Vrapci na granama dojavili su mi o tzv. "raskolu u postjugoslavenskom taboru", frazi izvučenoj u naslov pamfleta Mirjane Kasapović. Skupa s pitanjem: "Zašto Srbi napuštaju Viktora i viktorijance?"

Veći dio članka sastoji se od promoviranja članaka Vesne Knežević, nekadašnje dopisnice beogradskih medija iz Zagreba. Jedva da je Kasapović što dopisala s vlastite strane; više je to tehnika kolaža. Preuzima od Knežević za početak komponente rečenog tabora, implicirane u formulaciji "raskol u postjugoslavenskom taboru u Hrvatskoj na Srbe i postjugoslavene". Aha, znači, pod jedan su postjugoslaveni Srbi, a pod dva su postjugoslaveni... postjugoslaveni? Čekaj malo. Bicikli se dijele na tricikle i – bicikle?

Nemuštost identičnog nazivanja i užeg i šireg pojma čitatelju se razmrsi kad ovu užu komponentu Kasapović, pokupivši i to od Knežević, označi također i "viktorijancima". A ti bi bili: "bivši feralovci te sadašnji urednici, novinari i suradnici Novosti, formalno političkoga tjednika srpske manjine u Hrvatskoj, a stvarno utvrde zagovornika postjugoslavenstva u Hrvatskoj".

Što ujedinjuje dvije komponente, po Kasapović? I jednima i drugima nije nešto do Hrvatske! Zato postjugoslavenski tabor: ne živimo više u Jugoslaviji, ali obje komponente bi radije da još uvijek živimo, ili da opet živimo.


Što bi to bili "Srbi" koji "napuštaju Viktora i viktorijance"?

Izgleda da je u imanenciju srpskog etniciteta upisano političko opredjeljenje jedinki. "Srbi", to je homogen, esencijalistički politički entitet. Među Hrvatima imamo konzervativce i ljevičare, liberale i socijaliste, ustaše i partizane, ali ako si s preke strane rijeke, ti si politički – šta? A što bi jedino mogao biti? Pa Srbin!

Takoreći četnik, ako nećemo uvijati u pamuk. Na dnu svega je uvijek "srpski svet".

Nevolja do koje može doći kad gro teksta izgradiš na izlaganju tuđeg je kad taj tuđi slučajno ne biva ni za napoj svinjama. Kasapović je pometala linkove, a ja sam otišao tamo da vi ne biste morali. Ne savjetujem taj ekstreman sport. Knežević se nalupetala za sve pare, nalaktila se nahero pa se ceri, dok moraš bježati da te ne poklopi cijela konstrukcija u fazi njihanja i rušenja. Nedotupavo na toliko razina da ne vrijedi ni počinjati. Nisam plaćen da to rasplićem sistematski, zadržao bih se na fragmentima koje je Kasapović prenijela.

Preneseno je za početak Kneževićkino razlučivanje tri kategorije Srba. Nešto se tu objašnjava, ali se slabo što objasni – jer se ne objasni dvije od tri kategorije. Jedino saznajemo da se "vječni Srbi" lože na Nemanjiće i "načelo naroda", a ostale dvije kategorije na "načelo države" (što poprati i pohvala Vučićevim šansama da ga historiografija jednog dana milo gleda).

I Kasapović ima jednu packu za Knežević. Po definiciji Vladimira Matijanića, Oluja je "onaj dan u godini kad Srbi glume da '91. nisu tjerali Hrvate, a Hrvati da se '95. nisu htjeli riješiti Srba". Kasapović zamjera Knežević da je i za nju "rat počeo s 'Olujom' 1995., a ne s oružanom pobunom srpske manjine protiv legitimne hrvatske vlasti uspostavljene slobodnim izborima 1990.". Tumačeći izjave hrvatskih političara iz 1989/90/91 kao "objavu rata", Knežević, po Kasapović, zamjenjuje reaktivnu za ishodišnu objavu rata. Na taj način "kritičarka 'vječnih Srba' i sama nastupa kao 'vječna Srpkinja'".

Pozvala je Kasapović na klupu za svjedoke i Srđana Radanovića, RTV novinara Republike Srpske, s linkom i na njegov članak "Srpski establišment u Hrvatskoj: Novosti i samostalci". Link ne radi, ali provjerio sam, ne propuštate ništa pametno. Isti princip: držimo se fragmenata koje je sama Kasapović prenijela, njome se bavimo.

Establišment iz Radanovićevog naslova sastoji se, elem, od SDSS-a, koji je tu "u svrhe pukog profitiranja", i Novosti, koje samo glume da su srpske, dočim zapravo rade za službeni Zagreb koji ih financira, pa "'pišaju’ po srpskim obilježjima, zastavi, himni, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, tradiciji, pa i žrtvama". Kasapović citira i Radanovićevu rečenicu o neophodnosti, opstanak naroda je na kocki, "da postoji jedna zajednička, jedna srpska perspektiva i ideja budućnosti", pa je sarkastična o nužnosti preustroja srpskog establišmenta sukladno Vučićevu i Porfirijevu "konceptu jedne perspektive 'srpskog sveta' koji duhovno, kulturno, a i politički nadilazi državne granice".

