Igra iz Cantigas de Santa Maria (oko 1280.), koja uključuje bacanje lopte, udaranje loptice palicom i natjecanje s drugima da je se uhvati. Izvor slike: Wikimedia Commons

„Ljudi imaju pravo živjeti kako žele, nismo više u srednjem vijeku.“ Ovakve izjave često se čuju – ovu konkretnu izgovorio je prošle godine luksemburški ministar vanjskih poslova, i pokazuju da se srednji vijek koristi kao sinonim za neznanje, barbarstvo i zaostalost.

Ova prezriva vizija srednjeg vijeka može se promatrati i u mnogim drugim područjima. Na primjer, godinama filmovi i serije čija je radnja smještena u ovo doba reflektiraju nasilno, nepošteno i praznovjerno društvo. A tu viziju pojačava sve mračnija estetika – reklo bi se, sunce nije često izlazilo u srednjem vijeku.

Svi ćemo se složiti da se trpanje tisuću godina povijesti u istu vreću čini poprilično smiješnim. Možete li zamisliti da u budućnosti vrijeme između 1500. i 2500. godine bude obuhvaćeno jednom epohom, a da se na sva ta stoljeća primjenjuje isti kvalifikativ?

Osim toga, dovoljno je ući u gotičku katedralu da se uvjerimo da je srednji vijek imao malo od barbarskog i opskurnog. Možda je baš zato bilo mnogo medievalista koji su se potrudili pokazati da je ova nipodaštavajuća vizija srednjeg vijeka teško obranjiva. Međutim, malo se zna o podrijetlu te koncepcije. Zašto je srednjovjekovlje na tako lošem glasu?


Dolina Srednjeg vijeka

Prvo što se treba zapitati je zašto tisuću godina povijesti stavljamo u istu eru i zašto je poznajemo kao srednji vijek. Nijemac Christoph Cellarius bio je taj koji je krajem 17. stoljeća objavio knjigu koja je utvrdila podjelu povijesti na tri doba: antičko, srednje i moderno (odnosno: stari vijek – srednji vijek – novi vijek), kojem će se kasnije pridodati suvremeno doba. Daleko od toga da su to neutralni pridjevi, ti nazivi već označavaju jednu prirođenu viziju povijesti. Bivajući definirano kao srednji vijek, razdoblje između 5. i 15. stoljeća ušlo je u povijest kao vrijeme čija se važnost svela na to da se nalazi između – otuda i naziv – dva druga važnija doba.

Ova vizija povijesti mogla bi se slikovito prikazati kao krajolik kojim dominiraju dvije impozantne planine: Stari vijek i Novi vijek, koje su jedna od druge odvojene Dolinom Srednjeg vijeka. No, kada je započela ova omalovažavajuća vizija srednjovjekovnog milenija? Može li se neki pojedinačni trenutak, pa čak i konkretna osoba, istaknuti odgovornom za ovakvu koncepciju povijesti?


Tvorac lažnih vijesti o „mračnom srednjem vijeku“

Povijesni kontekst u kojem se rodila ideja o mračnom srednjem vijeku je ništa drugo doli talijanska renesansa, točnije 14. stoljeće, a prvi autor koji ju je zabilježio u svojim spisima bio je slavni Francesco Petrarca. Okolnosti ove historiografske izmišljotine su bogate i složene. Ukratko bismo mogli reći da razlog Petrarkinog prema srednjem vijeku dolazi iz njegove čežnje za antičkim Rimom. Kao vrstan poznavatelj latinskih klasika, Petrarca nije mogao a da ne usporedi ruševno stanje Italije svoga vremena sa slavnim rimskim dobom. Toliko je bilo nezadovoljstvo koje je toskanski pjesnik osjećao spram svog vremena da je u svom Pismu potomstvu istaknuo: „Da me ljubav prema mojoj obitelji nije sprečavala, uvijek bih želio biti rođen u bilo kojem drugom razdoblju i zaboraviti ovo.“

Za Petrarku je s padom Rimskog Carstva započelo doba obilježeno mrakom i pokvarenošću na svim razinama: političkoj, vjerskoj i, nadasve, kulturnoj. Prema toj viziji, tijekom srednjeg vijeka Crkva se iskvarila, a književnost i umjetnost ušli su u mračno doba koje je za Petrarku još uvijek trajalo. U djelu Epistolae metricae, veliki toskanski pjesnik to je sažeo ovako: „Bilo je jedno sretnije doba, a bit će vjerojatno opet drugo; između toga, u našem vremenu, vidite spoj nesreće i sramote.“

Ova rečenica savršeno sintetizira historiografsku koncepciju koja je opstala do danas: zlatni antički vijek, mračni srednji vijek i novi vijek koji bi trebao pretpostaviti oporavak kulture, tj. njezino ponovno rođenje.


Obećana zemlja: Renesansa

Vratimo se na važnost riječi: nešto se ne može ponovno roditi ako prije toga nije bilo mrtvo. Pojam renesanse, koji će, kao i onaj srednjeg vijeka, biti skovan malo kasnije, podrazumijeva da je kultura bila mrtva tijekom srednjeg vijeka.

Iz Petrarkinih citata jasno je da je on sebe vidio u srednjem vijeku. Poput novog Mojsija, toskanski pjesnik je predvidio dolazak obećane zemlje renesanse, a upravo su njegovi nasljednici unutar talijanskog humanizma navijestili dolazak novog zlatnog doba.

Prvi koji su govorili o preporodu na polju književnosti i umjetnosti bili su veliki humanisti 14. stoljeća. Među njima se ističe slavni Giovanni Boccaccio, Petrarkin omiljeni učenik. Nakon toga, tijekom rane i visoke renesanse, brojni autori na području umjetnosti i književnosti proglasili su ponovno rođenje kulture, koja se uzdigla iz svog srednjovjekovnog pepela da bi dala konstituciju novom zlatnom dobu.


Mit se proteže do današnjih dana

Ova historiografska vizija brzo se proširila po cijeloj Europi. Najprije je luteranska reformacija prihvatila ovu ideju, posebno zbog kritike srednjovjekovne Crkve, i viralno ju je proširila zahvaljujući tiskarskom stroju. Kasnije ju je preuzelo francusko prosvjetiteljstvo. Za autore poput Voltairea, srednji vijek je predstavljao sve svjetovne zablude kojih su se odricali i od kojih su pokušavali spasiti čovječanstvo, poput religijskog mračnjaštva i prevlasti dogme nad razumom.

Od tada, jedina etapa u kojoj se afirmiralo srednjovjekovlje bio je romantizam, doduše na idiličan način. Predstavnici ovog pokreta dočaravali su vrijeme puno misterija, čudesa i folklora. Slike Caspara Davida Friedricha ili romani Waltera Scotta vrlo dobro prikazuju taj srednji vijek dvoraca, podviga i dvoboja vitezova za ljubav jedne dame.

Očigledno, nijedna od ovih dviju vizija, renesansne i romantične, ne odražava uistinu stoljeća nazvana srednjovjekovljem. Srednji vijek, kao i sva povijesna razdoblja – poput našeg – imalo je svijetle i tamne strane. Definitivno, vrijeme je to koje nam, ako mu pristupimo bez predrasuda i prezentizma, ima još mnoga toga za pokazati.

Izvor: The Conversation

Sa španjolskog preveo: Franjo Šarčević, Prometej.ba