Portal Polis.ba, u prijevodu Predraga Mijića s talijanskog jezika, donio je integralni prijevod predavanja o fanatizmu poznatog talijanskog psihoanalitičara, lakanovca, Massima Recalcatija. Predavanje je dostupno na ovom linku.

„Moja njemačka mladeži!

Nakon godinu dana smijem vas ovdje ponovno pozdraviti! Vi ste ovdje u ovom velikom krugu samo dio onoga što se događa diljem Njemačke.

A sada želimo da vi, njemački mladići i djevojke, prihvatite ono što očekujemo jednoga dana od vas i od Njemačke (omladina glasno kliče!).

Želimo da ovaj narod jednog dana ne postane feminiziran, nego da bude čvrst, a za to se trebate čeličiti u mladosti! Morate naučiti prihvatiti poteškoće, a da se nikada ne slomite.

Jer sve što mi danas stvaramo i činimo… Mi ćemo jednoga dana umrijeti, ali u vama će Njemačka nastaviti živjeti. I kada od nas ne bude ništa ostalo, onda ćete morati držati u svojim šakama zastavu koju smo nekad iz ničega podigli (omladina glasno kliče!).

Znam da ne može biti drugačije: vi ste tijelo od našega tijela i krv od naše krvi, i u vašem mladom mozgu gori isti duh koji upravlja nama.”

(Dio govora iz “Obraćanje kancelara Reicha Adolfa Hitlera njemačkoj mladeži na Nürnberškom skupu Nacionalsocijalističke stranke u rujnu 1934.)

* * *

Dobra večer! Ovo što smo upravo slušali je Hitlerov govor upućen hitlerovskoj mladeži. U ovom govoru ima nekoliko tipičnih tema nacističkog propovijedanja. Neke od njih su: veličanje hrabrosti, superiornost rase – arijskog naroda, usud velike Njemačke. No, ima jedan pasus u ovom govoru koji na poseban način osvjetljava fenomen fanatizma. To je pasus koji ste upravo čuli, u kojem se Hitler referira na zastavu.

Kaže da u biti zastava spašava postojanje od ništavila. Zastava nas čini vječnima. Identificiranje sa zastavom sprječava da propadnemo u bezdan, u ništavilo. Zastava je za nas psihoanalitičare znak koji podržava identifikaciju. Na neki način možemo kazati da zastava sve nas identificira kao Talijane. Jer osjećaj pripadnosti je sastavni dio društvenog i ljudskog života. No, Hitler misli ovdje nešto drugo: kaže da nas zastava spašava od padanja u ništavilo. Znači da psihologija mase, što je temelj fanatizma, nudi iluziju spasenja iz naše samoće, krhkosti, nedostatnosti, izgubljenosti.

Biti dio mase, biti dio velikoga tijela mase, omogućuje nam da previdimo našu svijest o nedostatnosti, smrtnosti, slabosti, samoj nesavršenosti života. Zastava nas spašava od ništavila. To je prva temeljna odlika mase.

Masa nudi podršku, sklonište onome tko je izručen – kao sva ljudska bića – vlastitoj samoći, vlastitom nedostatku, vlastitoj konačnosti. Oslobađamo se tereta samoće pristupajući velikom uniformnom tijelu mase.

Ali potreban je jedan uvjet da bi se to dogodilo, a to je druga velika odlika psihologije mase – uvjet je vraćanje na infantilno stanje, tj. na slijepu vjeru u lidera, Führera, riječi vođe. Slijepa vjera znači odustajanje od kritičkog mišljenja, kritičkog rasuđivanja.

U ovom smislu Bion, veliki psihoanalitičar koji je poslije Freuda raspravljao o psihologiji mase, kaže u jednoj kratkoj, ali važnoj rečenici: „Masa kao takva je uvijek lišena uma, tj. bezglava: nema kritičkog rasuđivanja, nema kritičkog duha, nema kritičkog mišljenja, nema uopće mišljenja.“ Masa ne misli.