Osim ovih sitnica, Knežević i Radanović su joj baš gala. Valjda su to onda ti "Srbi" iz naslova?

Da, jer potrebu za svojim pamfletom legitimira tezom koja glasi: da u meritumu optužbi na račun "viktorijanskih" Novosti "nema zapravo ništa bitno nova – nova je samo (srpska) strana s koje pljušte". Do sada smo ih slušali od velikih Hrvata.

Ali istovremeno i nisu to ti "Srbi", jer je riječ, kako je to postavila, o raskolu u postjugoslavenskom taboru u Hrvatskoj. Za potkrijepiti tezu, među recentnim kritikama "Srba" na račun viktorijanaca Kasapović navodi i one Olivere Radović te Žarka Markovića, glavne urednice i banjalučkog dopisnika p-portala Srpskog privrednog društva "Privrednik". Barem Radović je iz Hrvatske od njih četvero navedenih kritičara "viktorijanaca".

Što reći, Kasapović nije baš oličenje preciznog mišljenja i pisanja – s dozom konfuznosti u pojmovima treba računati. Možemo onda zaključiti da su "Srbi" diskurs koji primjenjuju Knežević, Radanović, Marković, ali i Radović te (valja pretpostaviti) drugi hrvatski Srbi koji razmišljaju poput nje, a ne "viktorijanski".

Kasapović "Srbi", vidimo, dođu šifrom za promotore "srpskog sveta" – ali pozor: dođu joj o istom trošku i izvorima koje uzima za mjerodavan autoritet u interpretaciji raskola.


Stara pjesma

"Srpski establišment u Hrvatskoj" (SDSS + Novosti) pritom ne bi spadao među "Srbe" iz naslova, nego ga je Radanović locirao (a Kasapović prihvatila) kao leglo "viktorijanaca", koji stoje s druge strane barikade.

Ali što ćemo onda s Privrednikom, papirnatim izdanjem p-portala? Tko nije pratio, izlazi kao podlistak Novosti. Radović i Marković znači stoje sa strane barikade s koje "Srbi" deru po "viktorijancima" u okrilju establišmenta – ali tako da istovremeno dolaze s te strane establišmenta? Što je samo simptom da stvari nisu tek tako razdjeljive po danoj liniji na potezu od "srpskog sveta" do "srpskog establišmenta u Hrvatskoj".

Da "ideolozi srpskog sveta" nemaju razloga za brigu Kasapović iščitava iz činjenice da po Zagrebu "porfirijance već imamo". Prvu navodi Radu Borić, zatim niz lica, pa na kraju Milorada Pupovca. Tim tragom gradi i svoju glavnu tezu: da "viktorijancima" noviji napadi sa srpske strane "podrivaju financijske, političke i ideološke temelje". Do zaključka je došla razvijanjem teorije po kojoj ispalost SDSS-a iz Vlade neumitno vodi Pupovčevom okretanju od službenog Zagreba ka službenom Beogradu. Namirisala je u tome ništa manje nego novu velikosrpsku vojnu na hrvatske granice! U pitanju je, tvrdi, traženje veće političke važnosti (Kasapović ne propušta zicer da podeblja šovinistički šarm svoje epizode) "od one koju objektivno u svakoj državi na svijetu ima manjina što čini oko tri posto stanovništva". A sada će manjina biti slobodna potražiti je "negdje drugdje – u velikom taboru 'srpskoga sveta' koji nudi 'jedinstvenu srpsku perspektivu' koja ne isključuje ni, kako je to javno kazao Porfirije, mijenjanje državnih granica u budućnosti". Dodala je i da je Pupovac najavio "buduće ratove koji će biti gori od onih iz devedesetih godina prošloga stoljeća" – iskrivila je, naravno, smisao onoga što je rekao da zvuči kao prijetnja.

Prvo što je Kasapović promaklo je da se s visina, kako joj vječito tepaju, "ugledne politologinje", srozava sve do prepoznatljive argumentativne razine zadnjeg kriptofašističkog ološa ove zemlje. To je navlas ta pozicija. Od svega što bi se Pupovcu dalo prigovoriti, za paranoidnu mentalnu strukturu desničarskog hrvatstva postoji jedino taj uvijek isti nesuvisli, prozirno neodgovarajući refren: Pupovac četnik!

Opazivši uključenost Radović i općenito SPD "Privrednika" u napade na "viktorijance", propustila je međutim opaziti da proturječi sama sebi – tj. definiciji šizme koju je pokupila od Radanovića. Na čelu Srpskog narodnog vijeća, izdavača Novosti, u kojima izlazi podlistak Privrednik, isti je Pupovac koji je i na čelu SDSS-a. Niti SDSS stoji niti stoji SNV s Novostima principijelno "viktorijanski" nasuprot porfirijanski nadahnutih "Srba". Već sam taj establišment je podijeljen između sebe. Kako joj je samo promaklo da je u Novostima godinama pisao recimo Saša Kosanović, moderatorska veduta "Privrednika", notorno sklon pravoslavnom srbovanju, ili davež poput Verana Matića, takoreći Porfirijevog portparola, s njegovim prepoznatljivim stilom parohijskog izvjestitelja, uz ostatak privredništva na tragu onoga što bi veliki Hrvati i htjeli od Novosti: zatvaranja u folklorni rezervat? Da i ne počinjemo o tome kako je tijekom godina dokumentiran niz javnih polemika "viktorijanaca" s "porfirijancima".

