Prvog avgusta ove godine su, ishitreno i neinformisano, milioni ljudi na svijetu napali alžirsku bokserku Imane Khelif, nakon što je italijanska bokserka Angela Carini predala meč na Olimpijskim igrama protiv nje. Khelif, rođena žena koja „liči“ na muškarca, a koja je živjela cijeli svoj život kao žena, dobila je više mržnje/odgovora od navodnih feministkinja/aktivistica za prava žena nego Steven van de Velde, osuđeni silovatelj djece koji je kriv za zlostavljanje 12-godišnje djevojčice i takmičio se na Olimpijskim igrama kao i Khelif. U vrijeme kada zapadne organizacije za ljudska prava pozivaju na slobodu izbora spola i hormonalne intervencije, šampionka Alžira je napadnuta jednostavno zato što je stvorena sa tijelom koje ne odgovara njihovim standardima za žene.

Cijeli smo dan mogli čitati na društvenim mrežama o bizarnoj verziji koncepta rodnog identiteta, a koja glasi: „Ti si ono po čemu te ja identifikujem.“ Dakle, ona je rođena kao žensko, izgleda kao žensko, živjela je kao žensko, identifikuje se kao žensko, ali umjesto toga „mora“ se identifikovati kao muško jer drugi ljudi njen gender identifikuju kao „muški“. Uz to, čitao sam da je „ona muško jer joj je DNA muški“. Kako je onda ljudska vrsta preživljavala onda prije 1984., kad je izumljeno DNA testiranje (kako se ustanovljavalo ko će u muški, a ko u ženski toalet)? Vrlo je uznemirujuće tjerati ženu da se identifikuje kao muško samo na osnovu njenih gena. Slijedeći glup argument je jačina njenog udarca i da je Alžirka snažnija nego žene njene težine. To onda nije problem gendera nego kategorizacije sportista na osnovu težine, ne snage (kao da već ne postoje sprave koje mjere jačinu udarca). Ukoliko je problem prejakog udarca od strane Khelif, tu onda apsolutno nije problem njen gender niti DNA. Po meni neka kategorizacija se mora uraditi, bilo kakva koja ne tjera ženu da se identificira kao muškarac ili da se diskriminiraju transrodni muškarci/žene.

Nakon što smo cijeli dan slušali da je riječ o transrodnoj osobi, osobi rođenoj kao muškarcu pa koji je postao žena, saznala se prava istina. Imane Khelif navodno ima hiperandrogenizam, što znači da je njen nivo testosterona viši od „normalnog“. Pošto smo „mi“ odlučili da žene nemaju visok nivo testosterona, njena ženstvenost joj je uskraćena uprkos njenom tijelu, identitetu i proživljenom iskustvu. Ovo bi trebalo biti relativno očigledno za alžirske sportiste - Alžir čak ne dozvoljava tranziciju za transrodne žene. Da li joj viši nivoi testosterona od „normalnih“ daju neke flagrantne prednosti u sportu koji je izabrala? Možda, ne znam. Ali pitanje je treba li zabraniti genetske prednosti u sportu. Poznato je da Michael Phelps ima nekoliko genetskih prednosti koje su ga učinile najboljim plivačem u istoriji. One jednostavno nisu rodne kao „muške“ ili „ženske“ osobine i tako su „dozvoljene“. Spol nije dobar pokazatelj snage, s obzirom da bi mene lično „najslabija“ žena na Olimpijadi prebila kao „vola u kupusu“. Ako je težina nesavršena, moraju se koristiti drugi, precizniji pokazatelji (snaga udarca?). Napominjem da se prije 15-ak godina pokušalo regulisati takmičenje u ženskim kategorijama testiranjem kariotipa (testovi pokazali da oko 10-15% sportašica imaju u cijelosti ili u dijelu tkiva XY ili XXY hromosome) pa onda i testosterona, da bi se zaključilo da se sport ne može urediti na osnovu tih kriterija (ne bi bile diskvalifikovane sportašice sa nadprosječnim urođenim visokim nivoom testosteronskih receptora).

Imane Khelif (na kraju zasluženo osvojila zlatnu medalju na ovogodišnjim Olimpijskim igrama), biološka ženska bokserka, je i gubila i pobjeđivala biološke ženske bokserke ranije (u preko 40 borbi), uključujući i poraz od Amy Broadhurst za titulu prvaka u lightweight kategoriji (Broadhurst koja se oglasila na društvenim mrežama i navela da lično misli da Khelif nije uradila ništa pogrešno u smislu varanja na Olimpijskim igrama, da je rođena takva kakva je i da je to van njene kontrole, te da činjenica da ju je devet ženskih boksera već pobijedilo dovoljno govori).

Ključno dešavanje za ovu cijelu situaciju je bilo prošle godine kada je Imane Khelif diskvalificirana sa Svjetskog prvenstva zbog pada na testovima za rodnu podobnost, zbog XY hromozoma („Na osnovu rezultata DNK testova identifikovali smo jedan broj sportista koji su pokušali da prevare svoje kolege i pretvarali se da su žene. Na osnovu rezultata testova je dokazano da imaju XY hromozome. Takvi sportisti su isključeni iz takmičenja”, bio je stav Međunarodne bokserske federacije). MOK je ukazao da Međunarodna bokserka federacija koja je diskvalificirala alžirsku bokserku nije prepoznata od MOK-a i osudio njihovo ponašanje. Međunarodna bokserka federacija (u kojoj dominira Rusija) nije ponudila nikakve dokaze za svoje tvrdnje niti objasnila metodologiju provođenja testova.