Dakle, s jedne strane imamo veliko tijelo mase koje nudi spasenje i koje nas čupa iz usuda samoće, dok s druge strane imamo regresiju pripadnika mase u infantilno stanje obožavanja, potpuno i bezuvjetno povjerenje u vođu.

I još više, razumije se jasno u ovom govoru, treća velika komponenta psihologije mase je osjećaj zanesenosti, svemoći, veliki narcistički osjećaj autoafirmacije. Na tome se oblikuje fanatizam. Možemo zaboraviti na našu samoću, krhkost, ranjivost pristupajući velikom tijelu mase, vraćajući se u infantilno stanje kako bismo postigli stanje zanesenosti i svemoći. Masa je svemoćna toliko koliko je pojedinac nedostatan i nemoćan.

U tom smislu masa je totalitarno rješenje koje je politika u prošlom stoljeću ponudila zalutalom zapadnom društvu. Što su ljudi više zalutali, to više masa nudi iluziju emancipacije od zalutalosti. Tijelo mase je čvrsto tijelo, tijelo zalutalosti je tečno. Tijelo mase je čvrsto, slično je armiranom betonu, ono je poput svežnja.

Sasvim drugačije funkcionira psihologija suvremene mase. Današnja masa ne sliči uopće armiranom betonu i svežnju. Nije inspirirana fanatičnim riječima vođe, lidera, führera. Više smo pred fenomenom atomizacije mase, usitnjavanja mase u narcističke individualne monade.

To je Pasolini osamdesetih godina prošloga stoljeća opisivao kao sustav potrošnje. Sustav potrošnje je svakako sustav mase koji ne uključuju vertikalnu identifikaciju s vođom, nego rascjepkavanje zajednice. Moglo bi se reći, pozivajući se na Pasolinija koji je bio prvi veliki tumač hipermoderne i suvremene mase, da velika antropološka transformacija leži u činjenici što se suvremena masa više ne sastoji od podanika, sljedbenika obožavajućih vođa, nego se sastoji od potrošača. Antropološka transformacija je od podanika do potrošača.

Ima jedan drugi faktor psihologije mase koji bih htio rasvijetliti, koji smo upravo vidjeli kod Hitlera, a koji je stalni poziv nacizma. Rekao bih da se provlači kroz sve oblike fanatizma, uključujući onaj Islamske Države, koja je jedna od najstrašnijih manifestacija suvremenog fanatizma. Ovaj faktor je, mogli bismo tako reći, fantom čistoće. Fanatik postupa tako misleći da utjelovljuje dobro, čistoću duše. Fanatik postupa u ime čistoće protiv maligne nečistoće, u ime dobra protiv malignog zla.

Kada netko djeluje u ime dobra, u ime čistoće, a protiv zla, nema granice zlu kojeg može počiniti. Kada netko djeluje u ime dobra, u ime apsolutnog dobra, u ime apsolutne istine, nema granice zlu koji on može počiniti da bi ostvario dobro.

I nije slučajno što su svi diktatorski sustavi, formirani na fanatizmu mase, sistematski prakticirali – kako ja to definiram – autoritativnu pedofiliju nad djecom. Odgojna indoktrinacija, koju nalazimo u svim totalitarnim sustavima, zloupotrijebila je i obeščastila infantilno tijelo.

U svakom slučaju, dijete – Freud kaže da se masa vraća u infantilno stanje – nema kritički duh, kritičko mišljenje, potpuno se pridružuje mišljenju svoga gospodara. Dijete je istovremeno utjelovljenje čistoće. To je monstruozna premisa djece ubica, terorista, koje je Islamska Država propagandistički iskoristila. U tom pogledu možemo vidjeti insert autoritativne pedofilije koji je po mom mišljenju jeziv.