Raskol postoji već unutar "srpskog establišmenta u Hrvatskoj", ne tek između njega i vanjskih "porfirijanaca". Propust da imenuje tu staru barikadu ono je što Kasapović omogućava da slavodobitno proglasi velikom i značajnom novotarijom to da sad i "Srbi" imaju oštru kritičku riječ za "viktorijance".


Srpski ustaša

Kao rodonačelnik dizanja larme zbog toga što je u glasilu srpske manjine zasjela "Feralova siročad", mahom hrvatskog etniciteta, redovito biva navođen Nino Raspudić. Zapravo su takt udarili rani radovi Večernjakovog lunatika Bore Ristića. Počelo je u januaru 2015., drljotinom naslovljenom "Zašto Pupovac vodi ideološke ratove a ne štiti interese srpske manjine?" Prozvani se, naime, ponaša kao "lider radikalne ljevice a ne politički predstavnik nacionalne manjine"; izdaje Novosti kao Feral revisited, umjesto da i kao izdavač i kao političar vodi brigu o, citiram, "babi iz Donjeg Lapca", kojoj je do komunalnih i egzistencijalnih kritičnosti, a ne do lijevih politika i filozofija. Novosti da bi trebale isključivo furati ono etničko, ono folklorno nacionalne manjine, konzervatorski "rad na čuvanju običaja i tradicije", prvenstveno "djelovanje Srpske pravoslavne crkve, svakako najvažnije srpske institucije", a ne da poistovjećuju određeni etnicitet s određenim političkim poslanjem (jer lijevim, kukulele).

Drljotina je prošla razmjerno nezapaženo, ali uslijedila je nova – karakteristično mimo zdravog razuma – koju je potom raspirio Raspudić, saveznički se referiravši na Ristićevu heureku kao na prvi glas koji je načeo "tu važnu temu". Temu raskola unutar srpske manjine i identitetskom posrnuću uslijed pogubnosti njene "političke i intelektualne elite", koja usere motku odričući se vjekovne istine da "svoje povjerenje poklanjamo tradiranoj mudrosti i običajima naših predaka, pa, između ostalog, biramo i vjeru i naciju koju su naši preci birali". I etogana što sljeduje s takvom elitom: "postidi se svojih predaka i njihove vjere, zaboravi tradiciju i zapusti običaje pa tom narodu namijeni ulogu čuvara revolucionarnog plamena, neimara širih i nadnacionalnih identiteta, revnosnog antifašističkog borca, koji nepogrešivo može detektirati fašizam kad god se on pojavi, prvoklasnog Europljanina, koji jedinstveno glasa PROTIV na referendumu, lijevoliberalnog prozelita, netrpeljivog prema svakom nacionalizmu, jer ni sam nema nacije, ni identiteta, pa ni druge ni sebe ne može poštovati".

Propovijedanje nacionalnog i etničkog elementa Ristić će povlačiti kontra "jakobinstva". Tom abrakadabrom non-stop maše kao svojom crvenom krpom, od koje je učinio svoju zastavu. Ide to, primijetimo važnu distinkciju, linijom apstraktnog antimodernističkog konzervativizma, a ne konkretne tribalističke zle krvi. Potonja bi ga, uostalom, dovodila u kognitivnu disonancu. Srpskoj manjini pripada etnički i nije mu naročito do okomljavanja na nju nacionalnog velikohrvatstva, kojem pripada idejno kao hrvatski desničarski kolumnist, s pramotivom u uzdizanju nacija kao etničkih umjesto političkih (zato je i zaradio nadimak "srpski ustaša").

Skrenimo pažnju profi Kasapović: bit će skoro desetljeće otkako "Srbi" – nacionalistički raspoloženi, pa bili i ustaše – ovim diskursom napadaju "viktorijance"; bitno da nam je ona to ovih dana otkrila kao ganc novi fenomen.


Kriteriji integracije

Raspudić je, ruku na srce, instruktivniji u artikuliranju naopakih diskursa bio kao medijski komentator nego kao političar. Neke je bitne ključeve svojedobno – zapisao sam si to na licu mjesta – iznio u emisiji na temu mirne reintegracije Podunavlja i "kako preživjeti siječanj", povodom tada gorućeg pičvajza na liniji od Penave do Pupovca.

Po Raspudiću, uopće je pogrešan pojam reintegracije – govoriti treba o integraciji, jer srpska zajednica u Podunavlju nikada nije ni bila integrirana u neovisnu hrvatsku državu. Zašto je tome tako? Istura kao objašnjenje to "tko su danas akteri koji ponavljaju neke toksične politike i priče i stvaraju percepciju u tom stanovništvu da im je svaka hrvatska država neprijateljska, da je ne trebaju prihvaćati kao svoju ili shvatiti samo kao nekakvo prolazno stanje, koje treba preživjeti i nadživjeti"... Sve jasno: za Raspudića, nije Penava (njegov cirkus s huškanjem na srpsku djecu po školama je podržao), nego je Pupovac kriv što oni nisu integrirani, huškajući ih na antihrvatsko srbovanje. Ako ga baš pitaju o točkama koje usporavaju proces uspostave boljih međuetničkih odnosa, mora navesti "iznimno destruktivno i politikantsko djelovanje Milorada Pupovca i ovih predstavnika Srba u Hrvatskoj".

