“ ruski su revolucionari uspjeli svrgnuti cara i kapitaliste te pokrenuti revolucionarnu perspektivu na svjetskoj razini.

Talijanski pisac Italo Calvino napisao je o klasicima: „Što nam se više čini da o njima znamo to nas više kad ih uzmemo čitati mogu iznenaditi, predstaviti se novima, neočekivanima“ (Zašto čitati klasike). To je ono što klasici imaju: oni ne izlaze iz mode. Jednako se uči iz prvog i ponovnog čitanja Homera, Cervantesa ili Shakespearea i ne odbacujemo ih jer su davno pisali, budući da su dio kulturne baštine čovječanstva. Nakon krize 2008. došlo je do nagle pojave interesa za čitanjem Marxa u svrhu razumijevanja razloga koji dovode do pojave kapitalističkih kriza. Iz istog razloga veliki izazovi sadašnjice – kriza kapitalizma i globalizacije, ekološka kriza, uspon ekstremne desnice, ogromne poteškoće za ljevicu u definiranju alternativnih projekata kapitalizmu – upućuju nas na povratak Lenjinu kako bismo postavili (prava) pitanja i pronašli odgovore, kako bismo ga proučavali i spasili od lažnih staljinističkih interpretacija. Očito, ne da bismo ponavljali njegove citate ili formule, već da bismo učili i diskutirali o mehanizmima koji omogućuju progres emancipatornih snaga u društvu.


Strategija za socijalizam

Najvažnija stvar sastoji se u tome da se borba za socijalizam ponovno stavi u središte političkih ciljeva. I tu možemo učiti iz iskustva lenjinizma. Društvene reforme nisu dovoljne – koliko god one bile potrebne – jer su u okvirima kapitalizma one uvijek nesigurne. Primjera za to danas je mnoštvo i oni su tek dio trenda na međunarodnoj razini: reduciranje ili likvidacija postignuća takozvane Države blagostanja (tamo gdje je ima); demokratski rezovi i sklonost autoritarnosti; elektoralni rast ekstremne desnice sa svime što ona nosi, uključujući ksenofobiju, nasrtaje na prava žena i, povrh svega, rastuću i nezaustavljivu nejednakost i nesposobnost kapitalizma da poboljša životne uvjete većine radnog stanovništva. Postoje uvjeti za borbu protiv sistema. Trenutna polarizacija izraz je krize modela koji je na snazi posljednjih nekoliko desetljeća. Za budućnost je potrebno pripremiti društvenu i političku alternativu koja će služiti na dobrobit radničkoj klasi, u protivnom, ekstremna desnica će prevladati.

Od Lenjina možemo naučiti da je cilj (borba za socijalizam) ono što može voditi pokret u njegovoj raznolikosti; da je borba za ekonomske i demokratske reforme nedovoljna ako nije dio općeg plana transformacije društva. „Radnicima se pomaže“, piše on, „da vode ekonomsku borbu, ali im se pri tome uopće ne objašnjavaju, ili im se nedovoljno objašnjavaju, socijalistički ciljevi i politički zadaci pokreta u cjelini“ (Najpreči zadaci našeg pokreta). Nažalost, za većinu ljevice danas reforme su sve i to objašnjava stratešku slabost u definiranju alternative.

Postoje dvije barijere koje se moraju srušiti; ona koja kaže – prema zagovornicima kapitalizma – da nema alternative postojećem sistemu i da moramo trpiti, iako je potreba za alternativom svakim danom sve urgentnija – i ona koja konstantno kao argument napominje da će svaki budući eventualni put u socijalizam završiti kao što su završili SSSR i druge zemlje Istočnoga bloka. Obje su stvari prošlost i iako opterećuju savjest, kod Lenjina možemo pronaći naputke za neophodnu aktualizaciju borbe za socijalizam, kao pokreta za svrgavanje kapitalizma i obranu javnog vlasništva, pokreta za borbu protiv svake vrste ugnjetavanja i koji će biti demokratski u svojoj organizacijskog strukturi i razvoju; internacionalistički (važnije nego ikad u trenutnoj fazi globalizacije i težine europskih institucija), feministički, ekološki... i koji neće biti lojalna opozicija monarhijskom režimu nego će – uz svo prethodno strpljenje i uz svu potrebnu energiju – graditi pokret koji će biti republikanski, revolucionarni i socijalistički.

Borba poput ove zahtjeva da radnička klasa bude klasno svjesna i organizirana, kako bi bila sposobna voditi narod kao cjelinu protiv političke i ekonomske moći vladajuće klase. Istina je da danas u vezi s tim postoje brojni problemi: štrajkački pokreti su mali, nesigurnost dobrano prisutna, dok disperzija aktera i manjak perspektive ne pomažu, ali, bez obzira na poteškoće, ovi procesi su povezani, oporavak radničkog pokreta znači i oživljavanje socijalističke perspektive.