Filmski citat:

„U ovom propagandističkom videu vidi se minibus koji se, poput kola gutača vatre u bajci o Pinokiju, pokazuje na sajmovima s ringišpilima kako bi očarao djecu. (Čuje se glas odraslog čovjeka koji glasno priča propagandističkim arapskim jezikom. Posebno naglašava riječ džihad.) Nakon kratkog govora bradatog gutača vatre, evo jednog nikada prije viđenog prizora: djeca ratnici novače drugu djecu. (Čuje se glasan i zvonak dječji glas. Jasno se čuje riječ džihad.) Primjećuje se da su djeca vojnici bogatija i ljepša od publike koja živi u očiglednom siromaštvu i stanju zapuštenosti. (Dijete ranik nastavlja glasno pričati/propovijedati).“


Ovo je primjer autoritativne pedofilije. Upoznali smo također u totalitarizmu dvadesetog stoljeća ovakve fenomene. Sjetimo se novačenja djece balila [balila – fašistička mladež od 8 do 14 godina, nap. prev.] u Italiji, Hitlerove nacističke mladeži. Postoji ideološki katekizam koji oblikuje dječje umove.

Ima još jedan važan faktor koji moramo istaknuti. U svakom fanatizmu postoji potpuna podrška cilju. Cilj može biti ispunjen raznim sadržajima. Cilj može biti rasa, rasna superiornost, može biti povijest, klasna borba, borba komunizma. Motiv može biti Bog: križari i radikalizirani islamisti ubijali su u ime Boga.

Temelj fanatizma je slijepa i hipnotička identifikacija s ciljem. Ako sam ja sredstvo cilja, ne postoji granica zlu koje ne bih mogao učiniti. Kao da slijepa identifikacija s ciljem podrazumijeva da ja više ne vidim tijelo drugoga, lice drugoga, osobu, život drugoga. Sve izgleda kao sredstvo prema realizaciji ciljeva.

Zamislite kada politički fanatizam koristi masovna ubojstva kako bi realizirao vlastite ciljeve. Masakr može biti ekstremna politička manifestacija političkog fanatizma.

Što je temeljno obrazloženje koje autorizira ludilo fanatizma? Univerzalni cilj je važniji od života pojedinaca. Hannah Arendt tvrdi, kada razmišlja o fenomenu totalitarizma, ako bismo napokon sveli na bitno ovaj fenomen, rekli bismo da se ovaj fenomen sastoji u dominaciji ideala nad realnim životom pojedinca. Dolazi do totalitarne okrutnosti i fanatizma svaki puta kada se u ime cilja ubija i žrtvuje život pojedinca.

Imamo kao primjer ove idolatrije cilja u filmu režisera Marca Bellocchia posvećenom Crvenim brigadama i ubojstvu Alda Mora.


Insert iz filma:

„To se i očekivalo. Imamo poruku i fotografiju Crvenih brigada. S puno uzbuđenja smo ponovno vidjeli fotografiju Alda Mora u jednoj od njegovih melankoličnih i pomirujućih poza. To nam je barem dalo utjehu da je živ i pretpostavljamo dobrog zdravlja. Imamo li poruku Crvenih brigada u kojoj se govori o sudskom postupku premijeru Moru? To je obmanjujuća nakana ovih ubica i kriminalaca, naručitelja otmice. (Dok intervjuirani nastavlja odgovarati u pozadini se čuje ponavljanje riječi: „Radnička klasa mora upravljati svime! Radnička klasa mora upravljati svime!“ Zatim se čuje dio trijumfalnog marša iz 2. čina opere Aida talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija)“


Kako bismo mogli sažeti ovu poziciju? To je pozicija koja dopušta da brutalni atentat, u ovom slučaju ubojstvo Alda Mora, može biti viđen – s obzirom na cilj – kao čin pravednosti. To je elementarna obmanjujuća jezgra političkog fanatizma. To znači da smo izgubili kontakt s jedinstvenom dimenzijom postojanja, jer smo potpuno otuđeni, obuzeti ciljem.