Pa zašto, kako, čime to baš oni sabotiraju mir i slogu u Podunavlju? Možda u elaboraciji može Raspudiću priskočiti brat po oružju Ivica Šola? I on je imao istu tezu: "znatan dio Srba ovdje voli ustaške kune, ali još uvijek ne voli ovu državu, oni nisu željeli biti reintegrirani u Hrvatsku". Solio je time u članku "Zašto mi Pupovac baš ide na živce?" Da? Zaista, zašto? "Ne zato što je Srbin" – negirat će, ne baš uvjerljivo. Nego? Zato što je "čovjek koji sustavno zlostavlja ovu državu" – polukonkretniji je Šola. Ali kako on to zlostavlja ovu državu? "Ovaj gnjavator, etnobiznismen, prošli je tjedan opet izašao sa implicitnom tezom o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, navodeći podatke kako je nasilje i diskriminacija prema Srbima u odnosu na 2015. godinu poraslo za 57 posto."

Pišimo tu velemisao: dovoljno je na temelju podataka tvrditi ugroženost Srba da se kaže kako si zlostavljač ove države. Te dvije stvari su jedno te isto.

Raspudićev pak jedini iole vezani argument ide sličnom linijom te glasi: "izmišljaju ustašluk tamo gdje ga nema". (U verziji Kasapović iz njenog pamfleta: ma dobro, ima ga, ali to je nebitno, ima ga i po drugim zemljama, ne treba o tome govoriti.)

Evo pravog ključa: kada se pita o tome zašto Srbi koji su ostali "nisu do kraja integrirani u hrvatsko društvo", Raspudić pod integriranošću podrazumijeva – bivanje po mjeri normativnog hrvatskog nacionalizma. Obrazlaže: Domovinski rat kao "pobjednički i čisti rat koji nas je ujedinio na zajedničkim temeljima" – i nemoj tko da skreće s obaveznih zajedničkih temelja, koji podrazumijevaju nedovođenje u pitanje besprijekorne čistoće Domovinskog rata. Nisu se integrirali jer se nisu uklopili na način da pjevaju iz sva grla skupa s Hrvatima hitove Thompsona & Škore, pjesme iz Lore i opću tuđmanističku misu te slave Norca i HOS-ov grb, ispovijedajući propisanu mitologiju i parareligiju.

Ni Ninja od petog dana neće zagalamiti gologuzim naci stilom Srbi Raus, daleko bilo, pa nije ustaša, ne izgovara se to u eteru, neka nama Srba, da se ne kaže da smo necivilizirani. Ali će kao provokacijsko srbovanje i velikosrpski nacionalizam manjinske zajednice definirati već samo nestajanje mirno pred tekovinama tuđmanizma i njegovim hegemonskim Istinama, počevši od mitološke verzije Domovinskog rata. Na nepoželjnoj manjini – išao bi sukus te argumentacije – nije da čačka mečku, "diže tenzije" gnjavljenjem većinske zajednice temama poput ZDS ploče u Jasenovcu, zločina u Oluji ili Penavine moralne panike s hajkom na srpsku djecu, "izmišljanjem" Tuđmanovog programa egzodusa Srba (ili barem minimalizacije na onih Kasapovićkinih trijumfalno neznatnih 3%), "izmišljanjem" ustašluka tamo gdje ga ima, i sl.

Na Srbima je samo i jedino, ne žele li da im se kaže kako odbijaju integraciju, da drže jezik za zubima, budu kuš. Može Srbin, što se Šole ili Raspudića tiče, ali ne može Srbin građanin, kao punopravan politički subjekt. Mora biti kmet, jedino to je integracija. Po velikim evanđelistima hrvatske desnice dozvoljeno je da Srbin – da se ne bi reklo kako srbuje, provocira i loži nacionalistički – bude isključivo podanik, drugorazredni, marginalizirani politički objekt.


Повратак Србина

Za Ristićev revizionizam krv u ratovima 1991-95. nikad nije ni potekla zbog sukobljenih nacionalističkih mržnji, nego zbog – pazi kreativnog ludila – mržnje prema nacionalizmima. Ratna bješnjenja uzrokovana su "mržnjom vladajućih klasa protiv nacionalizma i pokušajem da se zaustavi proces uspostave nacionalnih država koje bi imale etničko obilježje". Vladajućih klasa? To su po njemu elite "nadnacionalne jugoslavenske utopije", kao primjera "'francuskog' modela nacionalizma", etatističkog odozgo, koji hoće ujedinjavati nacije u političke, taliti ih "u jednu cjelinu, u kojoj bi nestale sve posebnosti, a svi ljudi postali braća".

