Treba reći da je film o Emeriku Blumu, legendarnom osnivaču i dugogodišnjem direktoru sarajevskog Energoinvesta, veoma zanimljiv. Već ime filma privlači pažnju: Blum; jednostavno je i zvučno. Ima nešto u toj stranoj riječi kada stoji izolovana na ovakav način; intrigira gledaoca. Posebno je to tako kada vidimo kako direktor Blum u filmu odlično govori njemački jezik svojim upečatljivim i neobičnim glasom.

Mnogo lijepih stvari iz naše jugoslovenske prošlosti je prikazano i rediteljica Jasmila Žbanić je u tom smislu napravila sjajan posao. Ne znam koliko je to sve zanimljivo ljudima koji nisu odavde i koji imaju drukčije ideološke poglede; ipak se tu govori o „nama“ u jednom specifičnom tumačenju. Iz tog razloga film mami sjetu i podsjeća kako smo bili veliki i uspješni. „Mi“ smo sva ta dostignuća bili u stanju kao grupa doseći. E sad, postoji mali problem upravo vezano za zamjenicu „mi“: gdje završava grupno i gdje počinje individualno? Koliko smo dužni Blumu i koliko je bila važna naša tadašnja sredina za uspjeh? Jesmo li mi Blum i je li Blum mi? Na kraju: jesmo li mi današnji isti kao oni tadašnji?

Pored mnoštva emotivnih scena, jedna od najdirljivijih je svakako ona u kojoj se čita pjesma koju je napisao uposlenik Energoinvesta a koja govori o najljepšoj muzici koja se mogla čuti na radnom mjestu. Iz značenja riječi pjesme saznajemo da je najljepša muzika ona udaraca čekića, mašina i drugih alata u fabrici. Saznajemo da je socijalistički jugoslovenski čovjek volio i cijenio rad iznad svega. Ipak, taj dio priče se baš ne poklapa s našim standardizovanim sjećanjem pošto većina ljudi pričaju kako im je bilo dobro u komunizmu, a ne kako su mnogo radili.[1] Sistem i ideologija su svakako htjeli da imamo predan odnos prema radu; trebalo bi napraviti ozbiljnu anketu pa saznati koliko ljudi je zaista voljelo raditi i koliko su radili.

[1] Možda je razlog za to što najviše slušamo ljude iz srednje klase ili upravljače. Možda su radnici zaista mnogo radili.

Ipak, da ostavimo po strani istraživanja i ankete koje bi se tek mogle napraviti, ono što iz navedenog primjera kao i iz drugih teoretskih postavki znamo je to da je rad u socijalizmu bio posvećen. Ako se nečemu klanjalo, klanjalo se radu; rad je bio jedno od glavnih božanstava tadašnje ideologije. Ernest Gellner, poznati filozof i antropolog, kada govori na ovu temu kaže da je takvo socijalističko posvećivanje rada u neskladu s ljudskom prirodom. Drugim riječima, ne može se biti u posvećenom stanju osam sati na dan, to jednostavno nije moguće. Etablirane religije taj su problem uspješno riješile svakodnevnim ali kratkotrajnim svetim momentima – ili dugotrajnijim ali rijetkim. Rad nikako nije mogao biti zamjena za dnevnu molitvu.

Da se vratimo na film: zaista su lijepo prikazani Blumov put pri stvaranju Energoinvesta kao i mnoštvo drugih detalja. Govori se i o njegovom bijegu iz Jasenovca i iznimnom karakteru velikog borca. Neka gospođa koja je radila s Blumom kaže da ga ništa nije moglo zaustaviti, čovjek je prolazio kroz zidove. Druga gospođa je potpuno ubijeđena da bi on i danas bio uspješan i da bi bio u stanju stvoriti sličnu firmu kao Energoinvest. Jedina kritika koja se čula bila je izrečena od strane treće gospođe koja tvrdi da je Blum bio diktator. (Doduše, iza nje je neko rekao da nije bio.) Jakob Finci kaže da su „mušice“ koje je detektovao u Blumovoj ličnosti vezane za njegov boravak u logorima.

Šta god mi mislili o prethodnim istupima, jasno je da se u Blumovom slučaju radilo o izvanrednom čovjeku sa velikim sposobnostima i film to dobro prezentuje.

No, ovaj tekst nije pisan da bi se prepričala fabula filma ili govorilo o stavovima Blumovih kolega (koji, uzgred budi rečeno, mnogo više liče na gospodu nego na drugove); ono što slijedi je prilično neobična analiza jedne naizgled usputne i marginalne scene. Smatrao sam da je važna, a na svakom je čitaocu da procijeni da li je to tako, kao i da ocijeni uspješnost diskusije.