U jednom odlomku, koji ćemo upravo čuti, izvanrednog intenziteta, Philip Roth stavlja veliku razliku između politike i književnosti. Moramo pažljivo slušati i razumjeti ovu razliku između politike i književnosti, jer ustvari loša politika je suprotstavljena književnosti. Koja je politika loša? Loša politika je ona koja misli u brojkama, koja generalizira, apstrahira. Misleći tako zaboravlja vlastita imena, pojedinačne živote, podređuje postojanje pojedinačnih života afirmaciji univerzalne ideje.

Poslušajmo u ovom važnom odlomku Philipa Rotha razliku između politike i književnosti. Po mom mišljenju ovo je razlika između loše politike ili fanatične politike i etičke dimenzije.

„Udala sam se za komunistu, Philip Roth. Politika je veliki generalizator. Književnost je velika partikularistkinja. Ne samo da su međusobno u oprečnoj vezi, nego su čak u antagonističkom odnosu. Za politiku je književnost dekadentna, nemoćna, nevažna, neugodna, dosadna, nema smisla, ne bi trebala ni postojati.

Zašto? Zato što je književnost impuls ulaska u pojedinosti. Kako možeš biti umjetnik i odreći se nijansi? Kako možeš biti političar i dopustiti nijanse? Za tebe kao umjetnika nijanse su tvoja dužnost. Tvoja dužnost je ne pojednostavljivati. Čak i kad bi morao izabrati pisati na najjednostavniji način, poput Hemingwaya, ostaje dužnost donijeti nijanse, objasniti komplikaciju, ukazati na kontradikciju, ne brisati i ne negirati kontradikciju, nego vidjeti gdje se to u kontradikciji nalazi izmučeno ljudsko biće.

Potrebno je uzeti u obzir kaos, dopustiti mu da pristupi. Moraš mu dopustiti da pristupi, inače proizvodiš propagandu. Ako ne za neku političku stranku, politički pokret, onda glupu propagandu za sam život, za život kako bi sam možda želio biti propagiran.

U prvih pet-šest godina Ruske revolucije, revolucionari su vikali: ljubav je slobodna, ljubav će biti slobodna! Ali jednom kada su došli na vlast nisu to mogli dopustiti. Jer što je to slobodna ljubav? Kaos! No, oni nisu željeli kaos. Nisu zbog toga digli slavnu revoluciju. Željeli su nešto precizno disciplinirano, organizirano, kontrolirano, ako je moguće: znanstveno predvidljivo.

Slobodna ljubav škodi sustavu, političkom, društvenom i kulturnom aparatu. Također umjetnost škodi sustavu, književnost škodi sustavu. Ne zato što je otvoreno za ili protiv, ili potajno za ili protiv, škodi sustavu zato što nije generalna. Suštinska bit partikularnog je njegova partikularnost, pojedinačnost. A suštinska bit partikularnosti je u tome što se ne može konformirati. Generalizirana patnja: to je komunizam, pojedinačna patnja: to je književnost.“

Ovo je sjajan odlomak Philipa Rotha koji zapravo, s jedne strane stavlja u kontrast nijansu, kaos, kontradikciju, apsurdnost pojedinačnog života, a s druge strane, „nužno“ nasilje generaliziranja, univerzalizacije, sustava.

Psihoanalitičar ne može ne biti impresioniran ovim kontrastom. Psihoanaliza je redovito bila zabranjena i prognana iz svih totalitarnih sustava. Praksa psihoanalize izravno se obraća kaosu, kontradikciji, nijansi, a izbjegava usporedbe, generaliziranja, apstrakcije. Za psihoanalizu ne postoji generalna istina, postoji samo pojedinačna istina utjelovljena u jednoj priči, patnji, u konkretnom rasuđivanju. Dobro kaže Roth: „Književnost se bavi posebnošću posebnoga.“ To bi se moglo reći i za psihoanalizu. Psihoanaliza se bavi posebnošću posebnoga.