Suluda teorija po kojoj su Slobo Gazimestanski, Šešelj ili Karadžić bili tek puki čuvari Bratstva & Jedinstva i kulta druga Tita, zli zato što u ime sila anacionalnosti hoće skresati krila nacionalizmima, a ne zato što su korifeji upravo srpskog nacionalizma (pa i dok uprežu JNA za njegov račun). Otuda i danas svi hrvatski "privrženici globalističkog poimanja nacije", kao političke nacije, koji ne mogu pojmiti "isticanje nacionalnog načela kao moralno superiornog nadnacionalnom" gaje otpor prema Domovinskom ratu i Oluji kojom je zaokružena uspostava Hrvatske kao etničke nacije. Eto nam uklapanja Ristića Hrvatine istim potezom i u nabožnu tuđmanističku zbornu pjesmu. Jezikom antijakobinskog brata Hrvatine Raspudića: "umjesto Domovinskog rata potura nam se laž o titoizmu kao ravnopravnom temelju hrvatske države".

Prebacivši tako antagonizam u pozadini krvoprolića s onoga u kojem jedan konkretan etnički nacionalizam radi o glavi antagonističkom drugom na onaj u kojem apstraktni princip nadnacionalnosti radi o glavi principu etničkog nacionalizma, uspijeva se Ristić čuvati upuštanja u klasične prozivke Pupovca za velikosrpski nacionalizam na konto samog oslovljavanja srpskog pitanja. Fokusira se na ono čime biva idealan neprijatelj u njegovoj arhitemi konzervativno vs. jakobinsko: feralovštinom Novosti. (Tercu će Ristiću držati i neki čisto hrvatski muževi pasatističke, odnosno antikomunističke desnice, kojima će Pupovac više nego kao Srbin smetati kao crveni u njihovim očima: "bard hrvatske ljevice", po Grmoji, ili "vođa neojugoslavenske ljevice", pitamo li Hasanbegovića.)

Pupovca će Ristić do jedne točke optuživati istim argumentom kao i autohtoni veliki Hrvati: zbog, kao biva, izmišljanja šire rasprostranjenosti srbofobije u društvu, jer prihvaćanje te činjenice o srbofobiji rušilo bi jednako i njegovu koncepciju. Ali ograničit će se na kritiku Pupovčevog zalaganja za srpsku stvar kao fingiranog za potrebe probitaka ("etnobiznis", "obnavljanje ideoloških matrica radi očuvanja političkog monopola"), bez konotiranja spornosti u manifestaciji srpstva kao takvog. Neće mu iz teksta i podteksta probijati onaj zazor prema bilo čemu srpskom, nego naprotiv – ne znam koliko se primijetilo da zapravo igra opasnu igru pred licem samih svojih suboraca s desnice – to je još afirmacija i zazivanje srpstva, s nacionalizmom uključivo.

Pupovca Hrvatine (pa i drugi srpski ustaše) optužuju za bivanje Србинom umjesto Srbinom; Ristićev diskurs razlikuje se utoliko što on baš i hoće da hrvatski Srbin bude Србин, na ćirilici, u šatro deideologiziranoj redukciji na komunalni život Donjeg Lapca, svetosavski folklor i SPC.

Ristić srpski nacionalizam pokušava – pazi manijaka – pred hrvatskim nacionalistima, koji mu čine čitalačku publiku, progurati kao uopće neproblematičan. Naracija po kojoj nije hrvatski na strani Dobra antagonističan srpskom na strani Zla, nego su veliki Srbi i Hrvati skupa na strani Dobra kontra partizanskog jugoslavenstva i drugih Zlih duhova anacionalnosti.

Ono što mu promiče je autošovinizam svejedno prisutan još i u samom načinu na koji srbuje, kao Hrvatina.


Radioaktivnino

U vezi Raspudića nije tajna da se zaista ne radi o principijelnom srbofobu – neće mu ni četnici zapravo smetati. Nije mu smetalo da piše u Dodikovim novinama, i to tako da Dodika brani, racionalizira, advocira njegovu secesionističku politiku – jer savezničku s Čovićevom politikom – nema veze što ta politika polazi od slavljenja Karadžića i Mladića i bazira se na negiranju genocida. Izrijekom Raspudić odmahuje na to, nije mu od značaja. U krajnjoj liniji, tuđmanističke politike nisu se sastojale samo od programa nepoželjnosti Srba u RH, nego i Bošnjaka u Hercegovini.

Nije Raspudić srbofob ni kad mu Ristić otvori oči svojim naukom o Novostima. U stopu ga je popratio drekom o nametanju dekadentnog tipa Srbina ("anarhokomunist, gej, biciklist, ateist, vegetarijanac, pacifist") i mogli smo premijerno slušati all-star motive koje će poslije ad nauseam varirati, o tome kako bi na vratima redakcije koja udomljava samu "Feralovu siročad" trebalo stajati "Zauzeto Hrvat", itd. Nauk više arhikonzervativno nego tribalistički intoniran; gradi se kao u biti ne protusrpski nego protulijevi: sa zamjerkom, baš obratno, što su Novosti nedovoljno srpske, ne ograničavajući se na strogo kontroliranu "manjinsku tematiku", kao "ekstremno lijevi hrvatski politički tjednik pod krinkom tjednika srpske manjine u Hrvatskoj", pa srpsku manjinu, "kojoj namijenjena sredstva sisaju", u njenom vlastitom glasilu "perfidno konfrontiraju s hrvatskom većinom".