Konkretno, radi se o segmentu priče koju je iznio neki Amerikanac, stručnjak firme McKinsey. On je u Energoinvest došao kao konsultant da napravi restrukturiranje firme. Kaže da je bio iznenađen kada je vidio da Blumov šofer, dok su se vozili nekamo, ravnopravno učestvuje u razgovoru. Ne znam da li je šofer govorio o specifičnim pitanjima organizacije firme ili o nekim opštim stvarima. Za Amerikanca je to bilo nevjerovatno, nikada ranije ništa slično nije vidio. Blum mu je takvo ponašanje, navodno, dopuštao i smatrao ga jednakim sebi bez bilo kakvih hijerarhijskih ograničenja. Ovakva slika se u filmu, ali i u kanonizovanom jugoslovenskom narativu, crta kao pozitivna, ona je ta koja govori o principu jednakosti i besklasnom društvu.

Najprije treba reći da prethodno opisano nije izolovan slučaj i to po sebi nešto govori: lično znam za još tri slične priče u kojima direktori velikih sarajevskih firmi sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka dopuštaju vozačima da se ponašaju ravnima sebi i da čak učestvuju u poslovnim razgovorima. Jedna od priča je imala svoj neugodan epilog: vozač je prekidao direktora tokom istanbulskog sastanka sa delegacijom velike turske građevinske firme pa je gospođa koja je bila dio turske delegacije – a koja je s naših prostora pa je znala jezik – napala vozača i tražila da ovaj napusti sastanak. Jednostavno nije mogla prihvatiti da vozač prekida svoga – dakle ne njenoga – direktora i smeta u razgovoru svojim „prizemnim i nestručnim“ pričama.

Počet ćemo analizu pogledom iz druge perspektive. Naime, jasno je da se šofer u razgovoru našao slučajno, dakle on je tu samo zato što je njegovo radno mjesto fizički blizu direktorovog. Da je moguć scenario u kojem neki drugi uposlenik, recimo radnik na strugu ili građevinski inženjer, ima radno mjesto blizu direktora i on bi bio u poziciji da sluša razgovor i da govori o pitanjima ustroja firme ili o važnim projektima. Dakle, ovdje uopšte nije u pitanju kompetencija vozača po pitanjima teme razgovora jer je jednostavno nema. Zašto je onda njemu dopušteno da učestvuje u razgovoru, a kapitalističkim vozačima nije? Nije valjda da je dobra lična relacija sa direktorom ta koja ga je preporučila.

Ne, nije. Odgovor je da njegov položaj u firmi nije bio samo položaj vozača, dakle čovjeka koji dobro obavlja svoj posao upravljanja autom, nego i uposlenog koji je bio uključen u (samo)upravljanje a koji se našao u situaciji da diskutuje o važnim stvarima. Firma je radnička pa stoga radnici imaju pravo da znaju šta se dešava. Ne može biti tajni pred njima, a Blum i drugi veliki direktori su jednostavno pristajali na takve prakse bez obzira što su one, iz perspektive posla, bile gubljenje vremena. (Druga je sada stvar da li su i sami, iz ideoloških ili drugih razloga, vjerovali da tako treba.) Ovo govori o jednom veoma neobičnom i specifičnom ujednačavanju zaposlenih koja je išla potpuno suprotno kapitalističkim tendencijama podjele rada.[2]

[2] Dijelom je današnja posljedica takve prakse nepovjerenje prema stručnjacima i mišljenje kako svi mogu raditi sve kada se tretiraju zajednički interesi. Sve to ima svoje ozbiljne političke posljedice koje sežu do relacija među nacionalnim grupama, ali to je druga priča.

Ako izolovano posmatramo rad direktora i proces donošenja velikih odluka, pored toga što su raspravljali s vozačima o raznim stvarima, direktori su također morali iznositi svoje prijedloge i raspravljati o njima na radničkim savjetima te dobijati podršku za svoje odluke. Ipak, tu postoji velika razlika: radnički savjeti su strukturno i zvanično bili pozicionirani kao nezaobilazan faktor pri odlučivanju. To nije tako bilo u šoferovom slučaju; njegov je interes bio duboko neformalan i izlazio je iz duha organizacije firme i društva, ne iz njenog slova.

Što se tiče posljedica za direktorove odluke ili inicijative vezano za drugu važnu instancu pored radničkih savjekta, dakle Savez komunista, sumnja i od strane šofera i od strane radničkog savjeta da direktor radi nešto (po)grešno, mogla je dovesti do reakcije partijskih struktura ili partijsko-državnih represivnih organa. (Naravno, nije bilo nemoguće da je šofer već bio uposlenik potonjih.)