Dobra politika bi trebala imati osjećaj za posebnost. Ne bi trebala suprotstavljati, kao fanatične varijante, kolektivno i posebno. Ne bi trebala smatrati da je kolektivno masovno ujedinjavanje posebnoga. Umjesto toga bi trebala učiniti da se kolektivno razvije iz sklopa posebnostî, koje se onda uvažavaju u njihovim razlikama i zasebnostima, da kolektivno ne bude stapanje posebnosti u veliko tijelo mase, nego udruživanje onoga što nas razlikuje, a ne ujedinjavanje razlika.

Jer kada bi ujedinjavanje razlika bio uvjet za biti zajedno, uvjet za kolektivni život, nužno bismo postali sponzori onoga što Hitler stavlja u središte Mein Kampfa, svoga temeljnog i deliričnog djela, čija je okosnica, kako to Hitler naziva, duh požrtvovnosti.

Dakle, u svim oblicima političkog fanatizma pronalazimo u središtu duh požrtvovnosti. Hitler kaže jasno: „Arijevac ne Židov, arijevac ne buržuj, arijevac ima autentičan osjećaj za duh požrtvovnosti.“ Židov i buržuj su previše privrženi intimnoj posebnosti vlastitoga ja. Arijevac je onaj koji se zna odreći ove posebnosti i djelovati u ime cilja, onaj koji se zna žrtvovati – kao što to čine teroristi, kamikaze i oni što ubijaju u ime Boga – za veliki ideal cilja.

Kulturna politika bi trebala često podsjećati da je ljudski život sam po sebi neprocjenjiv. Kao što fanatizam tvrdi da bi duh požrtvovnosti trebao ljudski život učiniti instrumentom cilja, tako bi dobra politika trebala neprestano podsjećati na neprocjenjivu dimenziju pojedinog života, tj. trebala bi nas podsjećati na razliku, heterogenost koja postoji između vlastitog imena i broja, anonimnosti broja.

Poslušajmo zanimljive riječi Antonia Scuratia o temi fanatizam:

„Odakle ovo nekritičko, netolerantno, često nasilno podvrgavanje političkom ili vjerskom uvjerenju, ili političkom i vjerskom? Mnogi smo se pitali ovih desetljeća, posebno nakon 11. rujna. Užasnuti su politički umjereni, osobe nesklone oblicima fanatizma. Studirajući temeljito – za vrijeme dok sam spremao svoj roman o rađanju fenomena fašizma, koji se zbio prije sto godina u Italiji – pokušao sam si dati odgovor. Fanatizam se predstavlja kao neka vrsta slijepog i neumjerenog entuzijazma. Po mome mišljenju, ovaj slijepi i neumjereni entuzijazam je oscilacijski pol jednog oblika očaja i depresije.

Pogledajmo što se dogodilo u Italiji odmah nakon Prvog svjetskog rata. Italija je pobjednička zemlja. Ali propagandisti, govornici, kao što je Gabriele D’Annunzio, s kreativnim sugestijama – kao što je ona ‘osakaćene pobjede’, učinili su da se pobjednički narod osjeća potlačenim. Talijani koji su se vratili kao pobjednici iz rovova Prvoga svjetskog rata, umjesto da budu euforični, entuzijastični, bili su uglavnom depresivni, melankolični, ojađeni tužnim strastima. Ono što im je bilo obećano, nije ispunjeno. Osjećali su se razočarani, izdani od starog liberalnog staleža, osjećali su se ugroženi. Ugroženi od neprijatelja koji im je obećavao uzeti i ono malo što su osvojili. Ovaj osjećaj prijetnje, razočarenja i izdaje mučio je prije svega sitnu buržoaziju. Prijetnja tih godina je bila socijalistička revolucija. Ovaj razočarani, obeshrabreni, melankolični svijet, koji se osjećao ugrožen, za fašističku i nacističku propagandu bio je laka žrtva. Fašistička i nacistička propaganda koriste se strahom.