Ristić i Raspudić na identičan način napadaju nesvođenje uredničke politike na bivanje Србинom, nedovoljno etnički karakter lista, tražeći da ga se odvuče u više etno i svjetonazorski konzervativnijem smjeru, zastupanja "etničke nacije" umjesto (lijevog) političkog konstrukta pod njenim plaštom. Na identičan način cvile – pakirano u himbenu brigu za "babu iz Donjeg Lapca" – protiv progresivne politike koju iščitavaju u Pupovčevom političkom i izdavačkom habitusu. (Personalizacija uglavnom deplasirana – glavni urednik lista nije isto što i izdavač – i u kojoj nažalost ima i paranoje: znamo da ni Pupovcu neće biti strano legitimirati Dodika pragmatičnim srdačnostima.)

Ali to je točka na kojoj se u Raspudiću probudi i nulta tolerancija na četnikovanje! Ustaje protiv trošenja javnog novca na Pupovčev "privatni Feral pod nazivom Novosti, u kojem se iz tjedna u tjedan, ponavlja i razrađuje Vučićeva makroteza". Riječ je o "makrotezi" da je Hrvatska željela Hrvatsku bez Srba, kao i Hitler svijet bez Židova. Nije sporno kritizirati tu Vučića po Godwinovom zakonu, ali je sporno što Raspudiću u izjavi ne smeta tek to, nego već i ovaj istiniti dio.

Nije upitno da Novosti zaista "razrađuju" tezu da je Hrvatska željela Hrvatsku bez Srba, kao što ni točnost same teze nije upitna. Raspudić se ovdje najednom udaljava od Ristića i samog sebe ristićevskog: ne cilja više na to da je "razrađuju" s lijevih pozicija. Po Tuđmanovim šovinističkim akcijskim planovima "viktorijanci" dabome da pucaju, onako kao što iz svih oružja pucaju i po Vučiću, uključujući zbog četnikovanja, čega ima u arhivi lista koliko hoćeš. Samo što to ne čine glupo i promašeno kao Raspudić: kao da bi četnikovanje bilo sadržano u samom konstatiranju činjenice srbofobije u Hrvatskoj, pa i kod Tuđmanovog službenog Zagreba. Raspudićeva optužnica se prelijeva na bilo koga tko se usudi potegnuti pitanje. Nema savršeno ništa protiv Srba u Hrvatskoj, ali samo dok su ti Srbi kuš i ne čačkaju mečku, jer u protivnom se radi o prikrivenim četnicima. A ako čak ni Hrvati "viktorijanci" u Novostima nisu kuš o tome, e onda i oni četnikuju – "makrotezu razrađuju" ne s ljevičarskih već velikosrpskih pozicija!

Samo netko radioaktivan može do te mjere podvaljivati u izvrtanju čak i vlastitih pozicija.


Duplo dno

Nemilost Ristićevog lup(et)anja po lijevosti predstavništva srpske manjine – ideologizirane desrbiziranosti u korist "socijalističko-avangardnog" političkog poslanja – imala je i učinak razotkrivanja nečega unutar ergele raga iz Večernjeg lista. Naime, u prinesenosti pored čistokrvnije i pravovjernije braće po večernjačkom oružju – s njihovim zamjerkama Pupovcu na hrvatofobnom srbovanju – Ristićeva varijacija na temu prokazuje duplo dno njihovog diskursa.

Mate Mijić, recimo, tradicionalist i konzervativac baš poput Ristića, ispaljuje plotune prema LGBT aktivistima i Pupovcu u paketu zbog toga što "imaju puno više sličnosti nego razlika – i njemu i njima smetaju hrvatske tradicionalne vrijednosti". Proziva ga odjednom za dvije stvari: napade na tradicionalne vrijednosti iz pozicije progresivnog ljevičara te napade iz pozicije kolovođe srpstva & pravoslavlja na hrvatstvo & katoličanstvo. Ne primjećujući oksimoron u tome da nekome istovremeno stavlja na dušu da je ljevičar (što Mijiću ide na živce kao desničaru) i da je desničarski ugrožen u pravoslavlju (što Mijiću ide na živce kao drugoplemenskom desničaru, kroz prizmu sukobljenih tribalizama).

Uvezujući se u redakcijski zdrug duplog desnila (vidi pod: libertarijanske konzerve), i stanoviti je Eduard Petranović drobio o Pupovcu kao velikosrpskom nacionalistu, o "konstantnim odlascima po savjete u Beograd četničkim vojvodama koji su se zalagali za 'vekovnu granicu' Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica' i nikada se toga nisu odrekli" ili o tome kako "potpirivanjem strasti i međunacionalne mržnje stvara podjele u hrvatskom društvu". O istom trošku šizeći kontra Pupovčevog stajanja iza Novosti, zbog toga što forsiraju teme "marksističke, antikapitalističke s konstantnom dozom jugonostalgije". Sa slijepom pjegom u neprimjećivanju da zapada u autokontradikciju i oksimoron o lijevom četniku.