MOK, organizacija sa sjedištem u Švicarskoj, upravlja knjigom pravila “Olimpijske povelje”, posjeduje brend Olimpijskih igara, bira domaćine i pomaže im u finansiranju kroz milijarde dolara koje zarađuje prodajom prava na emitovanje i sponzorstvo. Međutim, olimpijske sportske događaje vode pojedinačna upravljačka tijela, poput FIFA-e i Svjetske atletike. Oni kodificiraju i provode vlastita pravila o podobnosti sportista i pravila terena za igru, kao i disciplinske kodekse. Dakle, kada je olimpijski sport pregledao i ažurirao način na koji rješava pitanja podobnosti za spol, uključujući transrodne sportiste, MOK je 2021. objavio savjet, koji nije obavezujući. To je bio okvir organizacije o rodnoj i spolnoj inkluziji koji je prepoznao potrebu za „sigurnim okruženjem bez uznemiravanja“ u kojem se poštuju identiteti sportista, a istovremeno osigurava da su takmičenja fer. Međutim, boks je bio drugačiji, a posljedice su teško pogodile u Parizu.

Zanimljivo je da je na Olimpijskim igrama 2020., kada je Imane Khelif izgubila od Kellie Harrington u četvrtfinalu, bukvalno niko nije optužio da je muškarac. Decenijama znamo da žene koje koriste lijekove za poboljšanje performansi daju rezultate testova koji pokazuju povišen nivo testosterona. Objavljeni su brojni izvještaji da lijekovi poput steroida također dovode do toga da se sportistkinje pojavljuju muževnije. Ovo su teme o kojima se raspravljalo još 1980-ih. Većini nije bilo sumnjivo da je Angela Carini odustala nakon 46 sekundi meča i počela da plače zbog nepravde i borbe za svog oca. Rijetki su dopustili mogućnost (ne kažem da je to motiv) da je Angela (koja je bila dobro svjesna Imanine kontroverze) shvatila da će izgubiti, odlučila da pobjesni i da odustane i započne ovu kontroverzu u pokušaju da Imane Khelif bude diskvalifikovana i da sebi da još jednu šansu. Zar to nije moguće? Sportisti koji poduzimaju ekstremne korake za pobjedu svakako nisu neuobičajeni. Preporučujem da se putem tražilice Google pronađu i istraže slučajevi Nancy Kerrigan i Tonyje Harding.

Proizvedeni gnjev zbog Khelifinog rodnog identiteta nije samo priča o jednoj bokserki ili jednom olimpijskom meču. To je oštra ilustracija koliko brzo se dezinformacije mogu širiti u našem svijetu koji je međusobno hiperpovezan i koliko su određene grupe spremne da koriste te dezinformacije kako bi unaprijedile svoje vlastite planove. Što je još više uznemirujuće, otkriva šire implikacije neprovjerene transfobije – ne samo za transrodne osobe, već i za svakoga ko se ne pridržava uskih, tradicionalnih ideja o rodnom izražavanju. Čak ni protivnica Khelif u kontroverznoj olimpijskoj utakmici, Angela Carini, nije dovela u pitanje Khelifin spol. Carini je pojasnila da je njena emocionalna reakcija nastala zbog rušenja njenih olimpijskih snova, a ne zbog Khelifine podobnosti.

Ženski boks na Olimpijskim igrama u Parizu naglasio je složenost izrade i provođenja pravila o kvalifikovanosti za spol u ženskim sportovima i kako su atletičarke poput Imane Khelif iz Alžira i Lin Yu Ting sa Tajvana ranjive u posljedicama. Kada je podobnost za ženske događaje dovedena u pitanje, to je često bio pravno težak proces za sportska tijela koja su rizikovala da izlože sportiste ponižavanju i zlostavljanju. Šezdesetih godina prošlog vijeka Olimpijske igre su koristile ponižavajuće vizualne testove namijenjene provjeravanju spola sportista. Opšte je poznato da je moderna era pravila podobnosti počela 2009. godine, nakon što je južnoafrička trkačica na 800 metara Caster Semenya postala slavna na stazi kao 18-godišnja osvajačica zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu. Semenya, olimpijska šampionka na 800 metara 2012. i 2016. godine, ne učestvuje na takmičenju u Parizu jer joj je to praktično zabranjeno osim ako medicinski ne smanji testosteron. Ona je, međutim, još uvijek uključena u pravni izazov za praćenje pravila, koji sada traje već sedmu godinu. Prije Semenye, sprinterka Dutee Chand iz Indije je otišla na Sud za sportsku arbitražu (CAS). Osporila je početna pravila o testosteronu u atletici koja su donesena 2011. kao reakcija na Semenyu. Prva presuda CAS-a za Chand iz 2015. zamrznula je pravila i dovela do ažuriranja 2018., što je potom osporila Semenya. Njena karijera u kategoriji 800 je zastala jer je odbila da uzima lijekove za vještačko suzbijanje nivoa testosterona i zabranjeno joj je da se takmiči na elitnim događajima. Semenya je izgubila na CAS-u 2019., ali je prošla preko švicarskog vrhovnog suda do Evropskog suda za ljudska prava, gdje je prošle godine postigla značajnu, ali ne i potpunu pobjedu. U maju je održano još jedno ročište Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Semenya, a presuda će vjerovatno biti donesena sljedeće godine. Slučaj bi mogao biti vraćen u Švicarsku, možda čak i nazad u CAS u matičnom olimpijskom gradu Lozani u Švicarskoj. Ostali sportovi prate i čekaju epilog ove pravne bitke.

Davor Trlin, Prometej.ba