U teškim vremenima također

O Lenjinu se često govori samo kada se govori o revolucionarnim vremenima, kakvo je bilo ono u Rusiji 1917. i drugim euopskim zemljama koje je zahvatila revolucija nakon Prvog svjetskog rata. Ali svi društveni pokreti imaju svoje vrhunce, uspone, padove i poraze, i u tim procesima radnička klasa i njezini politički vođe rastu. U fazi i vremenu u kojemu se mi danas nalazimo, gdje lijeve snage nisu u ofenzivi, Lenjin nas također ima čemu naučiti.

Borba protiv carizma morala se voditi u vrlo teškim uvjetima represije. Kako bi se svrgnuo carizam i napredovalo prema socijalizmu, taktike su se morale prilagođavati različitim situacijama, držeći partiju ilegalnom kako bi je se zaštitilo od represije, ali uz djelovanje na najotvoreniji način kako bi se ona mogla povezati s radničkom klasom, sudjelujući u sindikatima koje je organizirala caristička policija, predstavljajući kandidaturu za izbore nakon poraza revolucije 1905. Sve to trebalo je činiti kako bi se radničku klasu pratilo u povlačenju ili napredovanju budući da je zadatak partije pomagati radničkoj klasi protiv drugih klasa i države. Važno je definirati cilj kao i pokazati put do njegovog ostvarenja. Te dvije stvari međusobno su isprepletene.


Uvjeriti, uvjeriti

Za društvenu promjenu potrebno je da postoji većina koja će biti voljna izvesti tu promjenu. Kao što je već rečeno, nije dovoljno da oni na vrhu ne mogu nastaviti dalje živjeti po starom, potrebno je da su oni dolje uvjereni da vrijedi pokušati i da je moguće mijenjati društvo.

Nemalo puta Lenjina se optuživalo ili interpretiralo kao vođu manjinske stranke koja je neobjašnjivim metodama nametnula svoju volju milijunima ljudi. Prizeman, kakav je bio, kroz svoj cijeli politički život koristio se istom metodom: strategijom za put u socijalizam i uvjeravanjem ljudi. Suprotstavljao se inicijativama manjinaca, ma koliko one samopregorne bile, jer je smatrao da bi emancipacija radnika trebala biti djelo samih radnika.

Kada je ruski radnički pokret bio na svojim počecima 1902, napisao je: „naša 'taktika-plan' sastoji se u poricanju neposrednog poziva na juriš, u zahtjevu da se organizira 'pravilna opsada neprijateljske tvrđave' [...] ili drugim riječima, u zahtjevu da se svi napori usmjere na okupljanje, organiziranje i mobiliziranje“ (Šta da se radi?).

1917. godine, u jeku revolucije, inzistirao je: „Priznanje činjenice da je u većini sovjeta radničkih deputata naša partija u manjini, i zasad u slaboj manjini prema bloku svih sitnoburžoaskih oportunističkih elemenata[...] i zato naš zadatak može biti samo strpljivo, sistematsko, uporno, praktičnim potrebama masa naročito prilagođeno, objašnjavanje pogrešaka njihove taktike. Dok smo u manjini, mi kritiziramo i objašnjavamo pogreške, propovijedajući u isto vrijeme nužnost prelaza cjelokupne državne vlasti na sovjete radničkih deputata, da bi se mase putem iskustva oslobodile svojih pogrešaka.“ (Aprilske teze).

Kasnije, 1920. godine, u polemici sa europskim komunistima objasnio je da je boljševizam uspio trijumfirati „zbog svoje posobnosti da se poveže, zbliži i donekle, ako hoćete, stopi s širokim radničkim masama, u prvom redu, ali također i sa ne-proleterskim radničkim masama.“ (Dječja bolest ljevičarstva u komunizmu).

U mnogim aspektima Lenjinova misao još uvijek je aktualna i može nam pomoći pronaći najbolji način za borbu protiv kapitalizma i otvoriti nove nade čovječanstvu. Stoga je obljetnica njegove smrti prilika da ga otkrijemo i ponovno otkrijemo. Učinimo to u stilu pjesnika Majakovskog koji je rekao: „Ne želimo ikone! Ne pravite od Lenjina ikonu! Proučavajte Lenjina i ne kanonizirajte ga.“ (I ne omalovažavajte ga, dodali bismo sada).


Autor: Miguel Salas, Sin Permiso

Preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba