Komisija „Iustitia et pax“ Hrvatske biskupske konferencije (HBK) objavila je u travnju Godine Gospodnje 2024. izjavu sa smjernicama o kršćanskim vrednotama po kojima bi vjernici katolici trebali glasati na tada predstojećim parlamentarnim izborima. Kada su se uslijed medijskog zgražanja biskupi poslije pravdali da u svojoj izjavi uopće nisu deklarativno naveli za koga treba ili ne treba glasati, zaboravili su da su ljudi s pravom glasanja zasigurno završili osnovne škole. Zato što nakon pročitanih smjernica za koga (ne) glasati čovjeku ne treba diploma iz analize diskursa da bi izveo zaključak, nego se to zove čitanje s razumijevanjem, a ta se vještina pak uči već u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole. I tako uz pomoć biskupa dobijete da vam državu članicu Europske Unije, a ne nekakvu balkansku kasabu, vode ljudi s jedva završenom srednjom školom ili u boljem slučaju diplomirani kineziolozi s travničkog, banjalučkog ili bogtepitaj kojeg već univerziteta bosanskog vilajeta.

„Hrvatski se odgojno-obrazovni sustav temelji na hrvatskoj i srednjoeuropskoj obrazovnoj tradiciji, čime se čuva identitet hrvatskoga naroda, zemlje i kulture, te na prihvaćanju i primjeni znanstveno potvrđenih dosega znanosti“, navode hrvatski biskupi, svi redom znanstveno potvrđeni znanstvenici, na početku svoje najnovije izjave nazvane “Neprihvatljivost ideologije roda i rodnih teorija u svrhu zaštite dostojanstva ljudske osobe“ i objavljene povodom skorog otvaranja visokoškolskog studijskog programa pod nazivom Rodni studiji na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Srednjeuropska metropola tako napokon ide ukorak ne samo sa zlim Zapadom koji vrvi nebinarnim osobama, nego i s balkanskim kasabama poput Sarajeva ili Beograda koje odavno imaju programe o rodnim teorijama.

Na ovom je mjestu bitno spomenuti da ovakve izjave, dakako, ne predstavljaju čitavu Katoličku crkvu u Hrvatskoj, niti osobe koje se deklariraju kršćanima ili koje se na bilo koji način osjećaju povezani s kršćanstvom. Takve izjave čak nisu niti dijeljeno stajalište svih hrvatskih biskupa, one u pravilu izlaze u javnost bez znanja onih biskupa koji nisu članovi ovog HBK-ova pseudopolitičkog tijela.

Nastavljaju biskupi, članovi ove komisije „koja ima zadaću promicati pravednost i mir“, da su „slobodni od svih ideoloških i političkih rasprava, ne zadirući u akademske slobode i pravo pojedinih sveučilišta i fakulteta na znanstveno i akademsko istraživanje u skladu sa zakonitom autonomijom znanosti te u njihovo pravo na osnivanje različitih studijskih programa, ovim priopćenjem samo želimo...“. Čujte, kaže ingeniozna biskupska logika, mi vam se ne bumo šteli mešat u autonomiju sveučilišta i sekularnu državu, deder ipak da vam nešto potanko objasnimo u idućih sedamnaest paragrafa. Ta ljeto je, krizme smo obavili, nemamo o čemu pametnijem pisati izjave, nije da desnica i rasizam opako rastu, nije da nam radnu snagu eksploatira svaka budala s agencijom za uvoz stranih radnika, nije da nam je pametna i zdrava mladost skoro kompletno iselila iz države, nije da nam masovni turizam daje privid ekonomske održivosti, nije da smo centralizirana i u svakoj pori korumpirana država, nije da su ljudi debelo depresivni i jedva spajaju kraj s krajem, nije da se statistika premlaćenih žena postojano održava, nego hajmo se brinuti za „identitet hrvatskoga naroda“ i napasti rodnu ideologodiju, kako će ju nazvati na svojim predizbornim plakatima jedva školovani novoustoličeni politički vladari, dakako vrlo bliski našim vrlim biskupima.

„Istanbulskom konvencijom djeci i mladima nametnuo bi se ‚rodno neutralan‘ odgoj, što je posve neprihvatljivo s gledišta slobode odgoja, jer pojam roda u Istanbulskoj konvenciji definira se isključivo ‚ponašanjima, aktivnostima, ulogama‘, a izostavlja se spol kao prirodna konstanta i ontološka danost“. Umjesto opetovanog lamentiranja da globalni ideolozi kroz Istanbulsku konvenciju žele potpuno zanemariti spol i promicati rodnu identifikaciju, komisija HBK čije ime u prijevodu znači pravda i mir bi trebala imati barem malčice pristojnosti da zavire u neke od knjiga iz te vražje rodne ideologije i uvide da se tamo radi upravo o onome čime bi se oni sami trebali baviti. Da se radi o historijskoj društvenoj nepravdi, o disbalansu pozicije moći u svijetu kojim vladaju muškarci, koju upravo jedino kategorija roda umije objasniti, jer se bez ikakve dileme radi o najvažnijoj analitičkoj kategoriji humanističkih znanosti dvadesetog stoljeća.

Da parafraziramo ono što bi biskupima trebalo biti razumljivije, kako se sjećam velikog natpisa sa satova vjeronauka u svojoj osnovnoj školi, kršćanin se ne rađa, kršćaninom se postaje. To vam je dakle vrlo slično, ženom/muškarcem se ne rađa, ženom/muškarcem se postaje. E to postaje, taj glagol, tu vam se krije rod. Još nije jasno? Kad se nešto postaje, bilo kao manifestacija vlastitog osjećaj putem emocionalnog sazrijevanja, bilo putem socijalizacije, bilo putem svjesnog ili nesvjesnog otpora nametnutim društvenim normama, tada dakako postoji mogućnost da se bude nešto treće osim žene i muškarca, da se bude nešto što nije nužno u funkciji biološke datosti. Pa čekaj malo, nisu li upravo biskupi najbolji primjer toga? Ljudi koji žive u celibatu, koji su se odrekli bogomdane reproduktivne funkcije, koji žive daleko od tradicionalnog muško-ženskog partnerskog modela, osim hajde, onima kojima se omakne. To što vi živite, dragi hrvatski biskupi, to nije model muškog roda kakvog vi uporno želite sačuvati i promicati kao kršćansku vrednotu, ali nikad valjda u životu nisam vidio da vam netko zbog toga popuje.

Kada bi si dali samo malo truda, biskupi bi možda napokon uvidjeli koja je svrha Istanbulske konvencije i drugih dokumenata koje žele osvijestiti problem nasilja nad ženama. Možda bi, ma da zagrebu barem uvodnih nekoliko stranica, napokon razumjeli koja je analitička važnost kategorije roda, da žene nisu ubijane i premlaćivane zato što imaju vaginu, nego zbog nemoći i degradirane ontološke važnosti koju im upravo ne biološka, nego kulturna uvjetovanost i društvena pozicija donosi u svijetu patrijarhata.

„Svjesni smo da se između rodnih studija i ideologije roda ne može staviti znak jednakosti, ali kolegiji koji se nalaze u predloženom programu rodnih studija, poput Feministička teorija, Rodna povijest, Feministička metodologija, Queer lingvistika, ipak stvaraju dojam da se (ne)izravno nastoji uvući rodnu ideologiju u obrazovni sustav Republike Hrvatske“. Jedna od najčudesnijih i paradoksalnijih stvari koja mi se dogodila u akademskoj karijeri jest da me upravo studij teologije na jednom katoličkom sveučilištu senzibilizirao za probleme društvene nepravde, patrijarhata, eksploatacije radnika i općenito nasilja nad slabijima. Osim latinoameričke teologije oslobođenja koja je demaskirala čitav svijet hrvatskog katoličanstva u kojem sam odrastao i prema kojemu socijalistička teorija i nauk Isusa iz Nazareta nemaju što raditi jedno uz drugo, ono što me tijekom studija opečatilo i do danas ostavilo u nasljeđe trajnu opsesiju jest feministička teologija nakon koje muški svijet oko sebe, patrijarhat, fizičko i simboličko nasilje nad ženama, promatram još uvijek i sa sve većim zaprepaštenjem.

Nastavljaju u istome tonu biskupi kada pišu da „stoga se s pravom nameću određene sumnje i pitanje treba li nam nakon iskustva komunističkog režima ponovno uvođenje neomarksističkih ideja u hrvatsko društvo“. Uz još jedan logički harakiri hrvatskih biskupa koji samo sebi znanom logikom spajaju rodne teorije i Titov komunizam, još jednom se pitam što bi ovi biskupi rekli na kontekstualna hermeneutička čitanja Biblije kojima nas je učio moj nekadašnji profesor, katolički svećenik. Ne znam što bi rekli, ali sam osobno iz njegovog marksističkog i feminističkog čitanja Biblije na jednom katoličkom sveučilištu naučio više od svih propovijedi u hrvatskim župama koje sam valjda čuo u životu. Po čemu je Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, potpisani ispod ove izjave, bolji kršćanin od mog profesora?