Ovi ljudi su živjeli tri godine u rovovima Prvoga svjetskog rata, bili su okruženi smrću sa svih strana. Nevidljiva smrt je dolazila s ničije zemlje, neprijatelj nije imao lice, mogao je ući u njihove nosnice preko parnih tvari otrovnih plinova, moga je padati na njihove glave s neba u tonama užarenog metala, nisu ga mogli vidjeti, morali su neprestano čuvati leđa. Jeli su, pušili, pili strah, spavali su u rovovima među leševima vlastitih suboraca u raspadanju.

Ovim ljudima fašisti kažu jednu jedinu stvar: ne moraš se bojati, moraš mrziti. Ovo je maligna i tajna formula, magična formula koja pretvara depresivni, obeshrabreni i melankolični narod u fanatični narod. Kažu mu: pretvori strah u mržnju. Tako raste euforični osjećaj mržnje koji vodi do fanatizma.

Smrt ne može doći sa svih strana, ti imaš samo jednog neprijatelja, on je socijalist, osvajač, nije Talijan, nego stranac, mada je rođen u Italiji, nosi sa sobom azijsku ideju, azijsku kugu – govorili su im. Ideja koja se ostvarila u Rusiji 1917. godine, dolazi izvana i stoji pred tobom. Gledaj ga, prijeti ti, ne boj ga se, mrzi ga, ja sam uz tebe. To je maligna, perverzna i tajna formula fanatizma.“

Ako imate pitanja, kao i obično, stojim vam na raspolaganju.

Dobra večer profesore, slušajući Vaše riječi, upitala sam se: Koji smisao ima Frommova sadomazohistička definicija Hitlerove osobnosti i da li postoji nekakva poveznica između Hitlerovog života i požrtvovnosti?

Vi nas podsjećate na jednu tezu koju Fromm razrađuje u knjizi Bijeg od slobode, u kojoj temeljito dijagnosticira Hitlera prema sadomazohističkoj kategoriji. Mogli bismo to pojednostaviti s pretpostavkom da na jednoj strani postoji poticaj za dominacijom – sadizam, a na drugoj poticaj da se trpi dominacija drugoga – mazohizam. Sadizam dolazi od aktivnosti, dok mazohizam dolazi od pasivnosti; sadizam dolazi sa subjektivne strane a mazohizam s objektivne strane.

Hitlerov sadizam je očigledan: surovost, ludilo Hitlerovog antisemitizma, ludilo koncentracijskog logora, ludilo holokausta, ludilo diktature, istrebljenja opozicije koja se nije slagala. Na djelu je sadistička upotreba moći.

Ovdje bi bila logičnija analiza sadizma. Fromm oštroumno tvrdi da bi ova analiza bila nedovoljna, jer kod Hitlera je, s jedne strane prisutna sadistička pozicija, ali s druge strane, kada Hitler opisuje svoj odnos prema povijesti, postaje mazohistički instrument povijesti. On piše Mein Kampf u zarobljeništvu, kada ima halucinantni doživljaj, čuje glasove koji ga mole, to su glasovi velike Njemačke koji ga mole da učini sve kako bi se realizirao usud velike Njemačke. S ove točke gledišta, Hitler je instrument povijesti. Instrument koji je usmjeren da omogući afirmaciju superiornosti arijske rase. On je sam podložan univerzalnom karakteru primata arijske rase. Sluga je ideje. Ovdje imamo oscilaciju koju Fromm naziva sadomazohističkom.


Zanima me koja je razlika između psihologije mase dvadesetog stoljeća i ove suvremene?