Raga koja šije sve rage može biti jedino Raspudić. Primijetimo što večernjačkom zdrugu pritom promiče: svaki iskorak u kenjanje Pupovcu i Novostima na kobajagi (pro)četništvu, iskorak je u smjeru udaljavanja od ristićevske unutarnje koherencije napadanja crvene lijevosti i podržavajućeg zazivanja preorijentacije na srpskost konzervativne tradicije, te upadanja umjesto toga u nesuvislost istovremenog prozivanja za crvenu lijevost i crno četništvo.

Duplo dno našeg duplog desnila sastoji se u tome što Pupovca skupa s Novostima napadaju kao konzervativci ljevicu, kao anacionalne "globaliste", ali ih kao agresivni tribalisti istovremeno prizivaju prozivanjem za nasuprotničke parnjake-dušmane u tribalizmu. Nominalno zahtijevaju da Novosti postanu parohijski bilten, da se prešaltaju s jugokomunizma na srpstvo i pravoslavlje, da se po definiciji glasila srbiziraju, no simultano jauču da ih se napada srpstvom i pravoslavljem. Odlučite se, dečki! To je ta unutarnja šizofrenija: žale se na ono što u isti mah traže. Umjesto da ostanu barem interno koherentni, ako i patološki nasađeni, po Ristićevom modelu, otkrivaju se u mutnom koliko i retrogradnom smušenjaštvu, koje nekoga proziva istovremeno zbog velikosrpske i lijeve propagande, odsijecajući nam mogućnost da ih uzmemo iole ozbiljno.

Ali to je valjda definicija "postjugoslavenskog tabora", kaj ne? Legura "Srba" i "viktorijanaca".

U biti je duplog dna hrvatskog desnila – ako ga oslobodimo krinki – istovremeno neprijateljstvo prema svemu lijevom i prema svemu srpskom. Uz manje ili više uvijeno sinonimiziranje i jednoga i drugoga s četništvom (jer oboje im dođe kao "pljuvanje po Hrvatskoj"), sve do rasističke kovanice "Srbočetnici" i (oksi)moronskog koncepta lijevog četnika. Vezivanje u hrvatskom kontekstu s jedne strane lijevosti s prosrpskošću, a s druge srpskosti s velikosrpskošću, zamiješa im se u tintarama kao kognitivna disonanca s kojom ne znaju izlaziti na kraj.


Permanentna kontrarevolucija

Kao ono glavno što Knežević zamjera "viktorijancima" Kasapović navodi da su "gonjeni jakobinskim duhom".

Jakobinskim? Op-op, gdje li smo već čuli tu riječ? Tko li je ono od nje napravio crvenu krpu kojom maše kao zastavom? Ali počujmo dalje. Identificirale su i "radikalnu nihilističku ideologiju koja se bori protiv nacionalnih država, nacionalnih identiteta, nacionalnih simbola, nacionalnih tradicija" – oni su "vesnici bure i jakobinci, oni ruše i razvaljuju, prozivaju i demontiraju". Moralna panika diže se zbog pišanja, prema Radanoviću smo čuli već po čemu – srpskim obilježjima, zastavi, himni, pravoslavnoj crkvi, tradiciji i žrtvama – a prema Kasapović po, dijametralno različito, hrvatskoj državi, naciji, povijesti, himni, zastavi, grbu, tradiciji, katoličkoj crkvi, obitelji i Domovinskom ratu.

Standardi "viktorijanaca" – prepričava dalje Kasapović bisere Knežević – skovani su "prema mentalnim sklopovima Robespierrea, Savonarole i Bakunjina", s primjesama permanentne revolucije Trockog, nekakvi su "mješanci anarhista i jakobinaca". Za dobru mjeru, tu je i malo frktanja nosom zbog toga što, premda "politički radikali" i štoviše "politički aktivisti" zakamuflirani u novinare, "izbore preziru i mrze gotovo kao tržište". Ipak nam je trebalo dati do znanja da imamo posla s duplom desnicom, da su i ovo konzerve koje imaju problem s onima koji imaju problem s tržištem.

Tko shvati Ristića, shvatio je i Knežević i Radanovića. Tko shvati Raspudića (pod ruku s mijićima, šolama i petranovićima), shvatio je i Kasapović. Upravo tako: društvo si je našla među lunaticima i intelektualnim šljamom. To joj dođe pravom mjerom.

Ujedinjeni u samoskrivljenoj malodobnosti. Mraka, mraka, gospodaru, neka nam se ne da gledati ništa osim mraka!


Mračna tajna

Kasapović ni u jednom momentu ne dođe do glave da valjda nekog vraga znači što medijska sekcija "srpskog sveta" – čijim nas četničkim ratnim bojama toliko straši – svog najvećeg neprijatelja vidi upravo u "viktorijancima". Ali ništa nije u stanju izvući, naučiti, shvatiti iz te okolnosti. Umjesto toga, dominira u njenom pamfletiću likovanje nad, kako je to povezala, izvjesnošću tragične sudbine "jakobinaca" iz Novosti, gubitkom okrilja SNV-a sad kad je SDSS ispao iz Vlade.