Duboko zabrinuti za opstojnost hrvatskog naroda i njegovih egzemplarnih vrednota, privode biskupi pomalo i napokon kraju svoju izjavu kada pišu da „nije nevažno ni pitanje gdje će se po završetku studija zaposliti polaznici tih studija. Može se očekivati da će oni biti egzistencijalno zainteresirani za širenje rodne ideologije pa se pitamo jesu li oni potrebni hrvatskom društvu.“ Priznajem, mea culpa, zaboravio sam sa studija filozofije postoji li logička falacija kada u istoj rečenici optužujete nekoga za širenje ideologije i onda valjda nesvjesno promovirate svoju? Ne stvara li se, dakle, ideologija upravo ovako, konstatacijom da netko nije potreban nekom društvu? Da, tako se stvara ideologija, ali i više od toga. Dvadeseto stoljeće je obilovalo političkim i ideološkim vođama koji su krojili društvo po svom ukusu, tko je (ne)potreban određenom društvu, sjećate se, imate dovoljno godina, to se zvalo totalitarizam.

Zaključak je uvijek isti: „po plodovima ćete ih prepoznati“, kaže stara Nazarećaninova, koja mi osobno uvijek služi kao kriterij političke prosudbe. Daleko će više iustitie i paxa mladi studenti i studentice naučiti na Rodnim studijama na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u Centrima za Ženske ili Mirovne studije, na feminističkim radionicama sekularne i religijske provenijencije, na subverzivnim teološkim studijima koji uče feminističko čitanje Biblije, nego li će naučiti u biskupskim priopćenjima, da ne spominjem propovijedima. Pitate kako znam to? Ganut sam danas dok pričam svako malo sa ljudima iz civilnog sektora, onih koji rade na prvoj fronti, s izbjeglicama, zlostavljanim ženama, beskućnicima, napuštenom djecom. Svako malo netko od njih spomene kako su se negdje, na neki način, susreli s teorijama feminističke teologije koje ih principijelno guraju u njihovom radu za dostojanstvo nevidljivih i marginaliziranih. Plodovi su njihovi da rade s onim najmanjima, na marginama, bez identiteta i budućnosti, s prošlošću ispunjenom ničim osim traumom.

Plodovi onih drugih su licemjerne izjave pune straha od ne-binarne logike dok vjeruju u trojedinog Boga i bezgrešno začeće, dok pripremaju svoje neo-farizejske argumente u svojim dugačkim haljinama. Ako smo se dosad mogli osvrnuti na ovu izjavu kroz kakvu takvu satiru, mora se reći kakva doza nepristojnosti i drskosti dolazi u zaključku kada hrvatski biskupi najavljuju mogućnost da rodni studiji još više pogoršaju „kritičnu demografsku sliku hrvatskoga naroda“. Krivac za takvu sliku mogu biti samo jedni, oni koji su na vlasti već trideset godina i oni koji imaju nedodirljivu društvenu moć i utjecaj, a takvu nitko u Republici Hrvatskoj nema osim Katoličke crkve. Nosioci globalističkih ideologija ne mogu biti nikakve rodne studije, već su to, kako su nedavno otkrili istraživački novinari tjednika Novosti demoniziranog od iste novoustoličene i nepismene političke garniture, Željka Markić, Stephen Bartulica, Ladislav Ilčić, Marijana Petir i ostale protuhe na tzv. „Agendi Europe“, koordinatori i članovi ujedinjene lobističke mreže ultrakonzervativnih fundamentalista izdašno financiranih od strane američkih milijardera i ruskih oligarha u cilju spasenja kršćanske Europe od abortusa i ženske neposlušnosti.

Komisija Iustitia et pax je ništa drugo nego produžena ruka ove elitističke i zlonamjerne družine, njihova izjava je još jedna u nizu manifestacija predkoncilskog kršćanstva lišenog ikakve humanosti, samo-kritičnosti, suosjećajnosti, informiranosti, percepcije vremena i prostora u kojem se nalazimo.

Goran Stanić, Prometej.ba