Već sam malo nagovijestio ovu razliku kad sam rekao da je u biti tijelo mase, iz vremena totalitarizma, čvrsto tijelo. Masa je unifikacija, fuzija. Ova fuzija je omogućena hipnotičkom, vertikalnom identifikacijom s vođom.

Danas možemo reći da suvremene mase karakterizira dekapitacija političkog vrha. Nemaju više vertikalnu strukturu. Nedostaje hipnotički pogled vođe. Prije da hipnotički pogled imaju televizija i društveni mediji. To je horizontalni hipnotički pogled koji se je pluralizirao.

Prije svega, ono što se snažno mijenja i što razlikuje mase 20. stoljeća od hipermodernih masa, jest to da su mase 20. stoljeća, – totalitarne mase: fašizam, staljinizam, nacizam – mase koji imaju moralnu snagu u duhu požrtvovnosti. Dakle, odricanje od vlastitoga ja služi velikom idealu cilja.

Umjesto toga, kod hipermodernih masa imamo odbijanje svakog iskustva žrtve, jer imamo uzdizanje vlastitoga ja iznad bilo kojeg cilja. Ako smo upoznali idealistički fanatizam komunizma, fašizma i nacizma, danas se suočavamo s jednom vrstom cinizma posebnosti, gdje ne postoji cilj koji je vrjedniji od mojega ja.


Oprostite, htjela bih razumjeti, kao što je dobro objašnjen totalitarni fanatizam, da li u današnjoj fluidnoj situaciji podijeljene mase – u demokraciji – postoji fanatizam demokracije?

Fanatizam demokracije bi se mogao pretpostaviti kao onaj za vrijeme Francuske revolucije koji se očituje u teroru. Kada se opća volja, volja naroda potpuno realizira, ne može a da ne dadne povoda atmosferi terora. Vrhunac demokracije bi bio teror.

Moglo bi se reći da u biti, to je ono što ja mislim, ako danas postoji fanatizam demokracije, onda je to populizam. Populizam bi bio fanatična verzija demokracije. Zašto? Zato što se populizam temelji na retoričkom principu jednakosti svih ljudi, na principu reciprociteta, neposrednosti incestuoznog tipa, on poništava reprezentativnu demokraciju.

U biti, što je osnova svakog populizma? Identifikacija naroda s dobrom. Narod je generalni entitet, entitet bez specifične fizionomije. U ime naroda su učinjena najokrutnija djela. Retorička identifikacija naroda s dobrom je veliko krivotvorenje. Rekao bih, demokracija postaje fanatična u mjeri u kojoj poziva na izravnu dimenziju demokracije i poništava reprezentativne mehanizme – politički život kao takav – koji su potrebni za samu demokraciju.


Bi li današnje širenje i obilje nasilnog govora mogli biti simptom populizma o kojem ste pričali?

Da, s jedne strane, zakon govora ima kao primarnu svrhu ublažavanje nasilja. U diskursu ne bi trebalo biti nasilja. U dijalogu ne bi trebalo biti nasilja. No, ono čemu svjedočimo, također u našoj zemlji, jest širenje duboke promjene odnosa između govora i nasilja. Ne samo da govor ne ublažava prekomjerno nasilje, nego se je zatrovao nasiljem. Jedan od nasilnih oblika govora je uvreda. Uvreda ne završava u svome neposrednom izričaju, – jasno je da uvreda vrijeđa sam jezik, jer je oblik jezika koji poništava njegovu posredničku dimenziju – nego postaje agresija.

To je praksa koja karakterizira svijet politike. Uzmimo za primjer televizijske rasprave i druge situacije. Ili uzmimo za primjer karikaturu. Kada političari međusobno pričaju često upućuju jedan drugome karikature. Nedostaje princip koji je Roth opisao s velikom finoćom, to jest nijansirano. Dakle, kada govor zapostavi nijansu a proizvodi karikaturu, posebno se pokazuje nasilje.

Laku noć, vidimo se sljedeći put.