Opet se jednom ovih dana aktualizira zlokobni paradoks koji doslovce prožima ljudsku povijest: razlozi koji se navode za ratovanje gotovo su uvijek moralne naravi, dok su argumenti za mir pretežito pragmatično postavljeni. Optiranje za mir stoga se uglavnom poima kao izraz nemoći, razočarenja ili, eventualno, uzajamnoga straha. Klasična filozofijska i književna djela redovito su slavila herojske vrijednosti smislene pretežito u ratu. Tek u tom okviru, proizlazi iz belicističkih stajališta, čovjek može pokazati najviše vrline, ponajprije svoju junačku narav.

Prije svih moralnih, političkih, povijesnih ili pravnih analiza valja uzeti u obzir činjenicu da rat i mir označuju i gotovo općeprihvaćenu razdjelnicu djelatnoga i pasivnog stajališta spram vrijednosti, cezuru koja se tisućljećima smatra osnovom moralnoga kapaciteta osobe. Neprestance se – u raznim vremenima i okolnostima, na raznim mjestima – ponavlja opći obrazac ponašanja; usred uspaljene rasprave jedan od sudionika kažu oponentu: “Iziđimo na čas van da muški riješimo spor”, u pravilu i ne znajući da nastavljaju prastaru vitešku tradiciju.

Jer, srednjovjeki su dvoboji ritualno završavali tako da bi sudac – nerijetko i sam kralj – uzviknuo: “Milostivi je Gospodin u svojoj mudrosti pokazao da je vitez X od Y-a u pravu”. A radilo bi se zapravo o tomu da je vitez X od Y-a raskolio glavu – ili neki drugi organ – vitezu V. od Z. Nitko ne bi rekao: vitez X je bolji borac, ili ima bolji buzdovan, odnosno konja/kobilu (Montaigne je, uostalom, V. poglavlje svojih „Eseja“ posvetio vojnim konjima), ili se bolje džilitnuo, nego se rezultat borbe načelno smatra pobjedom pravednosti.

Bez posebnoga napora ovaj je moralni složaj apstrahiran, zapravo: kolektiviran, tako da odgovara i za interpretiranje ratova. Ako je uvijek smatrano da je smisao rata postići mir koji odgovara barem jednoj od zaraćenih strana (zato mir nema plurala), ipak je u pravilu bilo teško interpretirati ishod ratne konflagracije u moralnim kategorijama s kojima je rat najčešće, barem formalno, i započinjao. Kod tako različitih autora kao što su Ivan XXIII. i Mao Ce-tung, Augustin i Engels, Mussolini i Gandhi naći će se – mutatis mutandis – ista rečenica: “Narod koji se bori za svoje pravo u konačnici mora pobijediti”. Nema, doduše, povijesno-empirijskih argumenata za ovu tezu, ali ona se ponavlja stoljećima kao isprazna vjera, dapače praznovjerje.


Svojevrsnim kriptometafizičkim prijenosom neprestance se – od kavanske tučnjave do visokosofisticiranih vojnih sukoba – repetira ista formula: pobjeda u sukobu jamči ispravnost pozicije pobjednika


Riječju, svojevrsnim kriptometafizičkim prijenosom neprestance se – od kavanske tučnjave do visokosofisticiranih vojnih sukoba – repetira ista formula: pobjeda u sukobu jamči ispravnost pozicije pobjednika. Nikakvih naznaka nema o povezanosti ovih dviju kvaliteta subjekta u sukobu – ispravnosti moralnoga stajališta i pobjedničke sposobnosti. A njezina je ključna konsekvencija pritom odista tragična – ako se i ne može dokazati da „pravedna stvar“ nužno pobjeđuje, stvorit će se uvjerenje da su faktički pobjednici pobijedili zato što su bili u pravu (primjerice za II. svjetski rat i ozbiljni povjesničari činjenicu da su Saveznici bili u pravu protiv sila Osovine interpretiraju kao uzrok njihove pobjede, iako je na nju, ipak, odlučnije djelovala činjenica savezničke sposobnosti da ubijaju vojnike koji su se borili za Osovinu uspješnije no ovi njih). Riječju, vjera da se pobjedom dokazuje moralna superiornost, svodi nosivu povijesnu zakonitost na puki happy ending (á la Hollywood).

Poznati Heraklitov dictum: "rat je otac svega" domašuje bitne pretpostavke ove svjetonazorske pozicije ne samo pregnantno, nego i doslovce (barem u jednoj od klasičnih interpretacija ove formulacije). Jer, za grčki svijet, rat doista stvara ljude; njegov ishod odlučuje, naime, o tomu tko su slobodna, ljudska bića, a tko – robovi. Povijesna je promjena ratom naglašena i drugim, također često navođenim iskazom Mračnoga filozofa: „sve stvari nastaju i nestaju borbom" (zato su ga kao protodijalektičara voljeli i Hegel i Marx i Lenjin, ali i ranokršćanski mislioci).

Uloga rata u proizvodnji ljudskosti s vremenom je marginalizirana te, u kasnijim fazama, tumačena uglavnom u kategorijama herojstva i časti – odatle i uvjerenje o moralnosti ratovanja. Pitanje o ratu, a posebice o njegovu ishodu, stoga je utkano u poznatu povijest kao višestruko odlučujuće za sve nacije i individue.

Dugo vremena se, međutim, ni povijesni akteri niti interpretatori nisu posebice zamarali pravednošću rečenih ishoda; realistički (u moralnome postavu: cinički) jednostavno je (i jednoznačno) prihvaćano da su ratni završetci podložni mogućim promjenama jedino novim ratovima. A u (nerijetko višestoljetnome) „međuvremenu“ granice su – kako to pokazuju karte, najčešće obilježene tokovima rijeka i masivima planina (koji su zaustavljali vojske) – s jedne strane prihvaćane kao povijesne, logične, pa i pravedne. Ona je druga pripravljala novi rat – u ime pravednosti. Formula koja odgovara staroj dječjoj igri „Tko jači taj kvači“ tek je posljednjih stotinjak godina ozbiljnije dovođena u sumnju.