Šta nam opis prethodne situacije u vezi relacije direktor-radnički savjeti još govori? Rekli smo da je uprava preduzeća za odluke morala dobiti potporu radničkih savjeta. To znači da je posredno morala pridobiti radnike. Iako je ovo za kapitalističke vizije i vrijednosti čudno, sama potreba zadovoljavanja interesa neke grupacije nije socijalistički izum. Kako to jedan od američkih konsultanata reče, to je slično relaciji direktora i dioničara u kapitalizmu: direktor izlazi pred skupštinu dioničara i traži njihovu podršku za razne poduhvate (od zaduživanja do novih strategija). Očigledno je da se u oba slučaja radi i o vrsti političke relacije, samo je pitanje broja ljudi koji moraju dati podršku direktoru: u našem slučaju su desetine hiljada zaposlenih morale podržati upravu, za razliku od skupštine dioničara koja najčešće ne broji toliko ljudi.[3]

[3] Ovdje imamo jednu veoma zanimljivu situaciju koja priziva misao Charlesa Taylora: Taylor je demokratiju opisao kao scenu u kojoj građani imaju dvostruku ulogu; oni su i glumci i gledaoci. Radnici Energoinvesta su bili i zaposleni i „zakonodavci“. To je činilo situacije u našim velikim preduzećima demokratičnijim, najprije političkim. Uzimajući ovo u obzir, Blum u tom smislu nikako nije mogao biti diktator, kako ga je nazvala spomenuta gospođa. Može li biti diktator čovjek koji mora svome šoferu i radničkom savjetu iznositi planove poslovanja i traži njihovo odobrenje? S druge strane, da li je mogao biti diktator čovjek koji za vratom ima visoke sveštenike Saveza komunista? On je balansirao između raznih instanci koliko su mu to uslovi dopuštali.

Uprava firme je, rekli smo, morala imati podršku i Partije; ako ćemo generalizovati Blumove probleme vezane za Savez komunista, najviše se tu radilo o očuvanju pravovjernosti i neskretanju s pravog puta. U pokušaju manevrisanja i traženja kompromisa između različitih grupacija društva, Blum je bio političar u modernom i demokratskom smislu te riječi.[4]

[4] Ova tendencija zvuči poznato: uposlenima su važne plate i uslovi rada, a Partiji moralno-vjerska podobnost. Blum i drugi direktori velikih firmi u Jugoslaviji su po predstavljenom modelu bili jedini istinski političari; oni koji su morali balansirati u realnom prostoru i vremenu između zahtjeva mnogih strana cijelo vrijeme čineći firme uspješnima. Vjerovatno su samo oni i mogli napraviti ozbiljnu transformaciju Jugoslavije u demokratsku državu jer su imali tu vrstu demokratskog iskustva i kompetencije. Bosanska transformacija koju su izvele narodnjačke i „demokratske“ nekomunističke partije, a koja je sklonila „komunističke“ direktore i postavila svoje anti-komunističke i neiskusne kadrove je učinila najveću „revoluciju“, takvu koja je ozbiljno doprinijela ratnom epilogu; ostali su da odlučuju samo oni koji su brinuli o moralno-ideološkoj komponenti (i njihove redarstvene strukture) te obični narod koji je htio beneficije.

Kada govorimo o upravljanju firmama u socijalizmu kao formi politike, postoji još jedan nivo koji komplikuje stvari. Firme, naime, formalno nisu bile vlasništvo samo tih radnika koji su radili u njima nego svih radnika u državi; bile su društvene. Sve je to usložnjavalo priču o političkom aspektu i činilo situaciju ispolitizovanom na drukčiji način te je ona dobijala drukčiji karakter.[5]

[5] Socijalizam je u tom smislu nužno mnogo komplikovaniji od kapitalizma i to mu je vjerovatno jedna od glavnih mana.

Dakle, jasno je da su za samog Bluma u smislu prethodno napisanog najveći problem predstavljale partijske priče o pravovjernosti i ljubomora drugih slojeva društva koji su imali „slabija odijela i auta“ kako to reče jedan od intervjuisanih Energoinvestovaca. Šta nam to govori? Nisu samo radnici Energoinvesta bili ti koji su smatrali da im Energoinvest pripada, nego je to bilo društvo u cjelini. (U našem slučaju najprije stanovnici grada Sarajeva.) Ljudi van preduzeća su pitali kako je moguće da zaposleni u Energoinvestu imaju bolja auta i odijela a mi drugi ne? Očekivalo se da se taj novac preraspodijeli tako da svi imaju jednako, a ne samo neki kojima je pala kašika u med. (Jer sve je naše, zajedničko, a zaposleni u Energoinvestu su se tu slučajno našli.) Znamo da je raspodjela bila ključna riječ u socijalizmu i tu u konačnici govorimo o svim građanima Jugoslavije koji su se našli u preduzeću zvanom SFRJ – i koji su svi osjećali da treba da se pitaju jer su lično involvirani.

Faris Čengić, Prometej.ba