Izgleda to kao da je nije puno briga – ako se uopće i zapitala – što će čitatelji misliti o toj paradoksalnosti: završna misao pamfleta je insinuacija, prilično podla, o Pupovčevom prestrojavanju k mračnim silama "srpskog sveta" u pripremi novog rata protiv Hrvatske... dok je opća poruka u podršci za način na koji je agitprop istog tog "srpskog sveta" naribao "viktorijance"! Valjda drži da ni publici, kao ni njoj, nije sad toliko bitno što će nas "Srbi" (kako tvrdi) napasti vojnom silom; važno je jedino da Viktor i njegovi dobiju po nosu!

Animozitet koji osjeća prema nalupanoj strani kudikamo preteže nad onime što je dijeli od Knežević i Radanovića. Potonji su zamjerke dobili tonom kao da se radi o nekim marginalijama, premda se radi o ljudima koje sama označava proponentima tog novog plamena "vječnog srbovanja" kojim nas straši!

Nema tu bogznakakvog misterija, sve je prozirno. S razlogom su im "viktorijanci" zajednički überneprijatelj. To je kao u onom Ristićevom poučku: veliki Hrvati i veliki Srbi manji su si antagonisti međusobno nego i jednima i drugima partizani, komunjare, "jugonostalgičari". Kasapović i Knežević si dođu, ako će mi se dopustiti opservaciju, sisters from another mother. Kasapović joj rubno prigovara na ovome i onome, što dolazi iz kartera s uljem duboko usađenog prikrivenog šovinizma, ali samo kad ne bi bila Srpkinja i agitirala za "srpski svet", Knežević bi joj bila apsolutna istomišljenica. Radi se o identičnoj mentalnoj strukturi – da se rodila s preke strane rijeke, Kasapović bi bila Knežević.

S jedne strane barikade zatiče "Srbe" konzervativce u pet deka iste poput sebe, a s ove je dočekuju Hrvati, ali kriva kategorija Hrvata. Prokleti ljevičari. Ma koliko pro forma alarmirala na znakove četničke ekspanzije, medijske korifeje "srpskog sveta" tretira kao suborce, brata i sestru po oružju, u alijansi konzerve s konzervama, suprotivo crvenih sotona.

Kako kod Kasapović, tako i kod Raspudića. Nema ni tu misterija. Temeljna laž njegovog himbenog zalaganja za integraciju hrvatskih Srba, ili eto čak srbizaciju Novosti, u onom je prihvaćanju doduše srpske manjine, ali ne i srpske manjine koja nije kuš i ne pjeva Thompsona, koja pita za svoja građanska prava. Zašto je njemu tako kritično da Novosti teritorijalno ogradi kao strogo "srpske", tematski i kadrovski? Zato što folklorizacija znači političku desubjektivizaciju, regresiju na bezubu domorodačku zajednicu u pravoslavlju. Nije Raspudić uopće protiv šajkače – on bi da se po mogućnosti propiše da Srbi ni ne smiju na ulicu bez opanka i šajkače. Ma kvragu, vara se tko nasjedne na pretpostavku po kojoj bi hrvatski desničar imao neki poseban problem taman i s kokardom.

Evo njihove mračne tajne: ne muči ih puno velikosrpstvo iza fasade na kojoj se vječito drače kao da ih upravo ono kolje. Stvarno ih sekira tek mogućnost da bi Srbi, uostalom i Hrvati, postali emancipirani, politički i građanski odgojeni – ili čak, nedajbože, partizani, antifašisti, ateisti, biciklisti, pacifisti, "anarhokomunisti", "titoisti". Po logici da im pravom arhinemezom dođu "jakobinske" sile anacionalnosti i nadnacionalnosti, "socijalističko-avangardne", koje traže sekularno društvo te dovode u pitanje sam princip tribalizma. A ne nasuprotni tribalizmi – njima se hrane u cementiranju antikomunizma, antimodernizma, protuprosvjetiteljstva. Zato im je još najgore vidjeti Srbina koji nije četnik – jer što činiti s takvim Srbinom, od kojega se ni poštenog dušmanina ne da napraviti, nego samo postavlja neugodna pitanja?

Galama oko četništva selektivna im je, nedosljedna i nekoherentna upravo zato što služi ponajprije proizvodnji nasušnog neprijateljskog parnjaka samome sebi i diskreditacije preko njega (odnosno, kao njega) bilo kakve eventualnosti progresivne manjinske politike.

"Srpski establišment u Hrvatskoj", oko Pupovca, zaista nije moguće optužiti za velikosrpstvo. Ne stoji, nažalost, ni paranoja Kasapović i njeno dvoje korifeja "srpskog sveta", koje istovremeno proziva i na njih se poziva, o svedenosti manjinske politike na "viktorijance". Nisam prorok poput nje, nemam namjere pametovati u kom će smjeru ta politika nadalje otići, ali mudro bi bilo što manje ići na ruku ovim samoskrivljeno malodobnima, ne liti im tog goriva koje zazivaju: folklornog, parohijskog, porfirijanskog.

Ivan Cingel, Prometej.ba