Prevladavajuća je tradicija mjerodavno opisana u Tukididovoj „Povijesti peloponeskoga rata“. Posebice u dijelu V. knjige, dijalogu Atenjana s Meljanima – za mnoge filozofe, od Hobbesa (koji je djelo i preveo na engleski) do, recimo, Volkmann-Schlucka interpretativno paradigmatičkom.

Riječ je o pregovorima atenskih generala Kliomeda i Tizije s vođama otoka Melosa koji su pokušali očuvati neutralnost, odbijajući se predati Ateni. Atenjani nastoje uvjeriti Meljane, da im je otpor uzaludan jer su oni premoćni. I posve otvoreno – zbog čega se ovaj dijalog toliko i citira – kažu: nemojmo gubiti riječi o pravednosti; mi ne tvrdimo da smo u pravu zato što smo već zapravo pobijedili, a vi nemojte tvrditi da neutralnošću ne povređujete interese Atene i da imate pravo da vas ostavimo na miru. Umjesto toga razgovarat ćemo o onomu što je moguće i nužno.


Nasuprot svoj teškoj moralnoj artiljeriji koja zagovara rat, ostaje jetko pitanje na kraju: koliko ljudi vrijedi kvadratni kilometar?


Meljani su očito preslabi za ratni uspjeh, njihova je alternativa: pokoriti se ili biti uništeni. Atenjani ih uvjeravaju kako nisu ravnopravni po moći, pa to ne mogu biti ni u pregovorima, a Meljani se pitaju nije li posvemašnji kukavičluk prihvatiti vazalski status nakon što su bili slobodni. Kao slabiji vjeruju tek da će bogovi biti na njihovoj strani, jer "stoje kao nevini ljudi nasuprot nepravdi". Uz to nadaju se da će im – zbog časti – pomoći Sparta. No, Atenjani opet odgovaraju da i bogovi vladaju tamo gdje mogu – dakle na osnovi iste logike, a čast nema veze s nužnošću, te će Spartanci ponajprije misliti na sebe. Nakon nekoliko mjeseci Atenjani su pokorili otok i pobili sve muškarce, žene i djecu odveli u roblje.

To je logika rata u čistome obliku: oni koji imaju premoć izvode što mogu, slabiji se podvrgavaju takvim uvjetima i nastoje dobiti što preostaje. Pitanje je, kažu već suvremeni kritici (Dionizije, npr.), može li se uopće vjerovati da je dijalog tako vođen, ali on iskazuje bit, a ne pojavnost problema.

Ovakav realizam/cinizam opasno nadograđuje vjera u inherentnu moralnost ratovanja razvijena već kod Aristotela („Politika“, 1333b 38 i d.): "Vježbe u ratnome umijeću ne smiju služiti porobljavanju onih koji to ne zaslužuju, nego da bismo zagospodarili onima koji su zaslužili ropstvo“. I u ovome je idealizmu mnogo cinizma; Hitlerov se Herrenvolk pomalja i iz prvoklasne filozofijske literature. Riječju, vae victis nije tek opis stradanja pobijeđenih, nego i osuda njihove nesposobnosti za bojevanje, dakle: za ljudskost.

Jedva je potrebno spomenuti da su (doslovce) današnje vijesti u mnogo čemu tek repeticija ovih, davno odigranih scenarija. Novota je ipak u tomu što smo ovih dana bili svjedocima neposrednoga prijenosa zbivanja u samome središtu svjetske moći. One koji su bili nedovoljno informirani – ili maštoviti – to je moralo ozbiljno potresti.

Do te mjere, da jedan od njih, Miljenko Jergović („Večernji list“, 9. 3.), uspoređujući Ukrajinu danas s Čehoslovačkom 1938., previđa da je tada bila riječ o nametanju rata, a sada o nametanju njegova (barem privremenoga) prekida – s, gotovo djetinjasto iskrenim Davidovim (djecu ne zovemo prezimenima) priznavanjem utilitarnih motiva. On, štoviše, brka povijesne aktere, pa uloge Hitlera i Göringa kod njega igraju James David Vance i Donald Trump. Putin je, izgleda, nekako pardoniran. Možda to i nije čudno s obzirom na temu, na toliko dugu i razgranatu povijest ratnoga glumatanja morala koja je nužno dovela do pomutnje u shvaćanju genuinih aktera – kako ratnih zbivanja, tako i njihovih prijevarnih opisivanja.

Ovlašteni akter i interpret sadašnjega gombanja s ratom, Trump, sve je sažeo u bitan dictum: “Situacija je znatno drukčija nego prije rata”. Naime, ubijene su i ranjene stotine tisuća, uništeni gradovi, komunikacije i industrije… Pa, nasuprot svoj teškoj moralnoj artiljeriji koja zagovara rat, ostaje jetko pitanje na kraju: koliko ljudi vrijedi kvadratni kilometar?

Žarko Puhovski

Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 86, ožujak 2025. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom

Tekstovi Žarka Puhovskog iz ove serije:

O naravi nasilja

Dojam i pojam

Fašizam – početak i svršetak

Zločinačka ćudorednost i politički moral

Immanuel Kant, David Hume i „Vladislav Ribnikar“

Forma i norma

Humanost genocida

Otužna aporija demokratskoga građanstva

Umjetna inteligencija, smrad i istina

Sportska etik(et)a?

Autoritet?

Kultura i/ili natura

Briga o budućnosti – ili kultura neznanja